Već neko vrijeme tvrdim da je Velež najveći klub. Najveći. I, ne, ne preuveličavam, natruhe subjektivnosti je teško izbjeći, ali tražeći protuargumente da klub iz Mostara najveći nije – nisam našao. Nigdje se fudbalska magija nije tako poigrala kao sa Veležom. Nigdje takav šarm satkan u cijeloj napetoj i neizvjesnoj priči nije zavodio i one koji fudbal ne doživljavaju. Riječi Zdravka Grebe nisu nikakva isprazna floskula: Fudbal je više od igre, A Velež je više od fudbala. Da, Velež je veći od samog fudbala.
Ako neko vjeruje da postoji veći klub na ovom kontinentu neka dokaže. Da neki klub, tamo negdje; koji traje i traje uprkos tolikim spletkama i neumornom trudu da nestane, a samo zbog frustrirajuće ljubavi njegovih tifoza i ideologije koju propagira; još uvijek šarmantno stoji na nogama, teško. A da bi neki klub bio velik u dramskom smislu, definitivno, trofeji nisu nikakvo mjerilo. Ispunjena stalaža sa mnoštvom pehara na kojima stoje ugravirane godine sa brojkama osvojenih titula obično govore da je taj klub odavno u vlasništvu kapitaliste ili da je propagandni instrument aktuelnog režima.
Crvena zvezda, recimo, ili pak Partizan, su obični mali režimski klubovi koji će uvijek biti u vrhu lige bez obzira koji diktator ili koji režim stolovao u srbijanskoj prijestolnici. Ovu tezu dokazuje kameleonsko mijenjanje ideologija navijača spomenutih klubova, koji su promjenom državnog ustrojstva postali desničarski radikali, četnici, a klub im se zove ni manje ni više nego Crvena zvezda, hej! Ili, u slučaju drugih, klub im se zove najljevičarskijim imenom – Partizan.
Sada živimo futuristički apsurd da se po Ravnoj Gori identifikuje fašizam sa imenom gerilskih ljevičarskih falangi, partizana, ili simbolom petokrake crvene boje. Smijurija. Malešni su to klubovi koji se okreću kako režim puše. Svi ti silni trofeji su apsolutno bezvrijedni, ništavni i limeni, oni nemaju plemenitost, nemaju priču ni ljudskost, stoga se i njihovi navijači zovu imenima mračnjaštva i nasilja, koji u velikom broju završe u vodovima izvršilaca ratnih zločina ili na tribini za okačenim fašističkim parolama. Da Recep Tayyip Erdoğan uspije u osmaniziranju Balkana i da proglasi vilajet Srbistan spomenuti klubovi bi nizali trofeje, samo bi im se sadržaji na transparentima kaligrafizirali.
Ništa drugačije nije ni u susjednoj Hrvatskoj. Dinamo je uzdigao lovac u mutnom, kapitalista što se vrlo dobro snašao u tranzicijskoj muljavini i magluštini postjugoslavenske akustike, drugim riječima: bezvezna priča o klubu. Zapravo, najjači momenat od osnivanja su imali kada im je Franjo Tuđman promijenio ime u Croatia. Borba za povratak imena je u tim vremenima dala magijski prizvuk imenu Dinama. Hajduk, recimo, je obični regijski klub koji je izgubio svoju kultnost skidanjem zvijezde petokrake sa grba. Što bi rekli stari Splićani: Hajduk bez zvizde ko kurac bez pizde. U samom Splitu postoji veći i kultniji klub od Hajduka, a to je vjerovatno i najveći klub u Hrvatskoj – RNK Split, klub sa gardom i dušom, pričom koja je nastala na prkosu i otporu, a ne u praškoj pivari s početka minulog stoljeća. Što bi rekao pokojni Darko Pivac: Tko je u ono vrijeme mogao sebi priuštiti da studira u Pragu. Hajduk je nastao kao elitistička igračka s kojom su se vremenom razonodili dalmatinski ribari. Svoj vrhunac su imali odbijanjem igranja u Mussolinijevoj fašističkoj ligi, te se moralno uzdigli kao antifašistički prkos, da bi sami urinirali po svom dresu skidanjem zvijezde.
Rijetki su klubovi koji su direktni plod procvalog srca iz aorte principa. Obično klubovi nastaju potrebom određene sredine za sportskim kolektivom, kao kulturnoumjetnička društva, ili iz inata i neprijateljstva prema bivšim saradnicima; da bi vremenom stekli simpatizere i da bi se inscenirala ljubav prema tom kolektivu. Ljubav tada dolazi kroz nametnute istine kojim lokalna sirotinja višak svoga vremena pretvara u strast, da bi tim produktom zamaskirali zločinačke temelje ideologije čijim postulatima lažu svoju djecu. To je lažna ljubav, a lažna ljubav jeste uglađena fasada mržnje. To je slično radikalizmu i besmislu navijača Juventusa iz neke bosanske vukojebine koji je u Italiji bio samo na ekskurziji.
Sa Veležom je od samoga početka bilo drugačije, on nije nastao, on se rodio, on je iznikao kao pokret i mim otpora tadašnje radničke klase u atmosferi totalitarnog društva povlaštenih klasa koje su njegovale etno-nacionalne svjetonazore. Velež je prve godine igrao u crno-bijelim dresovima samo iz prostog razloga što iz neimaštine nije mogao priuštiti crvene, a kada su; da priča bude još bajkovitija, na jednom lokalnom turniru trebali ukrstiti snage sa HŠK Zrinjskim, klubom hrvatskih nacionalista; izašli po prvi put u crvenim dresovima, fudbaleri sa elitističkom lentom su zabezeknuti tražili da se strgnu dresovi te blasfemično-anarhističko-socijalističke boje. Crveni dresovi se više nikada nisu skinuli.
HŠK Zrinjski je kasnije, četrdesetih godina, igrao neku od NDH liga, da bi padom te kvislinške paradržave bio ugašen zbog glorificiranja fašističkih načela. Velež je tokom Narodnooslobodilačke borbe (NOB) dao 9 narodnih heroja, od kojih je samo jedan preživio rat, dok je 77 članova i simpatizera ostavilo svoje živote za slobodu naših naroda i narodnosti. Sva ta prosuta krv po kamenju hercegovskom, izdahnute duše, sva partizanska nadanja koja su sanjala slobodu za maleni radnički klub iz doline Neretve u paralelnim svjetovima naših odgajanja, sve su više crvenila dres i laštila petokraku na grudima. Istina je da se klub rodio iz otpora kraljevom totalitarizmu, da je odrȃstao na antifašističkoj borbi. Ove činjenice daju takvu posebnost i jedinstvenost Veležu da ga samo rijetki mogu zasjeniti, a pitanje je, ogromno, postoji li originalniji scenario negdje u Latinskoj Americi? Za Evropu i ostatak svijeta sam siguran da ne postoji.
Kasnije je, do raspada Jugoslavije, klub nizao fenomenalne uspjehe, no brojke na tabelama, golovi i trofeji igraju samo malu ulogu u obrisima veličine nekog kluba. Stoga, samo ću u ovoj, jednoj, rečenici spomenuti četvrtinu finala Kupa Uefa i osvojena dva Kupa Maršala Tita. Najveća snaga priče o Veležu, turbina stvaranja kultnog bedema i najvećeg od svih loptaških kolektiva na kontinentu, a siguran sam i van njega, dolazi početkom ratnih dejstava i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Veležu se desila neopisiva tragedija, iskušenje koje se nikada niti jednom ozbiljnom klubu nikada nije desilo – protjeran je sa svoga stadiona. Zamislite klub bez stadiona, kao maloljetnog fudbalera bez roditelja kojem niko nema kupiti kopačke pa igra u poderanim starkama. Veležovo igralište je ukrao već spomenuti HŠK Zrinjski, instaliran reinkarnacijom NDH režima u novom ruhu, sa novim imenom i užasnim starim navikama etničkog čišćenja i organizovanih zločina koje je Međunarodni sud u Hagu okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP).
Velež je tako brutalno grubo gurnut u ambise podzemlja pod kontrolom ratnih profitera sa zadatkom da ponos nikada ne izađe na površinu sretnih i Veležu odanih lica, da klub živ zakopan na crvenom tabutu, sklonjen od reflektora nove realnosti, novog normalnog, krene prema plastificiranim albumima zaborava; da ostane samo u riječima ispucalih usana koje mole za njegov povratak.
Klub je umro; svi su vidili ukočeni pogled; neki ljudi su napipali puls i nisu se odvajali od beskrvnog tijela sa jedva crvenom sukrvicom iz beonjača. Nekim čudom to titranje srca nije prestajalo.
Sjećam se kada sam prvi put nakon rata otišao gledati Veleža, u Sjevernom logoru, protiv Mladosti iz Gacka, kluba satkanog od izbjeglica iz istočne Hercegovine. Stotinjak prisutnih oko terena je navijalo: Gatačka Mladost! Gatačka Mladost! Nije bilo ugodno niti bezbjedno u tim trenucima se isticati kao navijač Veleža. Kasnije smo prešli na mnogo udobnije Vrapčiće, blatnjavu brazdu iz gola sanjareći da će jednoga dana nasip biti izbetoniran. I, nalilo se betonom brdašce od zemlje nagrnute bagerima – Red Army je dobio svoj kop, na kojem ću, par godina kasnije, doživjeti najtužniji momenat u historiji Veleža.
Kada se pomislilo da se ne može niže kroz procijepe beznađa, dokazalo se da spektar užasa uvijek može da se u svim svojim nijansama prospe po emocijama navijača Veleža. Klub je po prvi put ispao u drugu ligu. I, kasnije ću shvatiti da je to bila prekretnica u stavu, gardu, načinu razmišljanja, to je bila promjena koja je forcala riječima Milana Mladenovića: U svakom porazu ja sam video deo slobode.
Igrali smo protiv Sarajeva, samo nas je pobjeda održavala da teoretski držimo glavu na površini, ako izgubimo ili remiziramo klub ispada par kola prije kraja prvenstva. Bilo je izgledno da ćemo ispasti, ali ničije grudi to nisu prihvatile. Nadali smo se da će nam Sarajevo “dati”. Ali, petnaest minuta prije kraja bilo je 0:3 za goste. Tridesetak Hordi je provociralo. I onda počinje da se magli pogled suzama, sučeljavanje sa stvarnošću, bijes i agresija. Tako izgleda poraz. Murija nije dozvolila da se probijemo do Hordi. Pošaketao sam se sa tadašnjim vođom u ritmu sudijskog zvižduka kojim je zvanično RSD Velež preselio na još sniženiju razinu podzemlja.
Te “najgore” sezone nas je jedan autobus išao na gostovanja, a kada smo ispali, puls u žilama je neočekivano počeo lupati jače i jače. U drugoj ligi se desio apsurd, počeli smo da rastemo. Na gostovanju u Kiseljaku, dobro se sjećam, bilo je 8 autobusa. Kasnije se opet ispalo, ali niko više nije plakao. Kasnije je u drugoj ligi na kraju sezone bod falio do treće lige, ali niko nije kukao. Kasnije nije bilo pitanje hoće li se ustati, nego kad ustanemo kako i gdje ima da udaramo. Fašisti i sitne male zle duše govore da to više nije onaj klub od prije rata. Pa da, naravno da to nije onaj naivni mladić kojeg je neiskreno podržavala cijela regija. Zapravo, zar ga ne možete prepoznati, lice je već starije, iduće godine mu je, gle, stotinu godina. Iskušenja su ga promijenila i osnažila. Sada je zreliji i veći. I ako ponovo ispadne iz lige mi znamo da će se vratiti samo da udari još jače. Vrijeme je da se zlim dobronamjernicima kaže da je “ovaj” Velež mnogo veći od “onog” Veleža. Ovo je dublja storija sa više ožiljaka i prolivenog znoja.
Veličina ovog savršenog scenarija u teatru s najvećim fudbalskim klubom se grohotom smije sudbini HŠK Zrinjskog, pokušaju negacije i brisanja RSD Veleža, a zapravo, samo postojanje takvog pokvarenog projekta koji je podijelio narode i grad na Neretvi daje na kultnosti samom Veležu. Naime, Velež ne bi bio toliko velik da se nije pojavila elitistička pojava sa lentom i ideologijom desničarske isključivosti. HŠK Zrinjski bez Veleža je mali zakržljali brat splitskog Hajduka, dok je Velež sa demonskom pratnjom Zrinjskog još veći nego je ikada prije rata bio. Svaki pokušaj ubijanja Veleža će samo dizati veličinu crvene petokrake. Zrinjski nema nikakve razloge da mrzi Velež, ali ima razloge, veće od Huma i Fortice zajedno, da ga bude stid kako niti jednog kluba na svijetu nije stid. I svakog navijača Zrinjskog koji je navijao za Velež, ako ima i mrva iskrenosti u njegovom srcu, mora da bude stid šta je postao i kako je olako pao na propagandne poteze osuđenog režima.
Velež sutra igra treće pretkolo Konferencijske lige protiv švedskog Elfsborga. Zanimljiva je priča vezana za ovaj skandinavski klub. Osnovala ga je skupina dječaka na početku minulog stoljeća. Bajkovito, kao u nekoj od priča Hans Christian Andersena, dječaci su se skupili na udaljenom proplanku, iznad potoka, pod tmurnim nebom kakvo samo zna da bude u tim sjevernim krajevima. Odlučili su da osnuju klub, fudbalski klub. Dali su mu ime Elfsborg. A, jedan od njih je potom izgovorio riječi predskazanja: Za stotinu i više godina Elfsborg će igrati sa najvećim klubom na svijetu. Zagrmilo je na jugu, nakon pola godine bez noći nad mjestom Borås se nadvio akšam, crveni akšam.
Foto: YouTube
