Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je ustvrdio da je Zlatan Begić, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, diskriminiran, jer mu je uskraćeno pravo da se kandidira za predsjednika, odnosno potpredsjednika bh. entiteta Federacija BiH. Kako se navodi u objavi suda, presudom je utvrđeno da su povrijeđene odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima koje garantiraju opću zabranu diskriminacije.
Davor Trlin, profesor ustavnog prava komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnoviju presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasborugu, osvrnuli smo se i na selektivnu primjenu presuda ESLJP od strane vlasti u BiH. Tema je bio i lider SNSD-a Milorad Dodik koji je kazao da je srušen ustavni poredak BiH, ali i Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i njegovi istupi vezani za presudu u slučaju Božo Ljubić protiv BiH.
Europski sud je presudio da je takva praksa protivna europskim standardima, a Bosni i Hercegovini je naloženo da Begiću isplati 10.000 eura na ime troškova i izdataka u oba slučaja. Što nam, zapravo, govori najnovija presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, treba li Bosna i Hercegovina mijenjati Ustav?
– Najnovija presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Begić protiv Bosne i Hercegovine jasno pokazuje da je Daytonski ustavni sistem duboko diskriminatorski, jer isključuje građane koji se ne svrstavaju u tri konstitutivna naroda iz ključnih političkih funkcija, poput predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH i rukovodstva Predstavničkog doma PSBiH. Ova presuda nastavlja liniju presuda kojim je utvrđena otvorena ustavna diskriminacija, od Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine pa nadalje, potvrđujući da etnička diskriminacija nema opravdanje u suvremenom demokratskom društvu, čak ni pod izgovorom stabilnosti ili mirovnog sporazuma iz 1995. godine.
Sud je jednoglasno utvrdio povredu člana 1. Protokola br. 12 Konvencije, naglašavajući da razlika u tretmanu na osnovu etničkog porijekla nije objektivno opravdana i zahtijeva posebnu budnost vlasti. Bosna i Hercegovina mora platiti 10.000 eura troškova Begiću, ali pravi problem je sistemski: presuda dovodi u pitanje legitimitet etničkih kvota koje favorizuju partije poput HDZ-a i SNSD-a na štetu “Ostalih” i građanske jednakosti. Ovo nam govori da Dayton više nije kompatibilan sa evropskim standardima ljudskih prava, jer perpetuira etničku segregaciju umjesto da gradi inkluzivnu demokratiju. Da, Bosna i Hercegovina apsolutno mora mijenjati Ustav – ne kozmetički, već kroz duboke reforme koje će ukloniti etničke barijere i uspostaviti građanski model, inače će se suočiti sa stotinama novih tužbi i blokadom puta ka EU. Bez političke volje za deetnizacijom, ovakve presude će ostati mrtvo slovo na papiru, a država će ostati zarobljena u postkonfliktnom modelu koji više ne funkcionira u 2026. godini. Ova presuda je prilika za dijalog o novom ustavnom poretku, gdje se funkcije dijele na osnovu kompetencija, a ne etničke deklaracije, kako bi se izbjegle dalje sankcije Vijeća Europe. Trenutno bi najbolje bilo, jer je najrealnije, da slijedeća faza ustavnog razvoja BiH bude konačno usvajanje onog tzv. „Aprilskog“ paketa ustavnih reformi te uz to dodati/ izmijene ustavnog i izbornog sistema u skladu sa odlukama Evropskog suda za ljudska prava kojim je determinirana otvorena ustavna diskriminacija. Bez ustavnih promjena, ovakve presude će se samo nizati. Sud je ovdje bio vrlo jasan i dosljedan svojoj ranijoj praksi.
Svjedočili smo i velikom broju presuda ESLJP koje godinama nisu provedene u praksi od strane vlasti u Bosni i Hercegovini. Može li neprovođenje presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu imati ozbiljne političke, pravne i međunarodne posljedice po Bosnu i Hercegovinu?
– Neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu ima ozbiljne posljedice za Bosnu i Hercegovinu na više nivoa, počevši od pravnih: krši član 46. Evropske konvencije, što dovodi do kontinuirane supervizije Komiteta ministara Vijeća Europe i mogućih sankcija, uključujući suspenziju glasačkih prava. Politički, to erodira legitimitet institucija, jer pokazuje da elite preferiraju etničku partitokratiju umjesto vladavine prava, što pojačava unutrašnje podjele i nestabilnost, kao što vidimo u slučajevima Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine ili Kovačević protiv Bosne i Hercegovine. Međunarodno, ovo blokira put ka Evropskoj uniji, jer EU zahtijeva usklađenost sa standardima ljudskih prava, a izvještaji o napretku u zadnjim godinama jasno ističu neprovođenje kao ključni problem.
Finansijske posljedice su također značajne: država plaća odštete i troškove, a moguće su i kolektivne tužbe koje bi opteretile budžet milijunima eura. Osim toga, ovo podriva povjerenje građana u pravosuđe, što može dovesti do socijalnih nemira i dalje emigracije, posebno među mladima koji vide BiH kao zarobljenu državu. Ustavni sud BiH, koji ne prihvata primat Konvencije nad Ustavom, dodatno komplicira situaciju, stvarajući vakuum u domaćoj zaštiti prava. Ako se nastavi ignorisanje Strasbourga, BiH rizikuje izolaciju u Vijeću Europe i gubitak podrške međunarodnih partnera, što bi moglo eskalirati u diplomatske krize. Konačno, ovo pokazuje duboku krizu političke volje: bez reformi, presude ostaju simbol neuspjeha, a država postaje parija u evropskom kontekstu.
Zanimljivo, da političari na vlasti u BiH, poput lidera HDZ-a Dragana Čovića, često napominju kako nije provedena presuda ESLJP u slučaju Bože Ljubića, ne spominjući kako godinama vlast u kojoj Čović participira već 20 godina ne provodi presude u slučaju Sejdić i Finci. Jesu li političari na vlasti u BiH isključivi krivci za neprovođenje ili selektivno provođenje odluka ESLJP?
– Političari na vlasti u BiH, poput Dragana Čovića, definitivno su glavni krivci za neprovođenje ili selektivno provođenje odluka ESLJP-a, jer koriste presude samo kada im odgovaraju, kao u slučaju Ljubić protiv BiH, gdje je Čović insistirao na implementaciji za jačanje hrvatskog etničkog monopola u Federaciji. Presuda Ljubić U 23/14 iz 2016. godine, koja se odnosila na izbor delegata u Dom naroda FBiH, po mom mišljenju je provedena kroz nametnute izmjene Izbornog zakona od strane OHR-a, ali Čović i HDZ koriste je da blokiraju šire reforme.
Nasuprot tome, presuda Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine iz 2009. godine, koja zahtijeva uklanjanje diskriminacije “Ostalih” u izboru Predsjedništva i Doma naroda, nije provedena već 17 godina, uprkos pritiscima Evropske unije i Vijeća Evrope, jer bi to oslabilo etničke kvote koje održavaju HDZ-ov utjecaj. Čovićeva participacija u vlasti preko 20 godina pokazuje hipokriziju: selektivno citira „Ljubić“ (U 23/14) da opravda etnički inženjering, ali ignoriše Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine jer bi to omogućilo građanski model.
Ovo nije samo krivnja političara, već sistemski problem Daytonskog ustava, ali elite poput Čovića, Dodika i Izetbegovića koriste mehanizme blokade u odlučivanju koje im omogućavaju ustavni i politički sistem da održe status quo. Međutim, odgovornost nije isključiva – Ustavni sud BiH i međunarodna zajednica također nose dio krivnje zbog nedosljednosti i nedostatka pritiska. Selektivno provođenje podriva vladavinu prava i EU integracije, jer pokazuje da se presude tretiraju kao politički alati, a ne obavezujući standardi. Konačno, ovo dovodi do erozije povjerenja u institucije i potrebe za dubokim reformama da se spriječi dalja diskriminacija.
Kada smo kod domaćeg pravosuđa, ne možemo se ne osvrnuti na zahtjev za smjenom glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Milanka Kajganića. Kajganića se optužuje da je zabranio slanje optužnice na potvrđivanje Sudu Bosne i Hercegovine, a riječ je o optužnici za ratne zločine u Sanskom Mostu i na Manjači u kojoj je osumnjičeno šest osoba. Kako ocjenjute dosadašnji rad glavnog tužitelja Kajganića?
– Dosadašnji rad glavnog tužitelja Tužilaštva BiH Milanka Kajganića može se ocijeniti kao kontroverzan, posebno u pogledu procesuiranja ratnih zločina, gdje se optužuje za opstrukciju, kao u slučaju zabrane slanja optužnice za zločine u Sanskom Mostu i na Manjači protiv šest osumnjičenih. Zahtjev za smjenu, podržan od deset udruženja žrtava u januaru 2026., ističe da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo dovoljno optužnica za ratne zločine, što dovodi do zastarjelosti slučajeva i nepravde prema žrtvama.
S druge strane, Kajganić je imenovan 2022. godine i obavljao funkciju Glavnog tužioca kao vršilac dužnosti prije toga, a Tužilaštvo demantuje optužbe, tvrdeći da su odluke zasnovane na dokazima. Njegov rad u slučajevima korupcije i organizovanog kriminala bio je vidljiviji, sa nekim optužnicama protiv visokih zvaničnika, ali kritičari ga optužuju za selektivnost i političku pristrasnost.
Ukupno, Kajganićev mandat pokazuje nedostatak efikasnosti u ratnim zločinima, što je ključno za tranzicijsku pravdu u BiH, iako je u drugim oblastima postigao određene rezultate. Smjena bi bila opravdana ako se dokažu optužbe, jer Visoko sudsko i tužilačko vijeće mora osigurati integritet institucija.
Rad glavnog tužioca mora se posmatrati kroz prizmu povjerenja javnosti, a to povjerenje je ozbiljno narušeno. Optužbe da je blokirana optužnica za ratne zločine su izuzetno teške i ne mogu se relativizirati. Javnost ima pravo na jasna i uvjerljiva objašnjenja, a ne šutnju ili proceduralna opravdanja.
Ipak, istrage za ratne zločine i korupciju su kompleksne, a u ovom trenutku, zbog prirode istrage, ne možemo znati šta se zaista nalazi u predmetima.
Kada je riječ o optužbama za moguće zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, koje su, nakon tužioca Pašića, došle i od drugog već tužioca, uz određene prijave, treba sačekati odluke o njima i ne treba još uvijek ništa prejudicirati i zaključke donositi. Isto smatram i za Kajganićeve disciplinske prijave UDT-u VSTV-a koje je podnio.
I kada bi eventualno Kajganić bio smijenjen ili premješten na funkciju tužioca, nastavila bi se „tradicija“ da nijedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao kraj mandata. To govori da problem nije samo u pojedincima, nego u sistemu.
Ako me pitate je li dosadašnji rad glavnog tužitelja Milanka Kajganića bio pozitivan, moj odgovor je – ne u mjeri u kojoj bi to javnost imala pravo očekivati od te funkcije.
Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, izjavio je da je srušen ustavni poredak BiH. U naletu secesionističkih izjava, koje Dodiku nisu strane, zanimljivo je podsjetiti i na presudu Dodiku izrečenu od strane Suda BiH, a kojom je osuđen na šest godina zabrane političkog rada. No, jesu li ovi Dodikovi postupci materijal za novu tužbu ili produženo krivično djelo?
– Izjave Milorada Dodika o “srušenom ustavnom poretku BiH” i secesionističkim prijetnjama predstavljaju nastavak njegove retorike koja krši Daytonski sporazum i integritet BiH, posebno nakon presude Suda BiH iz februara 2025. godine, kojom je osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog rada zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika.
Svaka izjava i postupak koji dovodi u pitanje ustavni poredak mora se posmatrati vrlo ozbiljno. Ne radi se ovdje o političkoj retorici, nego o mogućim pravnim posljedicama. Ako se radi o kontinuiranom ponašanju koje ima isti cilj i pravni smisao, tada se može govoriti o produženom krivičnom djelu.
Pitanje vladavine prava se ne rješava političkim manevrima. Pravna država mora reagirati pravovremeno i jednako prema svima. U suprotnom, stvara se osjećaj nekažnjivosti – a to je najopasnija poruka za ustavni poredak jedne države.
INTERVIEW, ANDREJ NIKOLAIDIS O “SARAJEVO SAFARIJU”: Ovaj roman je moje ljubavno pismo Sarajevu
