Izjave iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana da se Iran nalazi u stanju „totalnog rata“ sa Sjedinjenim Američkim Državama, Evropom i Izraelom predstavljaju najjasniju do sada artikulaciju teheranske percepcije aktuelne globalne konfrontacije. Riječ je o ratu koji, prema iranskom vodstvu, daleko nadilazi klasične vojne okvire i obuhvata političke pritiske, ekonomske sankcije, tehnološku izolaciju i kulturnu delegitimizaciju države.
Pezeshkianovi komentari, objavljeni na platformi povezanoj s uredom vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, dolaze u osjetljivom trenutku – neposredno uoči susreta američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Očekivanja da će Iran biti centralna tema tog sastanka dodatno pojačavaju dojam da Teheran poruke šalje ne samo domaćoj javnosti, već i direktno Zapadu.
Iranski predsjednik aktuelnu krizu opisuje kao znatno kompleksniju od osmogodišnjeg rata s Irakom tokom 1980-ih. Za razliku od tadašnjeg sukoba, koji je imao jasne linije fronta i otvorene vojne operacije, današnji pritisak na Iran, kako tvrdi, odvija se kroz višeslojnu strategiju iscrpljivanja. Sankcije, trgovinska ograničenja, finansijska blokada i diplomatska izolacija, prema njegovim riječima, djeluju istovremeno na državne institucije i društvenu stabilnost.
Posebno naglašava paradoks u kojem se Iran nalazi: dok vanjski pritisci guše ekonomiju i ograničavaju međunarodne razmjene, unutrašnja očekivanja stanovništva rastu, stvarajući dodatni teret za političko vodstvo. Time Pezeshkian implicitno priznaje da je unutrašnji front jednako važan kao i vanjski, te da dugotrajni pritisci nose rizik socijalne erozije.
Ova retorika dobija dodatnu težinu u svjetlu lipanjskog dvanaestodnevnog sukoba između Irana i Izraela, u koji su se direktno uključile i Sjedinjene Države. Tokom tih udara pogođeni su objekti povezani s iranskim nuklearnim programom i vojnim kapacitetima, uz značajan broj civilnih i vojnih žrtava u Iranu. Američki napadi, koji su uključivali upotrebu strateških bombardera, krstarećih projektila i specijaliziranih bombi za probijanje bunkera, označili su ozbiljnu eskalaciju direktne vojne konfrontacije.
Iranski odgovor – raketni napad na američku bazu Al-Udeid u Kataru – bio je pažljivo kalibriran: dovoljno snažan da pošalje poruku odvraćanja, ali bez izazivanja masovnih žrtava koje bi mogle dovesti do šireg rata. Takav balans sugerira da Teheran nastoji održati sposobnost eskalacije, ali i kontrolu nad njenim intenzitetom.
U tom kontekstu, Pezeshkianovo upozorenje da bi budući napadi izazvali „odlučniji odgovor“ ima dvostruku funkciju. Prema vani, ono služi kao pokušaj odvraćanja, dok prema unutra gradi narativ o jačanju države uprkos sankcijama i vojnim udarima. Tvrdnja da su iranske oružane snage danas snažnije nego prije posljednjih napada ima jasnu političku svrhu: očuvanje legitimiteta režima u uslovima stalne prijetnje.
Zaključni poziv na nacionalno jedinstvo dodatno potvrđuje da iransko vodstvo aktuelnu krizu vidi kao dugoročnu. Umjesto brzog vojnog raspleta, Teheran se priprema za produženi period strateške konfrontacije u kojoj će granice između rata i mira ostati trajno zamagljene. U tom smislu, Pezeshkianova poruka nije najava neposredne eskalacije, već signal da Iran ulazi u fazu trajne mobilizacije – političke, ekonomske i sigurnosne.
IRAN NAKON PADA ASADA: Strategijski poraz koji mijenja geopolitičku mapu Bliskog istoka
