Ratovi su, ma koliko to teško zvučalo, posve ljudski fenomen. Gotovo je nemoguće zamisliti povijest ljudskoga roda bez sukoba, konflikta i ubijanja. Kao što je nezamislivo razmišljati o demokratiji bez korupcije. Naime, korupcija je na jako niskom nivou samo u totalitarnim društvima, poput Kine recimo. U redovima koji slijede ću razvijati spoznaju o razlozima, o motivima i sjemenu iz kojeg se pogrešnim blagoslovom uzgajaju plodovi mržnje.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Svakom ratu prethodi njegov casus belli, a oružani sukobi, zaista, festivali su smrti. Odvajkada se ubijalo za raznorazne razloge, a samo su plodovi zla generirali spektre ksenofobije da truje i plaši obične male ljude, ali, i da meso njihovih tijela pripremi za naredna osvajanja.
Ovih dana se na društvenim mrežama pojavio video vladike Grigorija, za kojeg sam naivno vjerovao da je duhovnjak, da je osoba koja će učiniti mnogo po pitanju pomirenja i građenja zdrave zajedničke budućnosti. Trebalo mi je da se otrijeznim iz tog teškog pijanstva.
Mnogi, koje sam smatrao braćom, još više su potonuli u halucinogeni svijet plastelinskih činjenica koje zavodljivi vladika izvlači iz svoje čarobne mitre.
Jadno ih je gledati kako glođu šargarepe i kupus, sretni u vlastitoj zabludi, iz ruku srednjovjekovnog holograma. Prosta definicija munafikluka je da osoba jedno govori a drugo radi, a licemjerje je po aršinima opšteg morala ravno nevjerstvu, koje je, je li, u ovom slučaju, izdaja postulata na kojima je podignuta ideologija kršćanstva.
Vladika Grigorije, episkop dizeldorfski i cijele Njemačke, u dostupnom je videu otkrio sljedeće temelje ideologije koju zastupa: “ … a ne gledati da drugoga očepiš, da ga oštetiš, da mu o glavi radiš: to smo naučili od Turaka, i mnogo turskog i balijskog ima među nama”.
Kada će se fašisti iz Srbske Pravoslavne Crkve pozivati na informativne razgovore u odjel za terorizam MUPRS ili MUPFBiH? pic.twitter.com/BeF1Hlu3z0
— ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 (@Svimasamdavala) February 6, 2023
Vladika Grigorije, očigledno, drži besjedu okupljenom narodu, on daje upozorenje: kakav ne treba biti! Prema Mladenu Duriću aka episkopu Grigoriju kontaminaciju prirodnog je učinila okupatorska influenca od turskog, od Turaka. Znači, ako nekome zlo činiš, ako ga, kako reče episkop Grigorije: očepiš i oštetiš i o glavi radiš, to je preuzeto od Turaka. Postavlja se pitanje: da li bi pojedini Srbi bili zli da nije bilo dolaska Turaka?
Sasvim je jasno iz Grigorijeve analogije da zla među ljudima ne bi bilo da ih sa zlom nije upoznala i zarazila turska kultura.
Potom, episkop dalje tvrdi da “mnogo turskog i balijskog ima među nama”. Siguran sam da bi manipulativan odgovor dao episkop kad bi se priupitao o pojašnjenju spomenutih riječi. Ali, jasno je, dakako, šta je mudrac iz Vareša mislio, pa obraćao se običnom čovjeku. On pravi razliku između “turskog” i “balijskog”, ali dȃ se zaključiti da je zajednički sadržilac “turskog” i “balijskog” ona esencija što goni čovjeka da drugom čovjeku radi o glavi. Riječ je o zlu, koje je, nesumnjivo, nešto što proizilazi iz “turskog” i “balijskog”.
Sa druge strane, minuli Patrijarh Irinej je pravio naglašeniju razliku između “turskog” i “balijskog”, a naravno, pod kategoriju “balijskog” se ponekad u etnofiletističkim krugovima Crkve Srbije koristi termin “poturica”. Tako je prethodnik Patrijarha Porfirija rekao: “Nažalost, teško mi je to da kažem, ali srpski narod lepo kaže: da je poturica gori od Turčina”.
Ključno pitanje je: gori u čemu?
U čemu je poturica gori od Turčina? Odgovor na ovu zagonetku Patrijarha Irineja koju on tako slobodno pripisiva “srpskom narodu”, dao je episkop Grigorije u svojoj besjedi upozorenja. Stoga postaje jasnije stanje stvari da je činjenje “goreg” proizašlo iz esencije zla pristiglog od Turaka. Kasnije će to “gore” kod poturica da osnaži svoj intenzitet i odmakne se od turskog izvora.
Ovakva višestoljetna ispiranja mozgova kod običnog čovjeka od strane etnofiletističkih magova Crkve Srbije dovela su do masovnih ratnih zločina, silovanja, etničkog čišćenja te genocida. Mučno se prisjetiti da je u organizaciji Srebreničkog genocida učestvovalo hiljade ljudi, koji su, složno, kao singerica, izvršavali naredbe. Podsjetimo se da je za uspješnu organizaciju genocida potrebno od fizičkih i komunalnih radnika, vozača, stražara, pa do egzekutora.
Upozorenja, onakva kakvim prepada obične vjernike episkop Grigorije, daju podstrek, opravdanje i višu svrhu, mnogim nepametnim mladićima iz stotina bosanskih, srbijanskih i crnogorskih vukojebina, da u ime zaštite tradicionalnih vrijednosti budu dobrovoljni učesnici u narednim etnofiletističkom pohodima krvološtva.
A, da nije riječ samo o nepametnim mladićima koji igraju kladionicu i štancaju biceps u svom zabitom selu dokaz su mnogi akademski građani što pored vlastitog razuma svoje moždane membrane prepuštaju opskurnim vračevima Crkve Srbije. Recimo, bivša direktorica BH radija1, Pejka Medić, direktno govori da je “laž je duboko utkana u njihov genetski kod”.
Tvrditi za bilo koji narod da je “laž utkana u njegov genetski kod” jeste enciklopedijski fašizam, a šta je drugo parazitiranje etnofiletizma na dogmama kršćanstva do fašizam sa krivotvorenim pravdanjem evanđelja.
Nije kriva, naime, Pejka Medić, ona je samo rezultat korumpiranog odgoja, tretiranog tradicionalnim neistinama zbog gladi za teritorijama. Kakva je vjera kojoj je vrjedniji dulum zemlje od čovjeka?
No, svi ovi fašizmi su samo posljedice višestoljetne dosljednosti izvoru same ideologije satkane u Nomokanon Svetoga Save, gdje između ostalog mrzilaštva i proklinjanja stoji: “Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”. Znači, u pitanju je sami izvor, prapočetak svega onoga zla koje će se manifestirati klanjem i ubijanjem kroz stoljeća što su dolazila.
“Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”, stoji u temeljnom spisu svetosavlja.
Kasnije se kroz nadolazeće geopolitičke okolnosti svetosavlje brendiralo zadržavajući temelj iz Nomokanona, da bi se 30-tih godina prošloga stoljeća, kako tvrdi srpski historičar Milivoj Bešlin, etabliralo u oblike kakvi su i danas prisutni. O problematici svetosavlja možemo pronaći mnoštvo podataka od Predraga Ilića u njegovom djelu “Tajna Dahaua”, ali i kod historičarke Olivere Milosavljević. Poentiranje Milivoja Bešlina u tekstu “Svetosavlje bez Svetog Save (Nikolaj Velimirović i nacizam)” o tome kako svetosavlje nije izvršilo kolaboraciju sa fašizmom, nego je kolaboracija već bila fašizam, odnosno, na istim ideološkim temeljima su se pronašli; jeste prebitno za razumijevanje i raskrinkavanje današnjih lažnih duhovnjaka iz redova Crkve Srbije.
U jednom od narednih tekstova bi bilo neophodno se pozabaviti figurom Nikolaja Velimirovića, pravog ideologa svetosavlja, bez obzira što je Dimitrije Najdanović prvi osmislio termin toj ideologiji. Nikolaj Velimirović je lice koje je dogmu iz Nomokanona Svetog Save ojačalo nacionalističkim proteinima.
Slikovitije, anahrono zlo je dobilo intravenozni tretman steroidima, te je s tom nadogradnjom steklo uslove za kolaboraciju sa idejama Adolfa Hitlera.
„Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi (Hitler op.a), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam“, pisanja su Nikolaja Velimirovića.
Amfilohije Radović kao predstavnik kasnije generacije svetosavaca za muslimane je tvrdio da su lažni ljudi od lažne vjere, a za Srebrenicu da je bila “neka vrsta osvete”. Stoga i ne čudi ponašanje episkopa Grigorija, koji je, zamislite, kao ekumenista, najblaža vrsta svetosavske radijacije. Zapravo, Grigorije se razlikuje od Amfilohija, i Nikolaja samo u pristupu. Ti pristupi često zavaraju hipsteraj, te se lako i lukavo uklope u agende raznih pomiriteljskih fondacija.
Razotkrivanje ove ideologije i ovih kreatura je sada izvodljivije zbog informacijske dostupnosti i mnogo veće slobode govora, no i dalje su pisanja o ovim radioaktivnim antimodernizmima opasna po autore zbog uvriježenih zabluda i nepopularnog govora što prijeti etiketama. Sloboda govora ima jednu manjkavost: nema mehanizam protiv konstrukcije medijskog linča, pa ipak, mnogo je vrjednija sama mogućnost prenosa istine od gorkih okusa koji nakon nje peckaju receptore.
