“Petnaest državljana Crne Gore, prema saznanjima, ratuje za Putinovu Rusiju. I šta ćemo sad? Pa ništa! U svijetu u kojem Trump otvara prostor za Putinove zahtjeve, a Crna Gora se ne petlja u svoju državnost da se ne zamjeri Srbiji, srpski psi rata sa crnogorskim pasošem mogu računati na jednu stvar: njihova krvava avantura teško će kome pokvariti politički san.”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Petnaest Putinovih vojnika i jedna velika tišina
Dakle, petnaest državljana Crne Gore ratuje na strani Rusije u agresiji na Ukrajinu. Tako barem tvrdi Pobjeda, pozivajući se na nezvanične izvore iz bezbjednosnih službi. Jedan je, prema istim informacijama, poginuo, drugi nestao, a istražitelji pokušavaju utvrditi ko regrutuje, organizuje i finansira odlazak ovih ljudi u Putinovu ratnu mašineriju.
I sad bi čovjek očekivao politički zemljotres. Jer govorimo o državi članici NATO saveza, zemlji koja pregovara o članstvu u Evropskoj uniji, zemlji koja je formalno uvela sankcije Rusiji i podržava teritorijalni integritet Ukrajine. A iz te iste zemlje, prema objavljenim saznanjima, ljudi odlaze da ubijaju Ukrajince pod zastavom države koja vodi agresorski rat.
Na ovu opasnu pojavu među prvima je javno i uporno ukazivao crnogorski analitičar i kolumnista Ljubomir Filipović, koji je pratio aktivnosti ljudi što ratuju na ruskoj strani, njihove objave na društvenim mrežama i javnu promociju ratovanja, te o svemu obavijestio nadležne institucije. I zamislite sad taj apsurd: čovjek praktično na društvenim mrežama prati tragove mogućeg krivičnog djela, dok oni koji su plaćeni da ga istražuju javnosti ostavljaju utisak da se ništa naročito ne događa.
Ali zemljotresa nema. Tek poneki medijski izvještaj, nekoliko zabrinutih komentara i uobičajena institucionalna gimnastika prebacivanja odgovornosti s jedne adrese na drugu.
Tresla se gora, rodio se Rus!
I taj Rus, kako stvari stoje, sasvim lijepo može biti crnogorski državljanin.
Kad se ratovanje pretvori u zanimanje
Hajde da razjasnimo jednu stvar. Čovjek koji svjesno odlazi u tuđu zemlju da za novac učestvuje u agresorskom ratu donosi političku, moralnu i potencijalno krivičnopravnu odluku. Njegov pasoš, nacionalnost ili vjeroispovijest tu odluku ne čine manje strašnom.
Naravno, svaki konkretan slučaj zahtijeva dokazivanje okolnosti, motiva i odgovornosti. Ali sama ideja da neko iz Crne Gore, zemlje koja je devedesetih skupo platila svoje ratne zablude, danas odlazi u Ukrajinu da pomaže Putinovoj vojsci zaslužuje ozbiljnu društvenu raspravu.
Pogotovo što se ratnička romantika ovdje već decenijama prodaje kao najpoželjniji oblik patriotizma.
Sjetimo se devedesetih, kada su dobrovoljci, paravojnici i razni samozvani branioci srpstva prelazili granice da bi iza sebe ostavljali spaljene kuće, protjerane porodice i mrtve civile. I tada je bilo velikih riječi o istoriji, časti, svetinjama i odbrani naroda. Poslije su dolazile masovne grobnice, sudski procesi i kolektivna amnezija.
Danas su promijenjene geografske koordinate. Umjesto Bosne i Hrvatske, tu je Ukrajina. Umjesto Miloševićevog ratnog projekta, tu je Putinov imperijalni pohod. A ideološka infrastruktura koja agresiju predstavlja kao oslobodilačku misiju ostala je zastrašujuće prepoznatljiva.
Ima tu, dakako, i novca. Rat je za neke posao, a za druge ideološko ispunjenje. Najopasniji su oni kod kojih se te dvije stvari savršeno poklope, pa za platu ostvaruju svoje političke fantazije.
Trumpov svijet u kojem Putin određuje pravila
A sad dolazimo do suštine, do razloga zbog kojeg ova priča vjerovatno neće proizvesti ozbiljniji međunarodni potres.
Pogledajte svijet u kojem živimo.
Donald Trump je američku vanjsku politiku pretvorio u prostor ličnih nagodbi, demonstracije sile i transakcijskog odnosa prema saveznicima. Putin je u takvom ambijentu dobio ono što mu je godinama trebalo: mogućnost da se o ruskoj agresiji razgovara kao o pitanju međusobnog dogovora velikih sila, dok se sudbina napadnute Ukrajine sve češće tretira kao predmet pregovaračkog cjenkanja.
I upravo tu leži tragedija.
Kada se agresoru nudi politička rehabilitacija, kada se okupirane teritorije pretvaraju u pregovaračke stavke, a međunarodno pravo zavisi od raspoloženja čovjeka u Bijeloj kući, zašto bi petnaest plaćenika iz Crne Gore predstavljalo naročito važan problem?
Kome će oni biti prioritet?
Trumpu, koji vlastitu diplomatiju gradi oko odnosa moći i pogodbi s Putinom? Evropskim liderima koji pokušavaju sačuvati zajedničku politiku prema Ukrajini dok istovremeno strahuju od američkih zaokreta? Ili crnogorskim političarima koji se zaklinju u evropsku budućnost, a pritom pažljivo mjere koliko ih glasova košta svaka ozbiljnija kritika Moskve i njenih balkanskih simpatizera?
U takvom međunarodnom poretku crnogorski Putinovi dobrovoljci djeluju kao fusnota mnogo veće moralne kapitulacije.
Jer kada veliki relativizuju agresiju, mali dobijaju ohrabrenje da je praktikuju.
Kad se ratovanje pretvori u zanimanje
Moj prijatelj Andrej Nikolaidis već godinama upozorava na političku i moralnu cijenu normalizacije velikosrpskog nacionalizma, ruskog uticaja i ideologija koje rat pretvaraju u poželjnu društvenu aktivnost.
A upravo je to okvir u kojem treba posmatrati i ovu priču.
Jer, zaboga, kako je moguće da se država ozbiljno predstavlja kao buduća članica Evropske unije, dok njeni državljani, prema informacijama koje tek treba službeno potvrditi, odlaze da ratuju za državu koja pokušava silom promijeniti evropske granice?
I šta će se dogoditi kada se ti ljudi vrate?
Hoće li ih dočekati istražitelji, tužioci i sudovi ili će ih po starom balkanskom običaju dočekati lokalni patriotski folklor, poneka ikona, zastava i priča o herojstvu?
Prema objavljenim informacijama, crnogorski zakon predviđa krivičnu odgovornost za protivpravno učestvovanje u stranim oružanim formacijama. Dakle, država raspolaže pravnim instrumentima. Ostaje pitanje političke volje da ih primijeni.
A politička volja je na Balkanu odavno najdeficitarnija roba, posebno kada se treba zamjeriti Moskvi ili njenim regionalnim obožavaocima.
Koliko košta jedan život?
Ima u svemu ovome još nešto duboko perverzno.
Zamislite porodicu u Ukrajini kojoj je ruska raketa uništila kuću. Zamislite majku koja je izgubila sina, dijete koje je ostalo bez oca, grad koji godinama živi pod sirenama i granatama.
A onda zamislite čovjeka koji iz Crne Gore dobrovoljno odlazi da učestvuje u toj agresiji, uvjeren da brani pravoslavlje, slovensko bratstvo ili kakvu drugu ideološku izmišljotinu kojom se opravdava ubijanje ljudi.
Šta taj čovjek brani u Ukrajini?
Čiju slobodu? Čiju kuću? Čiju djecu?
Odgovor je prilično jednostavan. Putinove imperijalne ambicije.
I dok god se na Balkanu takvi ljudi predstavljaju kao romantični ratnici, umjesto da se njihova odgovornost ozbiljno istražuje, imaćemo spremnu rezervnu armiju za svaki budući rat.
Jer ideologija koja je jednom proizvela ratne dobrovoljce lako ih proizvodi ponovo. Potrebno je tek promijeniti zastavu, uniformu i geografsku kartu.
A u svijetu u kojem Trump pruža Putinu prostor za političke nagodbe, u kojem se međunarodni principi sve češće odmjeravaju prema interesima moćnih, balkanski ratni avanturisti mogu računati na sve veću ravnodušnost.
I zato se bojim da će se priča o petnaest crnogorskih državljana završiti upravo onako kako je i počela: kratkom viješću, ponekim saopštenjem, nekoliko policijskih radnji i dugom, neprijatnom tišinom.
Možda će istražitelji ipak uraditi svoj posao. Možda će organizatori odgovarati. Možda će se crnogorske institucije pokazati ozbiljnijim od političkog ambijenta u kojem djeluju.
Ali međunarodni svijet koji bi morao predstavljati moralni oslonac takvoj borbi sve više liči na pijacu na kojoj veliki pregovaraju o tuđim teritorijama, a mali nude svoje usluge.
I zato, kada me pitate zašto nikoga pretjerano ne interesuje što građani Crne Gore ratuju na strani Rusije, odgovor je mučan.
Prvo, zbog prosrpskog sentimenta u vezi sa Rusijom.
Drugo, zato što se Putinova agresija u dijelu svjetske diplomatije sve češće tretira kao politički problem koji treba riješiti trgovinom i ustupcima, čak i kada takav pristup dovodi u pitanje temeljna načela međunarodnog prava.
A kada se sa gospodarom rata pregovara o nagradi za osvajanje, njegove balkanske sluge mogu mirno očekivati da će ostati na margini interesa.
Tresla se gora, ponavljam, rodio se Rus.
I negdje u Ukrajini, možda baš u ovom trenutku, taj Rus s crnogorskim pasošem drži prst na obaraču dok je do njega crnogirski drzavljanin- Srbin i pomaže mu.
Dok se svijet pravi da ga se to naročito ne tiče.
DRAGAN BURSAĆ: Crna Gora protjeruje Putinove propagandiste, a srpski svet ih udomljava
