“Vuković je savršen laureat. On i ne treba da piše. Njegov je zadatak da, kao glasnogovornik postmoderne velikosrpske ideologije, poruči: Crna Gora nije država. Crnogorci nisu narod. Crnogorski jezik nije jezik. Njegova su pjesnička sredstva topuz, mantija i saborni, litijaški narativi. I to se, gospodo, danas nagrađuje. To se promoviše. To se proglašava “kulturnim doprinosom Crnoj Gori”.
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Imamo mi tu jednu internu grupu đe se zajebavamo sa aktuelnim događajima. Pisac A. N. (za potrebe ovog teksta: Andrej Nikolaidis), kaže mi kako se evo dva dana smije nad činjenicom da je Bećir Vuković dobio Trinaestojulsku nagradu za knjigu koje faktički nema. Tako ti je to, moj Andrej. Ko nas šiša kad mi pišemo, kad lomimo prste, kad krvarimo po tastaturi, kad onda sve to stavljamo među korice, pa još i promovišemo. Umjesto toga, mogli smo fino — stealth mod, nevidljivo pero, prijavimo žiriju da kao nešto pišemo, možda i napišemo — ali kad bude zgodno. A nagrada — eno je već je tu, prije riječi, prije papira, prije korica.
U zemlji gdje je sve naopako, gdje se srpstvo mjeri dubinom prezira prema crnogorstvu, gdje se ordeni dijele četničkim trubadurima, gdje se pjesma ne piše nego zamišlja — normalno je da Bećir Vuković dobije najviše državno priznanje za knjigu “Kuće beskućnika” koju niko živ — osim samog Bećira — nije ni vidio ni pročitao.
Nagrada za ideološku mržnju
Jer ovo nije nagrada za literaturu. Ovo je nagrada za ideološku mržnju. Za konstantno i temeljno vrijeđanje Crne Gore i svega crnogorskog. Za negaciju naroda, nacije, jezika, pisma, pamćenja. Nagrada za pripadnost crkveno-četničkom kleronacionalnom korpusu koji Crnu Goru vidi kao privremenu grešku istorije. Nagrada za šovinističko pjesništvo bez stihova. Nagrada za knjigu koje skoro i nema. Mjera. I laureata i žirija.
I dok se nacionalna biblioteka češe po glavi i javno kaže da nikad nije dobila primjerak te famozne knjige, dok se traži makar CIP, makar ISBN, makar bilo šta što ima trag postojanja, žiri već maše zastavicom i dijeli čestitke. Ministarstvo kulture? Mrtva usta ne govore. Tamara Vujović, koja bi možda najradije da joj Bećir napiše CV, ćuti. Andrija Mandić najavljuje svečani prijem — jer četništvo se ne krije više, četništvo se nagrađuje, proslavlja, institucionalizira.
Knjiga kao Schrödingerov mačak
Imamo knjigu koja je, što bi kvantni fizičari rekli, i postoji i ne postoji. Schrödingerov mačak crnogorske književnosti. Samo što ovdje niko ne otvara kutiju, jer svi znamo — nema ničega unutra. Nema knjige, nema riječi, nema čak ni truda da se falsifikuje dokument. Toliko smo postali drski, bahati, toliko je sistem kontaminiran, da je dovoljno reći da knjiga postoji — i eto, ona postoje.
U toj logici, Vuković je savršen laureat. On i ne treba da piše. Njegov je zadatak da, kao glasnogovornik postmoderne velikosrpske ideologije, poruči: Crna Gora nije država. Crnogorci nisu narod. Crnogorski jezik nije jezik. Njegova su pjesnička sredstva topuz, mantija i saborni, litijaški narativi. I to se, gospodo, danas nagrađuje. To se promoviše. To se proglašava “kulturnim doprinosom Crnoj Gori”.
Trinaestojulska, gdje ode?
Trinaestojulska nagrada je nekada bila svetinja. Simbol borbe protiv fašizma, protiv kolaboracije, simbol narodnooslobodilačkog otpora. Danas? Danas je ona postala pamflet u rukama onih koji bi taj isti Trinaesti jul pretvorili u Dan krsne slave Ravnogorskog pokreta. Danas je to papir koji legitimira revizionizam, koji stavlja zlatni ram na portret Draže.
Zato i jeste jezivo što je Miloš Karadaglić, umjetnik svjetskog renomea, sada doveden u poziciju da mu ime dijeli press konferenciju s Vukovićem. Jer se sada, po toj izopačenoj logici, jednako vrednuje koncert u Berlinskoj filharmoniji i nepostojeća zbirka poezije koja vrijeđa cijelu jednu naciju. Ovo nije kompromis. Ovo je sabraćaj moralne entropije sa državnim pečatom.
Legalizovana blasfemija
Nisu prekršeni samo estetski kanoni. Prekršen je zakon. Grubo, bezobzirno, bahato. Nagrada se, po zakonu, može dodijeliti samo jednom dobitniku po oblasti. Ovdje ih ima troje, iz iste oblasti. Gdje je Upravni sud? Gdje je Skupština? Gdje je makar pro forma reakcija institucija koje ne mogu, ili ne smiju, da podignu glas protiv inkvizicije svetosavlja?
I kad kažeš nešto protiv — ti si, dabome, protiv pomirenja. Jer, vidiš, pomirenje se u ovoj državi ne gradi pravdom, kulturom, istinom — nego amortizacijom zla. Izjednačavanjem žrtve i dželata. Tako je ova nagrada samo još jedan kamen u temeljima “nove Crne Gore”, one gdje je crnogorsko nešto što moraš opravdavati, a četništvo nešto što se podrazumijeva.
Nagrada kao prijetnja
U stvari, ova nagrada nije priznanje. Ona je prijetnja. Onda kada država nagrađuje one koji negiraju njeno postojanje, to više nije država, to je samoubilački čin. Vukovićeva nepostojeća knjiga više govori o stanju duha nego svi izvještaji Evropske komisije zajedno. Govori da su institucije preuzete. Da su simboli izokrenuti. Da je nagrada postala nagazna mina za sve one koji se još usuđuju da misle, pišu i govore u ime slobodne, antifašističke Crne Gore.
Pa evo, ako treba, ja ću nešto naposati. Ako tražite knjigu — evo vam rečenica: U Crnoj Gori, da bi bio nagrađen, ne treba da pišeš knjigu. Treba da prezireš Crnu Goru. A sve ostalo, riješit će žiri.
To je jedino stvar koji su zaista pročitali.
DRAGAN BURSAĆ: Za Trinaestojulsku nagradu treba samo da volite četnike
