Samson opcija u izraelskoj strateškoj kulturi znači da Izrael, u situaciji u kojoj bi bio na ivici potpunog vojnog poraza, okupacije i uništenja, upotrijebi sav raspoloživi nuklearni arsenal kako bi neprijatelju nanio maksimalnu štetu, čak i po cijenu vlastitog nestanka. Naziv potiče iz biblijske priče o Samsonu, koji je, kad je bio zarobljen i nemoćan, srušio hram na sebe i neprijatelje, ubivši sve.
Izrael nikada zvanično nije potvrdio ni opovrgnuo da posjeduje nuklearno oružje, ali se prema brojnim nezavisnim procjenama vjeruje da ima između 80 i 200 nuklearnih bojevih glava, raspoređenih na balističke rakete, avione i podmornice. Time je sposobnost za sprovođenje ove prijetnje realna.
Kad se govori o tome šta bi konkretno bilo gađano, najčešće se pretpostavlja da bi mete bili strateški i simbolički centri neprijateljskih država — Teheran kao centar iranskog rukovodstva i nuklearnog programa, Damask kao jedan od arpskih simbola, možda Rijad ako bi Saudijska Arabija direktno učestvovala u vojnoj koaliciji, a za Egipat bi zavisilo od aktuelne političke orijentacije. Pojedini spekulativni izvori pominju da bi, u krajnjoj verziji, mogli biti pogođeni i ciljevi u Evropi, ako bi evropske sile blokirale Izrael i spriječile ga da se spasi, ili čak veliki gradovi u Rusiji ili Kini ako bi te sile igrale protiv izraelskih interesa u ključnom momentu. Ove tvrdnje su dio strateških nagađanja i namjerno se puštaju u javnost radi psihološkog efekta.
Ova strategija ima sličnosti s ruskom Dead Hand doktrinom. Razlika je što je ruski sistem automatizovan i radi čak i bez žive komande: u slučaju da senzorni i radarski sistem detektuje nuklearni udar i prekid komunikacije s Moskvom, automatski se šalje signal za masovno lansiranje preživjelih interkontinentalnih raketa. Dakle, to je robotska ruka odmazde. Samson opcija, međutim, nije automatizovana mašina već politička garancija: Izrael se obavezuje da neće nestati mirno, već će u slučaju kraja povući cijeli region — i možda svijet — u katastrofu.
U praksi, Samson opcija djeluje kao krajnji faktor odvraćanja. Njime Izrael poručuje saveznicima, prije svega SAD, da ga ne smiju napustiti jer u suprotnom riskiraju nuklearni haos na Bliskom istoku. Istovremeno, neprijateljima šalje poruku da se nikada ne isplati ići do kraja s planovima za njegovo uništenje.
Kada bi se pokrenuo, to bi značilo da je regularna vojska poražena, državna komanda skoro uništena i da je ostala samo specijalna komanda zadužena da aktivira preostalo oružje. U teoriji, to bi mogao biti trenutak kada padnu ključni gradovi ili kada neprijateljske snage uđu u Tel Aviv i Jerusalem, ili kada bi se pojavili dokazi o skorom upotrebljavanju masovnog oružja protiv Izraela.
Sve to čini Samson opciju ne samo vojnom doktrinom nego i simboličkom prijetnjom, oblikom „nuklearne samoubilačke diplomatije“ koja odvraća neprijatelje i prisiljava saveznike na stalnu podršku.
Moshe Dayan, tadašnji ministar odbrane (1968), navodno je rekao u privatnim razgovorima:
„Izrael mora biti kao radoznao pas — uvijek spreman da grize. Ako ga stjeraju u ćošak, tada mora ugristi smrtonosno.“
Iako nije direktno spomenuo nuklearno oružje, ova logika „ako nestajemo, neka nestaju i oni“ se smatra ranim odjekom ideje Samson opcije.
Yitzhak Rabin je 1970-ih, kasnije postajući premijer, spominjao „nacionalnu osvetu“ ako bi se ikada ponovio holokaust, u smislu da Izrael neće dozvoliti da Jevreji budu istrijebljeni bez globalne katastrofe.
Iako ni on nije javno govorio o nuklearnom oružju, američki izvori su to interpretirali kao Samson princip.
Louis René Beres, bivši savjetnik izraelskog ministarstva odbrane, je u nekoliko članaka napisao da je Samson opcija ključna komponenta izraelskog odvraćanja:
„Samson opcija je izraelska finalna garancija da bi svaki pokušaj potpunog uništenja države bio reciprociran nesagledivim razaranjem agresora.“
Mordechai Vanunu, bivši tehničar u nuklearnom reaktoru u Dimoni, koji je svjetskoj javnosti otkrio izraelski tajni nuklearni program, izjavio je u intervjuima da Izrael planira „da sve povuče sa sobom“ ako bude gubio rat. To je bio prvi put da se Samson opcija uopšte javno poveziva s nuklearnim naoružanjem.
Seymour Hersh, američki novinar, u knjizi „The Samson Option: Israel’s Nuclear Arsenal and American Foreign Policy“ detaljno opisuje kako je izraelski lider Golda Meir navodno, za vrijeme Jom Kipurskog rata 1973., naredila da se nuklearne bombe stave u stanje pripravnosti jer je izgledalo da bi Izrael mogao vojno pasti.
Ovaj događaj se često navodi kao jedini historijski trenutak kada je Samson opcija skoro bila aktivirana.
Bivši premijer Olmert, u intervjuu za njemački TV ZDF, u retoričkom zanosu priznao je da Izrael ima nuklearno oružje i da ga neće oklijevati da koristi u slučaju egzistencijalne prijetnje. Mada je Izrael to odmah umanjio kao „lapsus“, međunarodni analitičari su to povezali s konceptom Samson opcije.
Američke obavještajne službe redovno procjenjuju da je Samson opcija integrisana u izraelsku vojnu strategiju još od 1960-ih i da je stalno dio „psiho-nuklearnog odvraćanja“ za susjedne arapske države i Iran.
Samson opcija, u svojoj suštini, nije samo vojna strategija — ona je i duboko moralna dilema. Predstavlja ekstremnu garanciju preživljavanja kroz prijetnju apsolutnog uništenja, ne samo neprijatelja već i cijelog regiona, pa i samog Izraela.
S etičkog aspekta, upotreba Samson opcije bi bila krajnja manifestacija kolektivnog samoubistva i masovnog ubistva, što se teško može opravdati čak i u okviru doktrine samoobrane. U modernoj etici rata (just war theory) i međunarodnom pravu, proporcionalnost i razlučivanje ciljeva (distinction) su ključni principi. Nuklearna odmazda velikih razmjera gotovo ih u potpunosti poništava, jer bi ubila milione civila i uništila prirodni okoliš za generacije.
No, kako nam Izrael pojašnjava suštinu stvarnosti sa aktuelnim genocidom u Gazi i agresijom na Iran teško da bi ekološko pitanje uz milione mrtvih moglo izazvati moralnu zabrinutost.
(Proglas)
