Josip Mlakić izaziva u meni poštovanje. Ne sa svoje pameti jer je nema, ne sa svoga dara spisateljskog jer istoga takođe nema, ne sa svoje ljudskosti jer i nje nema itd., itd., itsl. …On u meni izaziva poštovanje sa svoje otvorene ustašîje. Najtačnije bi ga se opisalo kada bi se kazalo da je on tupa varijanta―da ne kažem inačica, kako se to piše i veli na današnjem kantonalnom FGR i SDA-bosanskom―Ivana Šušnjara.
Piše: Nenad Filipović za Proglas
Jer Šušnjar je pametan i nadaren klero-desničar a la ustašîja, a Mlakić tup. Jasnost i otvorenost stava koju pokazuju oboji zaslužuje poštovanje u komparaciji sa onim moralno pljesnivim ciguli-miguli kojim su odlikovani toliki brojni civilizirani bosansko-hrvatski šoveni; bojovnici na djelu i u BiH i u Hrvatskoj a na čelu sa Ivanom Lovrenovićem-Baćom kao Velikim Žrecom; sa Miljenkom Jergovićem kao društveno najmoćnijim djelatnikom toga udruženog poduhvata; sa Franjom Šarčevićem kao uzor-junošom koji bi trebalo, svrstân, da produži sa one tačke na kojoj Baću Usud jednog dana, ipak, zaustavi; sa Enverom Kazazom i Amirom Brkom te dijêtom Alminom kao vječitim omladincima i ispisnicima toga poduhvata iz reda poštenog turćijâta, sa svom silom našastrankačadi i kiflin-medžlisa kao relaksacijom sa kojom se Franjo Šarčević i Gospodin Grigorije Diseldorfski osjećaju relaksiranim da zidaju građansku državu, itd.
Za Mlakića sam prvi put čuo kada je Mile Stojić u izbjegličkom Beču i Javorki Fincijevoj i mojoj malenkosti tumačio kako se pojavio novi Andrić. Dao nam je neki zagrebački časopis u kome su, u raznim brojevima, bile objavljene dvije Mlakićeve priče: jedna „turska“ i jedna „savremeno-ratna“. Novi Andrić Mlakić sigurno nije, rekli smo jedno drugom Fincijeva i moja malenkost u telefonskom razgovoru, ali jeste anahroni opštinski epigon velikog srpskog i beha pisca Iva Andrića. Osim toga, druga, ratna, proza za Fincijevu bila je „odvratna“, a ja sam se sa time složio i nismo to dalje razglabali. Ono što joj je bilo odvratno―siguran sam―bilo je neprikriveno neo-ustaštvo te plakatne proze u kojoj su i Srbi i Bošnjaci bili predstavljeni kao „necivilizirani“ monstrumi. Toliko su šovenske te proze bile, osim što su književni pobačaji, da bi svakoga ko bi to proglašavao „antiratnim neo-realizmom“ trebalo opisati ili kao književnu neznalicu ili kao književnu zlôću sa jasnim niskim pobudama.
Mit o Mlakiću krenuo je, iz niske pobude, od Ivana Lovrenovića, a podržavao ga je i gojio Miljenko Jergović.
Jergovića je, ne tako davno, Đorđe Krajišnik opisao kao, između ostalog, i najveću namjensku štetočinu u beha književnosti. Jer―u tome je Krajišnik sasvim u pravu―Jergović promoviše kao kvalitet ono najgore u beha književnosti―dodao bih kao primjer koji je Krajišnik izostavio u svom komentaru: od Mlakića do dubravskog neo-orijentaliste Almina Kaplana kome je Ivan Lovrenović veliki naučnik a Štefica Galić šovinista―a , nasuprot tome, čini on, Jergović, sve da ono što vrijedi ili spreči ili uspori. Pošto je sebi već dodijelio sve moguće nagrade (sjetimo se padobranskog desanta kojim je Jergović, taj nesretni i usamljeni oporbenjak, skorcenijevski prizemljio životne mu družice brata, druga a zatim gospara, Vlaha Bogišića u žiri Njegoševe nagrade, a ishod je dobro poznat), višestruko dobro sebeobdareni Jergović, kao milosrdne dârke za ranije uzdârke, svojoj via facti familiji, svojoj podaničkoj tevabiji te piscima u službi izdavača sa kojima ima dugotrajne poslovne sporazume administrira raznolike nagrade, često finansijski ne tako beznačajne, naslovljene zvučno ali koruptivnim razdjeljivanjem ipak moralno posrnule.
Tako su druga pa gospara Vlaha Bogišića vježbe u pisanju naslovljene Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja ―izdanje beogradskog SKG, objavljeno 2019―dobile uglednu nagradu Doma kulture Studentski grad, kao najbolje „delo nefikcionalne književnosti objavljeno u 2019. godini“. Pored anonimne predsjednice žirija i još anonimnijeg trećeg čovjeka, glavna čivija u žiriju bio je Svetislav Basara.
Javna je tajna da Jergović i Basara predstavljaju književno-izdavački joint venture.
U istom, jergovićevskom, ključu je žiri „višerodne“ nagrade nazvane po Mirku Kovaču dodijelio Josipu Mlakiću nagradu za najbolji roman objavljen u 2018, a sve to za njegov elementarno nepismeni „uradak“ Skica u ledu. Žiriju je predsjedavao niko drugi doli drug pa gospar Vlaho Bogišić, a među žirijskim vedetama bijaše i Enver Kazaz, pjesnik, doktor bošnjačkog romana, univerzitetski nastavnik hrvatske književnosti, principijelni politički analitičar, stari kadar Ivana-Baća Lovrenovića. Schmidtov pridvorni analitičar i (ima toga i još i još…). Roman je izdanje zagrebačke Frakture, Jergovićevog ekskluzivnog poslovnog partnera.
I druga nagrada iz istog reda „rodova“, ona za najbolju knjigu eseja, dodijeljena je još jednom frakturinsko-jergovićevskom nadničaru, Sinanu Gudževiću, a za zbirku memoarističkog crtičarenja koje ogleda ni vidjelo nije a nazivlje se Mirogoj i Maksimir. (Gudžević, najuspješniji Srbin Muhamedove vere na privremenom radu u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj, decenijama nas, pored iskaza ljubavi prema umrlom Izetu Sarajliću, davi i svojim fuzbalskim, te rjeđe košarkaškim, opservacijama! Sad se dohvatio i pisanja oda jednom drugom svom poslovnom partneru Marku V. Vešoviću, čovjeku koji svojevremeno najavljivaše u oficijelnim medijima svoj magnum opus Sedmi balija, posvećen značajnom pitanju kako se od Vešovića, kao čovjeka koji je bljuvao i pljuvao po karadžiću i Nikoli koljeviću, ne smije tražiti da plaća režije jer to ne bi bilo moralno-gromadno!
Takođe, Gudžević, odnedavno, razglaba i o bošnjačkijem nesuvislostima o Homeru, Husu i Avdu, ali mu ni na pamet ne pada da išta napiše o velikosrpskijem, kulturnorasističkijem, marginalijama o Avdu i Husu, uz nešto Homera, u kojima su se se proslavili Vido Latković, Nada Milošević, Svetozar Petrović, Miodrag Maticki, Nenad Ljubinković, Mirjana Detelić, Boško Suvajdžić, uz malu, ali bitnu, bratsku pomoć Zdeslava Dukata! Štedi Gudžević mnogu svoju negdašnju književno-ideološku sabraću, dok uživa na hvarskom vjetru smorcu, jer je njegova strategija uvijek bila da održava sebi pied-à-terre u slavskom pojasu dok se prisjeća po medijima Druga Tita i Nine Spirove, uz povremene ode bivšim karaburmansko-crnogorskim urednicima nekih beogradskih izdavačkih kuća koji su se zakitili urednikovanjem furgona karađorđevićevsko-dražinovskog revizionističkog smetlja!
A ja se, ipak, uvijek i na prvom mjestu prisjetim ranijeh radova Gudževićevijeh, u Književnim novinama Perišićevijem, sredinom osamdesetih godina XX vijeka, gdje je pastoralni Gudžević, pobliže: na marginama toga lista, kao neku vrstu licidarskih srdaca koja krase glavnu poruku, objavljivao prevode već ranije a bolje prevedenih rimsko-grčkih klasika dok su osnovni stupci bili posvećeni antišiptarskim, antimuslimanskim, antihrvatskim, antibosanskim, antislovenačkim tiradama beogradske tzv. „demokratske opozicije“. Time je i brđanski Marcijal Gudžević dao obol Miloševićevom usponu na tron „srpskog sveta“! Iako je tražio krv Mila Stojića jer, navodno, Mile ne voli Izeta Sarajlića a inspiratora toj nepostojećoj mržnji nalazio u Ivanu Lovrenoviću, Gudževiću nije bilo mrsko primiti nagradu koju je uzdurisao, očito je, Lovrenovićev poznati saradnik, poslovni partner i emocionalni favorit Miljenko Jergović!).
Otkud tolika ljubav i odanost i u Ivana Lovrenovića i u Miljenka Jergovića prema provincijalnom, očajno nenadarenom, Mlakiću? Ljubav ta proističe iz toga što je Mlakić spreman napisati i potpisati mnoge rečenice koje su „mila glazba“ ušima Baćinim i Miljenkovim, ali koje oni ne bi u životu sâmi ispisali, jer ne bi oni da se Vlasi i Turci nečega još i dosjete.
Slaba fajda od te krinke, moglo bi se reći. Možda bi bili sretniji da već jednom, onako izravno i jasno, napišu šta zaista misle i šta im je zaista na srcu. Njihova užasnutost oko PEN-ovog pisma povodom sarajevske bleiburške mise dovela ih je na sâmi rub tog jasnog iskazivanja, ali su se, ipak, zabremzali. Koliko ih duševno košta to stalno samobremzanje najbolje pokazuje porast njihove timonske mizantropije kao u Lovrenovićevoj tiradi povodom jedne grobne vizite Željka Komšića. Jadni li su ljudi koji žive sa tolikom zlobom u sebi! (Od Lovrenovićeve zlobe prema Komšiću ravan put vodi do zlobice Franja Šarčevića prema Komšiću; deminutiv se ovdje odnosi na Šarčevićev plagijat Lovrenovića, a ne na dimenzije, jer Lovrenovićeva sistemska zloba prema Komšiću u Šarčevićevoj glavici pretvara se u kompulzivnu opsesiju, doduše ne kliničkog nego socijalnog podtipa).
Zdrugovni bojovnik od Gornjeg Vakufa i Bugojna, indžilir mašinstva i posjednik znatnog broja književnijeh nagrada te otkupnijeh honorara, Josip Mlakić pribilježio se sa svojim razmišljanjima o jednoj od njemu opsesivnih tema: srpskom i beha piscu Ivu Andriću koga Mlakić ―kao dio jedne dosta moćne gomilice (Lovrenović, Jergović, Ivanković, brojni saradnici lista lista Svjetlo riječi, Nemec, novopridošli Nebojša Lujanović, odskora i Saša Ćirić itd.)― na svaki način pokušava ugurati i u hrvatstvo i u hrvatsku književnost. (Vid. https://express.24sata.hr/kultura/ivi-andricu-jugoslaviju-nikada-nisu-oprostili-24927. Zapis je, formalno, posvećen knjizi intervjua sa publicistom Martensom, skorim biografom Iva Andrića. Svrha te knjige koja bi se samo uslovno mogla nazvati Martensovom jeste da izokola kanonizuje navodni autoritet Martensov u pitanjima Andrićevog života i djela te jugoslovenske kulturne historije u XX vijeku. Predgovornik je Nebojša Lujanović, maratonac-amater i parafrazer, prečesto na rubu plagijata, knjige Zorana Milutinovića o Andriću i bošnjačkom nacionalizmu). Loša i tendenciozna Martensova biografija Andrića postala je Mlakićeva omiljenica. A kako i ne bi bila: i Mlakić i Martens dijele klerikalno-katolički desni Weltanschauung, kao i netrpeljivost prema Titu i titoizmu. (Up. https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/10/31/dorde-matic-zivotopisac-protiv-pisca/ , odličan, argumentovan a smiren, Matićev prikaz Martensove trač-knjige; potpisnik se u nekim viđenjima Andrićevog djela te njegovog kulturno-historijskog konteksta ne slaže sa Đorđem Matićem, ali to ni najmanje ne osporava validnost njegove ocjene Martensovog senzacionalizma).
Ono što je bitno za ovaj napis jeste sljedeći Mlakićev iskaz: „Teme koje najviše zaokupljaju novinare iz Bosne i Hercegovine karakteristične su prije svega za tu zemlju: Andrićev odnos prema muslimanima, a koji se odnosi prije svega na Andrićevu doktorsku disertaciju. Martens, jer treba imati u vidu da se radi o historiografskom tekstu, to objašnjava uobičajenim historiografskim diskursom koji je prevladavao u vrijeme kad je nastajala Andrićeva disertacija, što je apsolutno tačno. Međutim, postoji tu još jedan momenat na koji se Martens tu nije osvrnuo. Treba postaviti pitanje koliko su muslimansko-bošnjački povjesničari davali na značaju, primjerice, drugim kulturama, a koliko su bili autistično zatvoreni u vlastitoj. Na primjer koliko su značenje pridavali ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, jednom dragocjenom historiografskom dokumentu svoga vremena, u odnosu na mnogo superiorniju franjevačku ljetopisnu zaostavštinu, a na koju se Andrić oslanjao.
Andrić u tome nije bio iznimka, čini mi se, on je zapravo pisao o svijetu koji je najbolje poznavao. Ali je, za razliku od drugih, napravio i bitan iskorak prema drugim kulturama…“. Osim što je, formalno: i stilski i logički, poslovično ošljarsko-mlakićevski poredano, ništa u ovom citatu ne može da se održi. Andrićeva doktorska radnja samo se uslovno može nazvati historiografskim tekstom, i to prema kriterijima ne današnjice jedino, nego i svoga vremena. Ona je bila anahronizam i onda kada je pisana. Andriću je doktorska titula trebala zbog regulisanja njegovog zaposlenja kao diplomatskog činovnika i komisija mu je titulu dala iz društvene samilosti, najvjerovatnije uz usmenu preporuku da tekst nije za objavljivanje, kako se to radilo i kako se to radi i danas u sličnim slučajevima. Reklo bi se da je Andrić tu preporuku, ako je zaista postojala, ispoštovao jer je teza objavljena tek poslije njegove smrti. Usto je komisija u Gracu, 1924. godine, morala imati izvjesno poštovanje prema već etabliranom književniku, što se i u referatu jednog od članova komisije kaže, kao što je morala imati i izvjesnu naklonost prema Andriću kao bivšem crno-žutom sužnju budući da je austrijska ranorepublikanska univerzitetska sredina nastojala stvoriti izvjestan otklon prema Austro-Ugarskoj što će se promijeniti tek iza pobjede klerikalno-staleškog, dolfusovsko-šušnigovskog, austrofašizma 1934. godine.
Zašto Andrićeva doktorska radnja ne valja? Prije svega, njena izvorna baza je tendenciozno skučena. To je najlakše ilustrovati poređenjem sa Bašagićevom doktorskom tezom, branjenom na mnogo uglednijem Bečkom univerzitetu, 1912. godine.
Bašagić je iskoristio sve tada dostupne izvore, i neobjavljene i objavljene, za svoju tezu koja je obrađivala južnoslovenske pisce na orijentalnim jezicima od XV do XIX vijeka. Savjesna heuristika dala je odličnu hermeneutiku-odnosno tumačenje koje je i danas, djelomično a poslije ogromnog napretka nauke, validno. Andrić ne samo da nije obradio sve dostupne a neobjavljene izvore za svoju tezu o razvoju duhovnog života u Bosni u vrijeme osmanske vladavine, nego nije obradio ni sve objavljene izvore. Osim toga, on je tendenciozno birao svoju građu. Sve ono što bi poljulalo njegovu osnovnu, banalnu kulturno-filozofsku tezu―formulisanu na način uplivnih, a rasizmu bliskih, popularizatora na njemačkom govornom području u razdoblju 1900-1920― Andrić je ignorisao.
Može se pokazati da je lako mogao i u Gracu doći do objavljenih izvora koje nije iskoristio, a za koje je sigurno morao znati jer se navode u literaturi koju i sam koristi. Toliko o Andrićevoj intelektualno nepoštenoj heuristici-istraživačkom metodu. Na nivou historijske hermeneutike, tj. objašnjenja, Andrić je iznevjerio osnovni postulat historizma-vladajuće historiografske škole onoga vremena, a taj postulat prihvata i današnja historiografija. Historizam kaže da historiografija proučava kako je nešto bilo i zašto je nešto bilo. Historiografija ne smije da spekuliše kako je trebalo da bude, ne smije da se raduje što je nešto bilo ili da kukumavči što nešto nije bilo, isto tako ne smije ni da navida što je nešto bilo nasuprot našim željama i procjenama. Historiografiji je izričito zaprečeno da upotrebljava vrednosne sudove. Ona mora da bježi k’o đavo od krsta od onoga što se zove prezentizam-suđenje prošlosti vrednosnim sistemima današnjice. Andrić otvara svoju tezu pretpostavkom šta je Bosna, navodno, trebalo da bude u evropskom sistemu država kasnog srednjeg vijeka i šta je, navodno, značilo osmansko osvajanje: pretpostavljeno izglobljavanje iz tog sistema.
Iz takvog niza spekulacija Andrić izvodi svoje pojedinačne postavke a nalazi im potvrdu u selektivno napabirčenim pisanim izvorima, u krnjim citatima. To je krajnja travestija historiografskog istraživačkog metoda.
Spisatelj i diplomatski činovnik Andrić ide do toga da će se usuditi da napiše kako je, navodno, čuo izreku prilikom hranjenja djece a kojom se, navodno, djeca bodre da gutaju poparen hljeb kao sirotinjsku hranu slikama o Turčinovom sunovratu u pakao! (U cjelokupnoj, bilo neobjavljenoj bilo objavljenoj, građi o umotvorinama koju je potpisnik savjesno preglêdao tokom trideset godina nije nađen niti jedan sličan citat te se radi o Andrićevoj mašti očito; sličan motiv pojavljuje se u opisu one babe-pijandure sa latinlučkog dijela Bistrika što se truje mješavinom upržena šećera i špiritusa, jednog od paradnih uzoraka Andrićeve mizoginije, u inače generalno mizoginoj noveli Mara milosnica a koja nije lišena i nekih partija književno boljih od predstave pomenute babe-pijandure).
Andrićeva doktorska radnja jeste uzor orijentalističkog, u saidovskom klasičnom smislu, viđenja te poimanja Islama i Drugoga uopšte. Stvar postaje još interesantnija ako se podsjetimo da sâm Andrić u doktorskoj radnji kaže da njegov izlet u historiografiju ima suštinsku vezu sa onim što on preduzima na nekim drugim poljima i u drugačijoj formi, dakle: sa njegovim pripovijetkama. Drugim riječim, Andrić je sâm ocrtao duhovni svijet svojih proza i njihovo ideološko te kulturno-filozofsko ishodište. Andrićev orijentalizam Milutinović je svojevremeno pokušao, dosta jadno, da ospori pozivajući se na jedan biologističko-esencijalistički argument. Za Milutinovića, Andrić ne može biti orijentalista u saidovskom smislu riječi jer je i sam sa tog Orijenta, budući bîvši rođen u Bosni. Vjerujem da Milutinović, koji zna strane jezike i koji je prilično načitan čovjek, ovdje pribjegava namjernom šmirantovanju, a da se ne radi o neznanju ili slabom sudu. Teško je povjerovati da su Milutinoviću nepoznati zaključci vrsnih analiza na engleskom jeziku koje primjerima i tumačenjima pokazuju kako i rođeni istočnjak može zastupati najklasičniji zapadnjački orijentalizam.
Pomenuo bih samo neke od takvih analiza: Usama Makdisi o Čarlsu Isaviju; Žozef Masad i Hamid Dabaši o Fuadu Adžamiju; Pankadž Mišra o Najpaulu, Rušdiju, Hanifu Kurešiju i Faridu Zakariji, itd. Paradni primjeri istočnjačkog orijentalizma su ozbiljni književnik Orhan Pamuk (posebno Moje ime je crvena koje je preplavljeno orijentalističkim binarnim opozicijama) te proizvođačica petparačkih romana Elif Šafak, omiljena i među sarajevskim ženama sa platama između 1000-7000 KM, te alem-kamen znamenite izdavačke kuće za petparačku i njoj blisku autofikcijsku književnost a ta se izdavačka kuća zove Buybook, Radićeva 4, 71 000 Sarajevo.
O Andrićevoj doktorskoj radnji dobro i trezveno davno je pisao Midhat Šamić, on je i ukazao na potrebu da se djelo shvati i u svom društvenom i u svom ideološkom kontekstu. Kasnije je Muhsin Rizvić u svojoj generalno kritikovanoj knjizi o Andriću zapravo vrlo odgovorno analizirao taj tekst i to poglavlje je vjerovatno najbolji dio te Rizvićeve prevelike ali i prečesto napadane, a neiščitane, knjige. Generalno se može reći da to što način kako Andrića čita npr. Esad Duraković ne može izdržati kriterije ozbiljnog akademskog diskursa ne znači da nije krajnja potreba da se Andrić pretrese i sa stanovišta orijentalizma i postkolonijalne teorije te novijih trendova analize tzv. kulturnih filozofija Zapada u XX vijeku. Svaka kritika ideološke potke Andrićevog opusa ne znači i da je takva kritika intelektualno nedopustiva niti znači da potpisnik takve kritike slijedi ideološku matricu organizacija kao BZK Preporod, SDA ili AKP.
Kada bi se, da dodam, Lujanovićeve klimave kategorije „legitimnog“ i „nelegitimnog“ čitanja―inače izvedene Lujanovićevim prema plagijatu klizećim parafraziranjem, a istovremeno neshvatanjem, Milutinovića koje dovodi do dodatne distorzije Milutinovićevog argumenta―primijenile na čuveni Berlinov ogled-knjigu Jež i lisica , Ser Isaija Berlin bio bi iskritikovan zbog na lujanovićevsku „nelegitimnog“ čitanja Tolstojevih proza, a posebno u vezi Berlinovog poređenja Tolstojeve filozofije historije i kompletnog mišljenja velikog anti-prosvjetitelja i konzervativca Žozefa de Mestra.
Zatim Mlakić tvrdi kako su „muslimansko-bošnjački“ historičari neskloni interesovanju drugim kulturama i da su, autistično, zatvoreni u svoju. (Mlakić nam ne kaže šta su to za njega „nemuslimansko-bošnjački“ autori!). Jasno je iz ove njegove budaleštine, da Mlakić, u vezi sa Bosnom, ništa nije ni pročitao osim sabranog Andrića, pa onaj više puta izdavani i neznatno mijenjani Ivana Lovrenovića predgovor za slikovnicu-monografiju Bosna i Hercegovina namišljenu po volji druga Branka Mikulića koji je i odabrao Lovrenovića za predgovornika, te niz izdanja sarajevsko-zagrebačke kuće Synopsis (radi se o izdanjima, najčešće preotimanjima, biblioteke Kulturno nasljeđe, a prema kriteriju Ivana Lovrenovića). Stvarno bi bilo nepotrebno da nabrajamo da je Hamdija Kreševljaković dao važne radove o fra-Martinu Nediću, Salko Nazečić o Ignjatu Đurđeviću i dubrovačkoj književnosti uopšte, Midhat Šamić o Ivu Andriću te o nizu umjetnički manje značajnih ali kulturno-historijski bitnih „nemuslimanskih“ autora, Midhat Begić o fra-Divkoviću i fra-Martiću, itd., itd., itsl. …Poenta nije u tome. Poenta je u tome da su, do 1992. g., ljudi bili skrupulozni: pošteno su i ozbiljno odgajani možda staromodnim metodama, ali bez ikakvog intelektualnog hohštapleraja. Ljudi su morali znati izvore i literaturu.
Danas to opada, ali nije nestalo i mora se vratiti punim krugom u svoju raniju heurističku skrupuloznost. Svako je ranije, kao i drugdje diljem Svijeta, imao svoj primarni fokus interesovanja, ali su publikacije konsultovane i recenzenti su tražili njihovo i korištenje i navođenje. Zato Ćorović rabi ne samo pravoslavne izvore, nego i dubrovačke, osmanske, franjevačke. Jedan od najranijih ljudi koji je govorio o medžmuama-osmanskim privatnim bilježnicama u svjetskoj nauci bio je upravo Ćorović. Do znanja o njima došao je posredstvom svoga prijatelja šejha-Sejfuddin Fehmi-efendije Kemure. Franjevačke ljetopise i Fojničku regestu koristili su svi koji su se bavili osmanskom Bosnom na ozbiljan način (Skarić, Kreševljaković, Šabanović, Nedim Filipović, Đurđev, Avdo Sućeska, Milan Vasić) sve do današnjih generacija istraživača. Nisu toliki mrtvi i živi ljudi krivi što indžilir Mlakić ne čita.
U sljedećem Mlakićevom stavu trijumfuje njegovo poštenje, izražavanje animozitetâ i simpatijâ bez uvijanja, ruku pod ruku sa njegovim, ovaj put naglašenim, lupetanjem. Mlakić se obara na autistične „bošnjačko-muslimanske“ historičare a jer su, misli taj indžilir mašinstva, preveliki značaj pridavali Bašeskijinom (u. 1809 u Sarajevu) Ljetopisu, i prema Mlakiću važnom dokumentu ali koji nije ni do koljenâ franjevačkim ljetopisima. Ti su ljetopisi Andrićevi glavni izvori i inspiracija, tvrdi Mlakić, i oni su, prema Mlakiću, pomogli Andriću da vidi bolje od drugih svoj navodni svijet, ali i da kroči u druge kulture i u druge sredine.
Hvale vrijedna je Mlakićeva iskrenost! Njemu su franjevački ljetopisi nešto najbolje napisano u osmanskoj Bosni jer su franjevački i jer su katolički i jer su, misli on, njegovi, i basta. To je sâmo po sebi jasno, nema tu šta da se objašnjava, argumentima tu nema mjesta.
Tako je indžilir Mlakić dao najbolje dokaze za kvalifikaciju njegovog angažmana, i književnog i publicističkog i političkog, kao projekta proisteklog na predrasudama i građenog na predrasudama. Mlakić je kultur-rasista, vjersko-nacionalni suprematista prvog reda. Priroda Bašeskijinog Ljetopisa sasvim je drugačija od prirode franjevačkih hronika. Ali kako su nastale u isto odnosno relativno približno vrijeme (XVIII-XIX vijek) i u istom podneblju komparacija između tih hronika je metodološki opravdana. Na Mlakićevu veliku žalost, u svakoj ozbiljnijoj komparaciji njemu dragi franjevački ljetopisi sigurno izvlače deblji kraj. Bašeskijin ljetopis je autorsko djelo, ego-dokument proizišao iz jedne posebne mističke, pijetističke i kvijetističke, slike Svijeta i sebe sâmoga. Franjevački ljetopisi nisu ego-dokumenti nego skupnospisi, u njima nema autorskog individualizma nego se sve posmatra i tumači kroz manastir.
Ne pišu ljetopise pojedini fratri nego manastir kao zajednica a pojedinci samo obavljaju zadatu im dužnost. To nisu ego-dokumenti; tu ne preovladava ja nego mi. U franjevačkim ljetopisima se mnogo prepisuje a malo piše; u Bašeskije je sve samo njegovo.
Bašeskija pokazuje, pored sve pripadnosti jednoj drevnoj kulturi i jednoj drevnoj slici Svijeta, empatiju prema Drugome, u franjevačkim ljetopisima mi su dati kao mala, zaokružena i skučena, zajednica, a Drugi je ogroman kao pusto široko more, a stran i neprijatelj po definiciji. Drugi su u franjevaca i muslimani i Bošnjaci i Osmanlije i pravoslavci (prljavi starovirci i shizmatici) i Jevreji i framasoni itd.; čak su i katolici izvan provincije Bosne Srebrene Drugi. Izuzetak su rimski papa i bečki ćesar, jer su moć i milostinja u njih. Pored sve svoje interesantnosti kao izvorâ za jedno vrijeme i jedan kraj, franjevački ljetopisi su djela lokalnog karaktera i teško da imaju univerzalniju relevantnost, osim kao kuriozitet iz određenog kraja. Bašeskijina hronika pripada samom vrhu ego-dokumenata na osmanskom jeziku uopšte i ona je dio svjetske baštine. Uz Dositejev Život i priključenija, Bašeskija je najbolje od te vrste što smo dali Svijetu u vremenu prije 1900. A ako se hoće tjerati mak na konac, moglo bi se pokazati da neposrednost riječi u starim srpsko-pravoslavnim, ćirilskim, natpisima sa bosanskog tla, upisivanim „u ljuta i priskrbna vremena kad su živi zavidjeli mrtvima“ kvalitativno, a iz raznih uglova gledanja, nadmašuje franjevačke hronike.
Jesu franjevačke hronike osnovni Andrićev izvor za njegov franjevački ciklus, pretežno onaj raniji, ali i to samo djelimično. Kasniji po postanku, „Fra-Petrov“ ciklus (Prokleta avlija, Čaša, Trup itd.), najbolji njegov fratarski ciklus koji je samo djelomice fratarski prije svega, nije zasnovan na tim hronikama nego na raznolikim izvorima, većinom nebosanskim i na tuđim jezicima. Svoj najvažniji doprinos poznavanju bosanskog katoličkog miljea Andrić je zapravo dao mimo franjevačkih ljetopisa. Radi se o njegovom sarajevskom katoličkom ciklusu, prozama o Pamukovićima i Bademlićima, a koje zapravo tretiraju zajednicu na potezu katolička sela Sarajevskog polja-sarajevski Latinluk, a koje gotovo da i nema u franjevačkim ljetopisima. Brzi uspon i još brži pad njegovog roda od seoskog domaćinstva Sarajevskog polja do latinlučke čorbadžijske kuće u samo tri generacije (Pamukovići su očito izvedeni od nadimka Pamuk koje ima svoje mjesto u Andrićevoj porodičnoj historiji) najinteresantnije je kulturno-historijski što je Andrić dao na temu bosanskog katolicizma, a nedvosmisleno je da je jedna specifična usmena hronika tu glavni izvor na kome se gradi književno djelo (npr. Nevenkina historija u noveli Mara milosnica). A to blage veze nema sa ljetopisima fratarskim!
U Andrića se mogu naći i jasni tragovi Bašeskije, npr. u Anikinim vremenima i nekim dijelovima u romanu Na Drini ćuprija te u prozi Put Alije Đerđeleza.
S druge strane, Anikina vremena i protinska loza od Hadži-Melentija do zlosretnog pop-Vujadina i opet neki dijelovi romana Na Drini ćuprija potvrđuju Andrića kao vrsnog hroničara srpskog bosanskog građanstva o čemu se obično nije pisalo. O Jevrejima u Andrića, posebno o Atijasima u romanu Travnička hronika, nasuprot gore iznesenom, čak i previše, ali po plićini i gotovo uvijek isto. Jedno je jasno: nije bosanski katolički svijet ono što je Andrić najbolje znao, ali je bošnjački svijet, posebno bošnjački dom i sve oko toga doma, ono što on nikako nije znao. Zato su među njegovim slikama muslimana u Bosni Osmanlije-državni funkcioneri uvijek dati življe i istinitije jer je on, u diplomatskim spisima, našao lupu za prodor u njihov svijet. Alihodža Mutevelić je izuzetak koji potvrđuje pravilo, a Avdagina Fata je došla iz balade i ona je balada ostvarena drugim sredstvima.
Indžilira Mlakića mogli bismo opisati kao Poluksa kome je Kastor jedan drugi indžilir: Rusmir MahmutČehajiČ. Na ovom se mjestu treba prisjetiti davne persiflaže MahmutČehajiČevih metafizičkih putopisa po Mediteranu koju je u Licima, još 1987. godine, objavila Jasna Šamić. Šamićeva je tada, povodom MahmutČehajiČevih vrhunjenja (tada mu je to bila omiljena riječ, kasnije će njeno mjesto zauzeti pridjev zločest i poznato arapsko ime Hval) napisala da tako tankoćutno, proćućeno metafizički a u stalnom kontaktu sa Duhom i svetim otajstvima u svojim spisima mogu biti samo inžinjeri. Mlakić i MahmutČehajiČ, dva klerikalna antimodernistička desničara, zapravo su ne toliko Kastor i Poluks koliko lice i naličje jednog te istog novčića. Ali taj novčić, nije presvijetla i prečista, žeženim zlatom pravljena, rušpa. (Prisjetimo se naših starih: Čist k’o rušpa). Prije će biti da su oni lice i naličje sitne, krte, popljesnivljele bakrene parice, gotovo bezvrijedne, koja se u Bosni nekada zvala mangura. Nije bila uvijek u opticaju. A kada bi je teftedari-pokrajinski blagajnici puštali u opticaj narod je znao da dolaze teška i ružna vremena i da će se najdonji te najnedostojniji uspeti na mjesto najboljeg i najzaslužnijeg. Svako vrijeme ima svoje mangure.
