Jučer se, po ko zna koji put, potvrdila ona Churchillova izjava da “Balkan proizvodi više historije nego sto može konzumirati”.
Piše: Damir Rastoder│Politički.ba
Samo u jednom danu Vulin je postavljen za šefa srbijanske tajne policije (BIA), Vučić je Kurtija nazvao “terorističkim ološem”, a Gabrijel Escobar je opet “briljirao”, ponavljajući svoje besmislene teze o prilikama u regionu.
Na prvi pogled, ove tri stvari nemaju nikakve dodirne tačke.
Ali, to je privid.
One samo pokazuju da je Rusija nikad bliža, Zapad nikad dalji, a Balkan, čardak ni na nebu ni na zemlji i u agoniji kojoj se ne nazire kraj.
No krenimo redom.
Imenovanje Aleksandra Vulina za šefa srbijanske obavještajne službe – BIA – je samo još jedan dokaz u nizu da Srbija ne sjedi na dvije stolice, kako glupavo ponavljaju zapadne diplomate.
Srbija isključivo sjedi na jednoj, ruskoj stolici!
Ona druga, takozvana evropska, postoji samo kao fikcija, floskula ili, u najboljem slučaju, kao geografija.
I to su stavovi Vučićeve vlasti, najvećeg dijela opozicije, intelektualne elite i opće populacije.
Više od 80% javnosti, u svim anketama, nedvosmisleno pokazuju privrženost Rusiji i Putinu.
Po tvrdnjama Mila Đukanovića, koje je iznio u intervju za crnogorsku televiziju, sam Vučić je tokom jedne briselske radne večere iznio podatak da je podrška EU u Srbiji pala na 36%.
S obzirom na Vučićevu sklonost ka preuveličavanju svega, a naročito kad iznosi brojke i cifre, to znači da ta podrška ne prelazi ni 18%.
I to je realnost današnje Srbije.
Izmedju “ruskog govna i američke pite” (replika iz filma Tri karte za Holivud) ona bira ovo prvo.
Iz ideoloških, vjerskih, političkih razloga, a još više iz inata i mržnje prema svemu što dolazi sa Zapada.
Vučićeva Srbija želi samo biti na evropskom putu, po mogućstvu preko Budimpešte, ali da nikad do Brisela ne stigne. Osim što mu je Moskva i srcu bliža, Vučić se, istovremeno, nje više i plaši. Ona može biti veća opasnost za njegovu vlast nego neki Borell, Mishel ili Ursula von der Leyen.
Putin je nemilosrdan u obračunu sa svojim protivnicima, ne birajući sredstva.
Za to vrijeme, Brisel bira i riječi kada piše saopćenja i rezolucije koje nikoga ne obavezuju.
Imenovanjem Vulina na tako važno mjesto u državi, Vučić je zapravo poslao poruku Moskvi. I to je jedini, suštinski, važan elemenat ovog poteza. Sve drugo je puko trabunjanje koje bi trebalo zamagliti ovaj glavni efekat i motiv.
I na primjeru Dodika, moglo se vidjeti da od briselske i američke osude, nikom ni dlaka sa glave nije falila, ničija vlast nije ugrožena, pa zašto bi se i Vučić toga plašio. Još će dobiti i dodatne poene u javnosti jer je proruskog čovjeka postavio na tako važno mjesto. I Putin sit i Vulin na broju.
Ako “slučaj Vulin” ima više veze sa spoljnopolitičkom orijentacijom Srbije, izjava Vučića da je Kurti “teroristička ološ” i da su Srbi koji su ušli u njegovu vladu “srpska ološ sa dna kace”, onda to govori o stanju u kojem se danas nalazi srpsko društvo.
Nije se Vučić na tome zaustavio već ja ustvrdio da “Evropa i zapadni Balkan mogu da baljezgaju šta god hoće o Srbiji”…
Ako ovakve izraze koristi prvi čovjek države, i to najveće u regiji, onda ni toj državi, a bogami i nama koji smo u neposrednom susjedstvu, spasa nema.
Dok sam citao vijest na N1 portalu, pomislio sam da se ipak radi o novinarskoj interpretaciji, pa sam pogledao i snimak tog telefonskog uključenja na nekoj televiziji. I tada sam zaključio da je Vučićeva Srbija zaglibila u primitivizam i nacionalizam iz kojih će se teško iščupati.
Jednom radikal uvijek radikal.
Vučić je zapravo Šešelj 2.0. Potpuno isti sadržaj, samo u nešto drugačijem pakovanju, primerenijem novom vremenu.
Nije zato ni čudno što nema istinskog mira, stabilnosti i napretka na Balkanu.
Radikalska Srbija ne može to donijeti ni sebi ni regiji.
I to svi vide osim Gabrijela Escobara.
On i juče govori o korupciji kao najvećem problemu na ovim prostorima. Pa, ide i dalje i kaže još veću bedastoću da su “etnička rivalstva samo maska za to (korupciju)”.
Koliko moraš biti neinformiran od 1 do Escobar da ovako nešto ustvrdiš. Prevedeno na bosanski jezik, plus crnogorski, to znači, po ovom “ekspertu”, da ovdje caruje bratstvo i jedinstvo, a po novom, međuetnička tolerancija, samo što političari ozbiljno kraduckaju, a da ih ne bi uhvatili u toj raboti, oni zavađaju nedužne narode.
Koji se inače vole, poštuju, uvažavaju, pomažu i koji nikad ne glasaju za nacionaliste.
A i kad glasaju to je zato što nisu bili informirani.
Pa, kada budu informirani, oni opet glasaju, ovoga puta iz navike.
Ovakve Escobarove ekspanade zaista mogu biti izrečene iz neznanja i neobaviještenosti ili iz opako loše namjere.
Treće ne postoji kao opcija.
Nažalost, to nije i jedini grijeh ovog američkog diplomate.
Jučer je ponovo trabunjao o Otvorenom Balkanu iako ga je EU praktično proglasila mrtvo rođenčem.
Dok god američku politiku prema regionu kreira Escobar, a sprovode je ambasadori Murphy, Hill i Reinke, dužnost je svakog slobodnoumnog čovjeka u BiH i CG da se toj politici javno usprotivi.
Isto važi i za evropske birokrate.
O kakvom proširenju EU može biti riječi ako o tome govori najblaže rečeno “problematični” Oliver Varhelyi, kreator ideje o ograđivanju Mađarske žicom prema svim susjedima, u doba migrantske krize.
Otpor Escobaru, Varhelyiju i drugim šmitovima postaje moralni i politički imperativ ukoliko želimo stabilan i normalan region.
