Od gluposti i amoralnosti naoružanih patriotizmom opasnije su samo glupost i amoralnost naoružane religijom.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Evo vam svjež primjer: potpredsjednik SAD, J.D. Vance.
Izvolite:
Drugi čovjek najmoćnije zemlje na svijetu, imperije koja ima toliko oružja da ovu planetu uništi nekoliko puta, doslovce kaže:
“Iako me ne bi iznenadilo da živimo u posljednjim vremenima, nastojim se usredotočiti na to da sada činim što više Božjeg djela”, zaključio je potpredsjednik. “Ako to dovede do kraja svijeta, neka tako i bude.”
Dakle: ako njegovi postupci dovedu do kraja svijeta – što da se radi. Stoga će oni lagati, pljačkati, otimati, napadati i pokoravati, proglašavajući to “Božijom voljom”. Ako je cijena za to kraj svega – voljni su je platiti. To je najstariji trik u knjizi: svoju samovolju proglasiti voljom Boga.
Prvo i manje bitno. Zapadni fašisti vole da mlatinjaju o “političkom islamu”. Vansove riječi su vam, međutim, savršen primjer “političkog hrišćanstva”.
Šta imamo za stolom “političkog hrišćanstva”? Recimo, kolonijalna osvajanja i bezbrojne žrtve, sve u ime “širenja hrišćanstva”. Ljude koji su hvatani kao životinje i prodavani u roblje, ne bi li bile spašene njihove sirote duše a oni prevedeni u naručje bijeloga Boga. Pa pokrštavanje Južne Amerike, koje je podrazumijevalo istrebljenje čitavih naroda, često uz upotrebu onovremenog biooružja – zaraznih bolesti na koje ti siroti ljudi nisu imali imunitet.
Evropa će, kao matica “političkog hrišćanstva”, svijetu podariti dva svjetska rata, a koliko sutra možda i treći. Iz tog će evropskog zasada kao zli korov nići fašizam i nacizam. Jesu li Crvene Brigade i RAF nikli iz islamske tradicije?
Radikali koji su, praktično navođeni od strane današnjeg predsjednika Amerike upali u Kapitol bili su – muslimani?
Ali čemu ići natrag u duboku prošlost, čemu put preko okeana? Koliko juče, takoreći, jedna je grupa radikalizovanih hrišćana u Bosni počinila genocid nad muslimanima, sve “braneći Evropu od islama”, dok se druga grupa radikalizovanih hrišćana, takozvano “predziđe kršćanstva”, dala u ono što je danas poznato kao Udruženi zločinački pothvat stvaranja para-države “Herceg- Bosne”. Rezultati “političkog hrišćanstva” u Bosni su doista impresivni. Kao što su impresivno-besramne pogrebne svečanosti povodom smrti “hrišćanskog viteza” Mladića.
Zamislite sad da je lider bilo koje islamske zemlje rekao isto što i Vance: da radi Božiji posao, pa ako to dovede do kraja svijeta, neka bude tako. Kakvi bi to medijski naslovi o “islamskom fanatizmu” bili… Kako bi upozorenjima na opasnost od “političkog islama” gorjele društvene mreže pune fašista ispunjenih pravedničkim bijesnom…
Drugo i doista bitno. J.D. Vance danas pripada katoličkoj crkvi. Prije toga je bio evangelički hrišćanin, pa ateista. Njegova apokaliptična (samo)uvjerenost, međutim, reflektuje učenje evangelističkih apokaliptičara, dominantnu američku religiju. Tu nema mjesta čuđenju. Svaka velika evropska ideja do Amerike je stigla teško distorzirana, neprepoznatljiva, kao nakazna verzija prvotnog ideala – tu ni katolicizam ne može biti iznimka. Svaki diskurs, bez obzira koliko lucidan bio, ima svoju aporiju. Amerika je aporija Zapada.
Vanceove riječi o politici koja vodi kraju svijeta dio su duge heretičke tradicije koja se razvila unutar hrišćanstva. Ime za to je milenarizam. Korijeni toga sežu do samih početaka hrišćanstva, do „Otkrivenja Jovanovog“, kojim završava Novi zavjet. Sežu do svetoga Pavla koji obilazi rane hrišćane i kori one među njima koji su odveć doslovno shvatili Jovanov tekst pa stoga vrijeme provode iščekujući skori kraj svijeta, koji nikako da stigne. Pogledajte drugu Pavlovu Poslanicu Solunjanima, gdje on govori o tome da kraj dolazi, ali postoji i sila koja dolazak kraja zadržava (to katehon).
Mi ćemo se ovom prilikom u prošlost vratiti do vremena kada je Evropom harala hereza Slobodnog duha. Ona je važan segment ideologije tadašnjih milenarističkih pokreta: nalazimo je kod taborićana, kod Müntzera i kod anabaptista, koji nastavljaju tamo gdje je on stao. Sljedbenici doktrine Slobodnog duha nazivani su još i begardi. Oni su, izgleda, snažnije no bilo koja druga hereza tog vremena, razbjesnili Crkvu. Koja se bacila na uništavanje svakog, čak i najbeznačajnijeg spisa o njima. Neki detalji vjerovanja begarda ipak su rekonstruisani.
“Begard ne priznaje ničiji autoritet izvan direktnog iskustva. Kult vlastite ličnosti kod njega je toliko jak da doslovno prelazi u autodeifikaciju, što mu omogućava da živi u potpunoj amoralnosti. Više ništa nije zabranjeno”, stoji u Haddadovoj knjizi “Biblioklasti: Mesija i autodafe”. Svaku gadost koju počini, begard pravda zloupotrebom Pavlovih riječi: Za čiste, sve je čisto. Sljedbenici Slobodnog duha vjeruju da nema ničeg pogrešnog u svakovrsnom iskorištavanju drugih ljudi. Drže da je “seksualni promiskuitet simbol emancipacije”. Sve u svemu, teško je uočiti razliku između današnjeg Evropljanina i ondašnjeg begarda: i jedan i drugi insistiraju na individualizmu i individualnim pravima, do granice kada je teško reći šta je tu posvećenost principu individualizma a šta egoizam; i jedan i drugi vjeruju da su drugi ljudi alat koji se koristi i odbacuje po potrebi; i jedan i drugi snažno se protive moralnim zabranama, koje smatraju moralnim nasiljem; i jedan i drugi vjeruju da je protivljenje promiskuitetu odraz zatucanosti.
Otkud ta sličnost? Liberalni kapitalizam, kao i svaki milenaristički pokret, insistira na ukidanju Zakona. Slavoj Žižek navodi uvid Kena Rineharda sa UCLA-e, koji primjećuje da se ljudska prava danas shvataju kao pravo na povrjeđivanje Deset zapovijesti: dakle kao Zakon koji van zakona stavlja Mojsijev zakon: “Pravo na privatnost = pravo na blud, počinjen u tajnosti, kad me niko ne vidi, budući da niko nema pravo petljati se u moj privatni život. Pravo na povećanje lične sreće i posjedovanje privatnog vlasništva = pravo na krađu (izrabljivanje drugih). Pravo na slobodu štampe i izražavanje mišljenja = pravo na laž. Pravo slobodnih građana na posjedovanje oružja = pravo na ubijanje. I, naposljetku, vjerske slobode = pravo na slavljenje lažnih bogova”.
Anabaptisti pokreću revoluciju i 1534. preuzimaju vlast u gradu Münsteru. U osnovi anabaptizma stoji uvjerenje da jedan čin krštenja nije dovoljan, jer dijete nije u stanju svojevoljno prihvatiti Hrista. Valjano je tek drugo krštenje, čin na koji se odrasla osoba ima odlučiti samostalno, svojom voljom. Po njima, tek takvo krštenje je čin vjere.
Po osvajanju Münstera, anabaptisti ime grada mijenjaju u – Novi Jerusalim. Minsterski biskup bježi iz grada i objavljuje rat novoj upravi. U gradu pod opsadom, odvija se proto-komunistički eksperiment. Kako obično biva sa revolucijama, kao i sa zajednicama koje žive pod snažnom prijetnjom vanjskog neprijatelja, gradom vlada teror. Revolucija proizvodi “unutrašnje neprijatelje” – oni su ona djeca koju će sila novog vremena prve proždrati.
Nakon smrti prvog vođe minsterske revolucije, komuna dobija i prvog suverena. Ivan iz Leidena proglašava se za kralja i Mesiju Posljednjih dana. U gradu vlada glad, ali lažni Mesija sa krugom dvorjana živi u raskoši. Da bi suzbio nove pobune u već pobunjenom gradu, Ivan pojačava teror. Istovremeno, proglašava zajedništvo svih dobara, uključujući tu i ona bračna – uvodi obavezu poligamije. Po Frojdovom uvidu iz Totem i tabu, posljednja zabrana koja ima biti ukinuta u pobuni protiv Oca i njegovog tiranskog zakona je zabrana rodoskrvnuća sa majkom. Istorija mesijanskih pokreta i to bilježi, ne jednom. Tanhelm iz Antverpena, na primjer: lažni mesija iz 12 vijeka proglašava se za uskrslog Hrista i organizuje vjenčanje sa kipom Djevice Marije. Tim simboličkim činom ukida posljednju zabranu.
Anabaptizam porađa mnoštvo sekti koje će se, generalno, podijeliti u dvije grupe. Prva, pacifistička, propovijeda povlačenje iz svijeta, izolaciju od društva i nenasilje. Danas ovu struju anabaptizma poznajemo prije svega kod amiša (vidi Peter Wierov film “Svjedok”). Druga, milenaristička, želi promjenu i voljna je da promjenu ostvari na ovome svijetu. A brzu promjenu moguće je ostvariti samo nasiljem. Širom Evrope gore gradovi, brojne komune odmetnutih liturgiju zamjenjuju seksualnim perverzijama, kanibalizam ponegdje zamjenjuje pričešće, zemlja nije više u stanju upiti svu prolivenu krv. Tamo gdje vladaju milenaristički pokreti, “svijet plavi bujica krvi koja će dopirati sve do glave konja”.
Tragove ove druge anabaptističke struje danas najjasnije uočavamo u američkom evangelističkom pokretu. I tu u priču ulazi Vance.
Čisto da znate iz koje tradicije dolazi drugi najmoćniji od ljudi i njegovo “političko hrišćanstvo” za kraj svijeta.
