Velež je prestao biti klubom kada se urušila Jugoslavija. Sa protjerivanjem u ambise nesigurnosti skinuta mu je košulja običnosti. Postao je mnogo više od toga. Postao je parola koja nosi težinu, otpor i protest. Postao je iskušenje za svakoga čovjeka. Kada upitate neku osobu šta misli o Veležu, njen odgovor će vam reći o kakvom je karakteru riječ, i ne samo to, saznati ćete da li se radi o licu sa desnim ideološkim požudama, da ne kažemo, fašisti, ili je pak u pitanju ličnost utemeljena na antifašističkim vrijednostima.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
No, pitanje Veleža jeste pitanje ovoga vremena. Koliko god to zvučalo prepotentno i neistinito, vertigo vremenskih kovitlaca je tu sudbinu dodijelio Veležu, što ga, zasigurno, čini, reći ću to opet, najvećim.
Ranije sam pisao da je Velež najveći klub, a to sam i argumentirao, pa se ne bi ponavljao u ovome pisanju, nego ću jednostavno nastaviti sa potvrdom svoje teze. Dakako, niko od oponenata nije ni pokušao opovrgnuti ovako direktne stavove, niti će pokušati, u što sam sasvim siguran. Priča o Veležu postaje veća od planine po kojoj je dobio ime, a ta planina je vremenom postala veća od božanstva po kojem je nazvana, samim tim, taj sȃm redoslijed nemogućnosti govori o posebnosti uloge koja je data pojavama tog imena. Naravno, zapitali ste se, da li će nekada u nekoj dalekoj budućnosti imenom Velež se nazvati neka društvena pojava, neka kometa i novootkriveni planet, ili pak opšteprepoznatljiva vrlina; ili pokret protiv diktature? Vrlo moguće.
Velež kao pitanje vremena
Velež je tek nakon deportacije sa svoga stadiona postao veći od samog sebe, tj. postao je mnogo značajniji od lokota definicije kluba. Velež jeste ranjavan iskušenjima, ali ti nasrtaji su ga klesali i pripremali za mnogo veću ulogu, za vremenski modul. Svi ti pokušaji uništavanja Veleža su samo slomili “okov” kluba sa imena Velež. I, to je završena priča. Velež više nije klub, on je mnogo, mnogo više od kluba. To nismo znali, ali antifašističko mesijanstvo crvenog dresa je prepoznala mračna strana. Zbog toga i jeste napadan, zbog toga ga i danas mrze, zbog toga će i u godinama koje slijede zle namjere ginuti u pokušajima diskreditacije koncepta što je provodnik antifašističkih vrijednosti, multikulturalnosti i slobode.
Kada ste fašista, spreman da se obračuna sa istinom, pravdom i tolerancijom, pa tada vi morate udariti na simbol ideje, na ideologiju solidarnosti i zajedništva, a to pod našim okolnostima predstavlja Velež. Zato i jeste mrak pokušao da ga zatre drugim klubom, zombijem dignutim iz NDH grobnice. Ipak, prokletstvo mračnjaštva se ogleda u tome, da njegov svaki pokušaj, baš svaki otrov koji isikta, snaži i uzdiže glas slobode.
Zašto je Velež bitan?
Velež je prepoznat, prirodno, motorički, od sila mraka, ali i od napuštenih i mentalno ranjenih generacija imaginarne enklave iz doline Neretve. Ta enklava nije nastala kao metafizički prostor, ona je stvorena udruženim zločinačkim poduhvatom, što je, dakle, zvanična presuda Haškog suda za ratne zločine, jednog od tijela UN-a. Oblikovana je ratnim razaranjem i snažnom koncentracijom smrti, probuđena je kišama granata ispaljenih sa zločinačkih položaja. Zapravo, tek kada fašizam približite određenoj društvenoj, jasno nedefiniranoj, pojavi, tada ćete po reakciji tog subjekta, odnosno po reakcijama fašističkog bjesnila zaključiti o kakvoj ideološkoj supstanci se radi; kakva je, je li, esencija iliti kakav potencijal će se ukazati iritacijom fašizma.
Ukazao se čisti antifašizam.
Jer, nigdje drugo fašizam se nije tako vraški trudio da ugasi određeni kolektiv, pa makar se ne radilo o sportskoj organizaciji ili klubu. Nigdje, na prostorima bivše Jugoslavije, fašizam nije pokazao toliko ludilo i mržnju kao na primjeru Veleža. Osim toga, fašizam nije ideologija za podcijeniti, on je spreman i na besmislene rabote preuzimanja antifašističkih klubova praveći od njih samo isprazne ljušture posute šljokicama prijašnjeg sjaja: pokazivajući da skupe režimske starlete, poput Crvene Zvezde i Partizana, nikada nisu imale dosljednost u svojoj suštini, nego su služile kao marketinški eksponati aktuelnog režima te kao opijum za besposlene mase. Zato je fašizam tako lako mogao da preuzme te infrastrukture, zadržavši ta alanfordovsko-antifašistička imena, dok je u jezgri tih sportskih unija titrala turbina licemjerja.
To sa Veležom je nemoguće.
Najveća greška lokalnih fašista se ogleda u tome što su potpuno odbacili Velež, zamajavajući i lažući sami sebe da je moguće zatrati to ime i tu priču, taj simbol. Te, da će Velež zaspati dubokim snom u induciranoj komi starih hartija. Mogli su, pokušati lakšom putanjom, varijantom preoblikovanja ideologije pod starim imenom. Da Velež postoji, ali da mu ideološki invaliditet brani nastavak kvalitetne egzistencije. Ili, u drugom slučaju, da postoje dva Veleža, istočni i zapadni, što bi, razumije se, apsurdom svojim razvodnilo ideju slobode i jednakosti, osušilo bi granu antifašizma ostavljajući je da životari u okovima fašističke vazne na regalu sa peharima NDH zombija sa lentom.
Sljepilo im nije dozvolilo da trezveno postupe. Odbacili su ga potpuno, vjerujući da će, eto tek tako, nestati, samo zato što je njihova mržnja velika. Ali, u laži su kratke noge, a mržnja zaslijepi bojama mraka, ne videći da je Velež prije svega energija ljubavi, pa tek onda vjetar slobode, a sloboda se vezati ne može, a ljubav ako je iskrena će svaku barikadu ukloniti ispred sebe. I tu dolazimo, ponovo, do prokletstva. Sva poenta postojanja NDH zombija je u negaciji Veleža, dok svako negativno djelovanje tog kluba po Velež, zapravo govori koliko je Velež velik. Njihova mržnja je najveća, zato Velež i jeste najveći.
Bujanje imaginarne enklave iz doline Neretve
Osim toga što je iritacijom fašizma obznanio svoj čisti antifašistički nukleus, Velež je minulog ljeta, za vrijeme izlaska na evropsku fudbalsku pozornicu, dokazao da se samo oko njega; na oko malenog regijskog kluba, poput jedinog iskrenog fara u crnilu tranzicijske dezorijentacije; okreću ljudi iz svih bivših jugoslovenskih republika.
To možemo primijetiti po komentarima na društvenim mrežama, to možemo vidjeti na multietničkim emocijama ispod video uradaka još uvijek svježih pobjeda nad AEK-om. Sa tim se ne može pohvaliti niti jedan sportski kolektiv na prostorima bivše nam države, takvu privilegiju ne može dobiti niti jedna sportska priča nigdje na svijetu. To, dakle, se događa samo Veležu. Jasno je, da u kolektivnoj podsvijesti svih iskrenih ljudi ovoga podneblja stoji da je iskonsko zlo učinilo nepravdu Veležu, da ga je otjeralo sa njegovog stadiona tako agresivno i drsko, da je zlo živo i žilavo i danas u njegovom domu i da tamo kiselim osmijehom slavi sterilne pobjede.
Podsvijest zna istinu. Iskrenost se plaši jačeg bunta, ali sva ta srca u regiji su u jednom času kucala za slobodu. Velež jeste personifikacija oslobođenja, sramežljivog protesta i radosti. Velež je, svim tim ljudima koji nikada nisu gledali njegove tekme, prvenstveno nada.
Istina, zadnje dekade su donosile tugu i nemir, neizvjesnost i strah. Toga će biti i dalje, no to ne znači da će zvijezda na grbu manje sijati, naprotiv, ti će napadi i iskušenja sve više potvrđivati nadnaravnost Veležovog imena. Da nije jezičke barijere ovaj klub iz doline Neretve bi postao, siguran sam, svjetski simbol otpora zlu i svim njegovim spektrima.
Velež jeste vrijednost
Velež kao društvena pojava je rastao, na početku čisto kao materijalizirana poruka i revolt, sa tek nagovještajima stidljive slobode što treba doći, pod okolnostima vladavine nepravednog kralja Aleksandra. Prvi udar na klimavu egzistenciju je imao za vrijeme NDH okupacije, da bi se stabilizirao u socijalizmu, odrastao i dobio na samopouzdanju. Tih par dekada Titove Jugoslavije su pokazale da je riječ o potencijalu koji može pod određenim iskušenjima prerasti u izbrušenu vrednotu. Na neki način, mnogo je faktora činilo mehanizam za podizanje jednog sportskog kluba u vrijednost: vremenski okvir, specifičnost podneblja, ali i potlačenost narodnih masa. Sȃmo rađanje je bilo potreba. On nije stvoren radi sporta i takmičenja i zabave, nije začet radi marketinga i nacionalnog farbanja, Velež je plamen koji je zaplamtio iz nužnosti okupljanja radničke klase pod stegom tadašnjeg režima.
A, sve što dolazi iz iskrene potrebe i sve što daje oslonac potlačenim ljudima; u tim momentima radnicima, kojima nije bilo bitno ničije ime, boja kože niti religijska pozadina; ima kapacitet da traje i da to trajanje zrije kroz filter vremenskih i društvenih preslaganja. Veliko odrastanje i prelazak iz djetinje lepršavosti u ozbiljnost svrhe postojanja se desio početkom ratnih dešavanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Taj proces niza nepravednih trvenja: od otimanja doma, do egzila i uloge ružnog pačeta u svebošnjačkom okruženju, pa sve do igranja na livadi i ponižavajućih ispadanja u niži rang, činili su tvrdnje da je preživljavanje tih nepogoda uz sverastuću ljubav dokaz da je Velež, kako sam rekao na početku ovoga teksta, prerastao “okov” kluba, da se definicija Veleža kroz kružnicu zanimljive društvene pojave: satkane od potrebe, otpora, slobode i pobune, javlja kao opšta vrijednost.
Komad slobode
No, vrijednost drevnih Slavena je bilo istoimeno božanstvo, pa se spiritualni ideal materijalizirao u planinu koja je zračila i značila tadašnjim ljudima i njihovom ustrojstvu, da bi se rodila stotinama godina kasnije kao jedan sportski klub, bez ikakvih očekivanja, samo kao oslonac između zapadnog i istočnog nacionalizma. Danas je to zrela priča koja govori istinu, storija koja poziva u zajedništvo i solidarnost, u multikulturalnost i antifašizam. Budućnost će, to je sada već sasvim jasno, progovoriti imenom Veleža. Ako se igdje tako slikovito obistinjuju stihovi Milana Mladenovića, onda je to na primjeru vrijednosti zvane Velež: U svakom porazu ja sam video deo slobode ..
