Čekali su srpski rusofili ruske tenkove na Dunavu, crtali slovo Z po zidovima, zazivali Putina, kleli se u majčicu Rusiju, sanjali kozake kako preko Karpata stižu da “oslobode“ Srbiju od Zapada, a onda im je u centar Beograda stigao Volodimir Zelenski lično. Živ, zdrav, stvaran, predsjednički dočekan i ugošćen tamo gdje je politička mitologija današnje Srbije najmanje očekivala čovjeka čiju zemlju već godinama satanizuje. I dok su se profesionalni rusofili pravili mrtvi, Aleksandar Vučić je razgovarao s predsjednikom Ukrajine o sigurnosti, ekonomiji, energetici i evropskom putu dvije države.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
Srbija je tako dobila, bez svake sumnje, jednu od najvažnijih posjeta jednog stranog lidera u ovom vijeku, a njena rusifikovana javnost pokušala je nekako da je prespava.
I tako je Volodimir Zelenski došao u Srbiju.
Čovjek koji je u februaru 2022. mogao napustiti Kijev, a ostao je u gradu dok su ruske snage pokušavale osvojiti ukrajinsku prijestolnicu. Čovjek koji je tokom ruske agresije postao simbol ukrajinskog otpora i jedna od najprepoznatljivijih političkih figura slobodnog svijeta, stigao je u državu u kojoj su ga godinama predstavljali kao narkomana, nacistu, američku marionetu, klauna i valjda sve drugo što je iz kanalizacije ruske FSB propagande moglo doprijeti do beogradskih tabloida.
Srbija sa nojevom glavom u pijesku
I stigao je pravo u glavni grad Srbije.
Teško je smisliti bolju sliku političke šizofrenije današnje Srbije.
Jer Srbija je proteklih godina živjela jedan gotovo nevjerovatan politički paralelizam. Dok je ogroman dio zabludjele javnosti emocionalno navijao za Rusiju, dok su se zidovi Beograda budili sa slovom Z, dok su televizijski analitičari pomjerali ruske tenkove prema Odesi, Harkivu i Kijevu kao figurice na dječijoj Monopol karti, srbijanska vojna industrija radila je nešto sasvim drugo.
Radila je ono što industrija radi.
Prodavala oružje i municiju.
A dio tog oružja i municije završavao je u Ukrajini.
Srbija odavno prodaje Ukrajini municiju, šta je sad sporno?
O tome sam pisao još prije nekoliko godina, kada je u javnost procurila američka procjena prema kojoj Srbija ima i političku volju i vojnu sposobnost da Ukrajini osigura oružje. Tada je to u zvaničnoj Srbiji zvučalo gotovo bogohulno. Kako će pravoslavna Srbija prodavati granate neprijateljima pravoslavne Rusije? Kako će zemlja prekrivena Putinovim muralima pomagati vojsci Volodimira Zelenskog?
Vrlo jednostavno.
Fakturom i narudžbom.
Kasnije je i Moskva javno počela optuživati Srbiju da preko trećih zemalja njena municija završava u Ukrajini i da srpski dobrovoljci na ruskoj strani ginu od srpskog oružja, a Beograd se našao u grotesknoj situaciji da pred vlastitom rusofilnom publikom objašnjava kako prodaje oružje, ali eto, nema nikakve veze s tim gdje ono poslije završi (sic!).
Naravno.
Kao što kafana nema veze s tim gdje završi rakija nakon što je konobar spusti na sto.
Šta dobija, a šta gubi Aleksandar Vučić posjetom Zelenskog?
Zato posjeta Zelenskog predstavlja mnogo više od protokolarnog događaja. Vučić ovim potezom dobija ozbiljne političke poene u Bruxellesu i Washingtonu, bez obzira na sve njegove pokušaje da istovremeno ostavi otvorena vrata Moskvi. Srbija nije uvela sankcije Rusiji, Vučić je u Kijevu odbio potpisati zajedničku deklaraciju o nastavku političke, vojne, finansijske i sigurnosne podrške Ukrajini, a sada ukrajinski predsjednik dolazi u Beograd na razgovore o sigurnosti, ekonomiji, energetici i evropskoj budućnosti dvije zemlje.
To se zove sjedenje na više stolica.
Problem, neđutim, nastaje kada se stolice počnu udaljavati jedna od druge.
A Vučićeve stolice upravo se rapidno razvlače i udaljavaju.
Jer ono što mu donosi poene na Zapadu proizvodi mu problem kod kuće. Srbija je toliko temeljito rusifikovana da je dolazak Zelenskog gotovo ideološki uberincident. Putinofilija odavno nije rezervisana za opskurne desničarske organizacije, navijačke tribine i nekoliko profesionalnih ruskih propagandista. Ona prolazi kroz veliki dio vlasti, dobar dio nacionalističke opozicije, medije, akademsku zajednicu, Crkvu, a prepoznaje se i u dijelu političkog miljea koji danas stoji uz studentski pokret.
Tu dolazimo do možda najinteresantnijeg dijela cijele priče.
Posmatrati ovih dana režimske i opozicione rusofilne medije u Srbiji bilo je kao da se gledaju nojevi koji se takmiče ko će dublje zabiti glavu u pijesak.
Neugodni problem zvani Zelenski
Režimski mediji imaju problem jer ne smiju udariti po gostu kojeg je Vučić doveo u Beograd. Godinama su satanizovali Zelenskog, a sada njihov politički gospodar razgovara upravo s tim Zelenskim. Trebalo bi nekako objasniti publici kako je čovjek koji je do juče bio “nacistički narkoman“ danas državnik s kojim predsjednik Srbije razgovara o evropskoj budućnosti.
Težak je to urednički posao.
Opozicionim rusofilnim medijima možda je još teže. Oni bi morali kritikovati Vučića zato što prima Zelenskog, ali bi time pred evropskom javnošću pokazali da su po pitanju Ukrajine ideološki često istočnije od samog Vučića.
I tako je nastala “savršena“ srbijanska politička scena.
Vučić prima Zelenskog, njegovi rusofili šute zato što je njihov šef domaćin, opozicioni rusofili pokušavaju sačuvati demokratski dignitet pred Zapadom tihovanjem dok istovremeno njeguju sentiment prema Moskvi, a Vladimir Putin kao i cijeli Zapad vrlo dobro zna gdje završava dio srbijanske municije.
Potpuno je to nadrealna situacija kakvu može proizvesti današnja pervertirana Srbija, jedna od posljednjih velikih ruskih političko-medijskih rupa u Evropi.
Svi spavaju osim ruske FSB Kancelarije
A onda se pojavilo i protestno saopštenje tačno stotinu javnih ličnosti protiv dolaska Zelenskog.
E, to je već dokument za arhivu.
Praktično telefonski imenik jednog ideološkog svijeta.
Ko je ko u srbijanskom FSB univerzumu.
Potpisnici Zelenskog nazivaju glavnim krivcem za rat između Rusije i Ukrajine i eksponentom NATO-a i Evropske unije, pa već sama formulacija pokazuje koliko je duboko ruski pogled na agresiju ušao u dio srbijanske intelektualne i političke scene.
Posebno je zanimljivo što se među ljudima iz tog kruga nalaze i oni koji su godinama proizvodili priču o takozvanom “autošovinizmu“, zgodnoj etiketi kojom se u Srbiji obilježava svako ko se usudi kritikovati srpski nacionalizam, ratne zločine, mitomaniju ili provincijalnu samodovoljnost.
Pa bih ih sada nešto pitao.
Čekajte, dolazi vam predsjednik države koja Srbiji priznaje teritorijalni integritet, države koja uprkos vlastitoj katastrofi nije priznala Kosovo, predsjednik zemlje kandidata za Evropsku uniju, čovjek kojeg primaju najvažniji lideri demokratskog svijeta, a vi umjesto da pokažete da Srbija pripada tom svijetu, pišete protestna pisma protiv njegovog dolaska?
Kako se to zove?
Je li to taj definicijski autošovinizam?
Jer ako je mržnja prema vlastitoj državi svaki pokušaj da Srbija pogleda vlastite zločine i vlastitu prošlost, šta je onda pokušaj da Srbiju politički izolujete od Evrope i vežete za režim koji je izvršio agresiju na susjednu zemlju?
Patriotizam?
Ili se patriotizam ponovo mjeri kilometrima udaljenosti od Moskve?
Posebna ironija leži u tome što Ukrajina nije priznala Kosovo. Dakle, dok se dio srbijanske javnosti zaklinje u teritorijalni integritet Srbije, istovremeno navija za Rusiju koja je vojnom silom okupirala i anektirala dijelove međunarodno priznate Ukrajine.
To je ona tačka na kojoj logika napušta prostoriju, a ulazi čista, nepatvorena, vanrazumska rusofilija.
Da preformulišem konstataciju, dolazi vam lider zemlje koja podržava teritorijalni integritet Srbije i vi umjesto da pokažete kako ste uz slobodni svijet, bavite se parcelizacijom Gazivoda, kancelarijskim poslovima nemiješanja u stvarnost i velikim geopolitičkim teorijama o tome zašto bi Srbija trebala ostati rusko ostrvo usred Evrope?
Ipak ste pedalali u pogrešnom pravcu.
A Vučić?
Vučić radi ono što radi cijelu političku karijeru: Računa i računa.
Njega u ovom trenutku mnogo manje zanima ideološka ljubav prema Moskvi od političkog preživljavanja. On zna gdje je novac, zna gdje su investicije, zna gdje je najveći dio srbijanske trgovine i zna ko odlučuje o evropskom putu Srbije. Zna i da Srbija proizvodi municiju koju neko želi kupiti.
Ukrajina je želi.
Evropa je želi.
Svijet se naoružava.
Put oružja, put Srbije ili put sloma
A Krušik ne živi od ukradenih ikona i postera Vladimira Putina.
Zato će srbijansko oružje nastaviti svoj put prema Ukrajini, direktno ili preko posrednika, bez obzira na količinu rusofilnog folklora proizvedenog za domaću publiku. To sam napisao prije nekoliko godina i danas za tu tvrdnju treba mnogo manje hrabrosti nego tada.
Pravo pitanje zato više nije hoće li Srbija sarađivati s Ukrajinom.
Pitanje je koliko daleko ta saradnja može otići prije nego što rusifikovani dio Srbije eksplodira.
Tu dolazimo do budućnosti.
Nešto će se morati lomiti.
Vučić godinama pokušava održavati sistem u kojem Srbija ekonomski živi od Zapada, politički pregovara sa Zapadom, vojno sve ozbiljnije sarađuje sa Zapadom, nominalno želi u Evropsku uniju, a emocionalno i propagandno hrani vlastito stanovništvo Moskvom. Evropski novac i ruske zastave. Njemačke fabrike i Putinovi murali. Francuski Rafali i ruske pjesme. Municija koja završava u Ukrajini i televizijski analitičari koji svako jutro objašnjavaju kako Rusija samo što nije pobijedila NATO.
Takva konstrukcija ne može trajati dugo.
Hilov poučak
I možda je upravo Kristofer Hil, bivši američki ambasador u Beogradu, povodom dolaska Zelenskog izgovorio ono što srbijanska jqvnost zna, a veliki dio srbijanskog društva odbija sebi priznati.
“Zaista verujem da Srbija razumije gdje leži njena budućnost – a ona je na Zapadu“, rekao je Hil.
I tu je zapravo cijela priča.
Hil je upozorio i na jednu od omiljenih srbijanskih političkih magli – takozvanu vojnu neutralnost. Neutralnost se u Srbiji godinama prodaje kao nekakva civilizacijska ekvidistanca, kao da Beograd lebdi u svemiru tačno na pola puta između Bruxellesa i Moskve, pa mudro odmjerava kome će se prikloniti.
Srbija može biti vojno neutralna koliko god želi, ali geografski, ekonomski i politički nije neutralna.
Nalazi se usred Evrope.
I to je tragedija ovdašnjih profesionalnih rusofila.
Rusija im je u srcu, Evropska unija u novčaniku, njemački automobil u garaži, iPhone u džepu, a djeca, kad mogu birati, nekako češće završe u Beču, Berlinu, Londonu ili Americi nego u Čeljabinsku i Podmoskovlju.
Hil je rekao još nešto mnogo važnije za razumijevanje ove posjete. Podsjetio je da je Srbija posljednjih godina intenzivirala odnose s Ukrajinom, da je pružila značajnu pomoć toj zemlji i sarađivala na podršci ukrajinskoj elektroenergetskoj mreži. A Rusiji se, razumije se, posjeta Zelenskog Beogradu neće dopasti.
Naravno da neće.
Problem Moskve više nije šta Beograd govori, nego šta Beograd radi
Samo, problem Moskve više nije šta Srbija govori.
Problem Moskve je ono što Srbija radi.
A ono što radi sve se manje poklapa sa ikonografijom koju servira vlastitom stanovništvu.
Zato je Zelenski u Beogradu mnogo veća vijest od jednog protokolarnog susreta. To je fotografija sudara dvije Srbije. Jedne stvarne, koja trguje sa Evropskom unijom, kupuje zapadne avione, prodaje municiju koja završava na ukrajinskom ratištu, pregovara sa Bruxellesom i pokušava dobiti političke poene u Washingtonu. I druge, imaginarne Srbije, koja svako jutro ustaje uz Putina, ruča uz Solovjova i Dugina, večera uz ruske tenkove i liježe uvjerena da će se sutra probuditi u nekoj pravoslavnoj geopolitičkoj imperiji od Vladivostoka do Banjaluke.
Između te dvije Srbije Vučić pokušava hodati po žici.
A žica postaje sve tanja i tanja.
Jer će jednog trenutka računi stići na naplatu.
Ili će Srbija početi ozbiljno izlaziti iz višegodišnje rusifikacije javnog prostora, ili će svako njeno ozbiljnije približavanje Zapadu proizvoditi unutrašnje potrese koje će Moskva vrlo rado koristiti. Za takve poslove Rusiji nisu potrebni tenkovi na Dunavu. Dovoljni su mediji, političke organizacije, korisni idioti, idioti, profesionalni rusofili i dobro razgranata infrastruktura ruskog uticaja.
Srbija (ipak) na Zapadu?
U tom smislu vrijedi još jednom pogledati famozno saopštenje “stotinu ličnosti“ protiv dolaska Zelenskog.
Jer ako Hil kaže da je budućnost Srbije na Zapadu, a stotinu srbijanskih javnih ličnosti protestuje protiv dolaska predsjednika države koja se bori da ostane dio tog svijeta, nameće se vrlo jednostavno pitanje: Protiv čije budućnosti oni zapravo protestuju?
Ukrajinske?
Teško.
Prije će biti srbijanske.
Godinama je srbijanskoj javnosti objašnjavano da Rusija samo što nije stigla. Putin je bio na šoljama, majicama, muralima, posterima, zastavama i televizijama. Ruski tenkovi u kolektivnoj fantaziji već su nekoliko puta pregazili Ukrajinu, porazili NATO i krenuli prema Balkanu. Čekalo se da majčica Rusija konačno pokaže svoju snagu, da presahli Dunav ugleda ruske tenkove, a Beograd svog velikog istočnog zaštitnika.
A onda je stvarnost pokucala na vrata.
Ruski tenkovi nisu stigli na Dunav.
Stigao je Zelenski u Beograd.
I možda je upravo u toj slici sadržana čitava tragedija srbijanske politike posljednjih decenija: Toliko dugo su gledali prema Moskvi da nisu primijetili gdje se zapravo nalazi Srbija.
Na Zapadu.
To sada kaže i Kristofer Hil.
Geografija je to znala oduvijek.
ZELENSKI U BEOGRADU: Srbija i Ukrajina pokušavaju otvoriti novu stranicu odnosa
