“I sve se vrti oko popova Crkve Srbije. Oni su danas mjera svih stvari. Ako pop kaže da je “Vidimo se” prijetnja, to je prijetnja. Ako pop kaže da je mahanje rukom udarac, to je udarac. Ako pop kaže da je devastacija kulturnog dobra — Božja volja, onda je to Božja volja. Država je tu samo da potpiše i naplati. Policija, sudovi, tužilaštva – svi stoje na raspolaganju oltaru. Rezultat je šizofrena država. Kovačević smije dijeliti građane na braću i Turke, a Suzana ne smije reći “Vidimo se”. Mržnja se relativizuje, ironija se kriminalizuje. Četnici se peru, građani se kažnjavaju.To nije država, to je jeftini parohijski teatar. To nije pravda, to je groteska.”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
U Crnoj Gori danas sve je jasno kao dan. Nema tu mnogo filozofije ni pravne akrobatike: što veća mržnja, to manja kazna. Što banalnija riječ, to veća (pravna) cijena. Tako smo došli u apsurdnu situaciju da gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, otvoreni neočetnik, može sa bine poručiti pojedinim sugrađanima da su “Turci” i da će biti tretirani kao takvi — i da za to dobije tek prekršajnu kaznu, nešto poput nepropisnog parkiranja.
A Suzana Nikaljević, žena koja je u hodniku barskog suda prošaputala popovima Crkve Srbije “Vidimo se”, mora platiti hiljadu eura. Hiljadu eura za dvije riječi. Najskuplje “Vidimo se” u istoriji Balkana, a možda i šire.
Neočetnički gradonačelnik: mržnja kao prekršaj
Kovačević nije došao na vlast slučajno. On je brendiran kao četnik i kao takav je prodat biračima. Pjevao je četničke pjesme, družio se s istim takvim društvom, negirao genocid, glumio viteza srpskog sveta. Njegova jedina prednost bila je upravo ta: četnički imidž. I građani su ga izabrali da bude to što jeste. Nije da je sve do Marka.
Na Grahovu, 2024. godine, održao je skandalozan govor vrijedan svake haške optužnice: “Ako neko neće da bude brat, ako više liči na Turčina, prema njemu ćemo kao prema Turčinu postupati.”
To nije lapsus. To nije kafanska psovka. To je službeni govor prvog čovjeka Nikšića, na obilježavanju jednog državnog jubileja. To je poruka građanima da su podijeljeni: jedni su braća, drugi su Turci. I da prema tim drugima treba postupati kako se prema Turcima kroz istoriju postupalo — od progona, preko nasilja, do nasilne asimilacije.
I šta je država rekla? Nije to krivično djelo, to je prekršaj. Prekršaj kao kad promašite kantu za smeće. Eto, toliko vrijedi govor mržnje u Crnoj Gori.
Suzanine najskuplje riječi “Vidimo se”
Na drugom kraju ili početku priče, Suzana Nikaljević, obična građanka. U hodniku suda, dok su popovi prolazili, dobacila je: “Vidimo se.” Dvije riječi, ironične, možda sarkastične, ali ništa više od toga.
I tu nastaje pravosudni haos. Popovi tvrde da je to prijetnja smrću. Policajac koji je bio prisutan kaže da nije čuo ništa slično. Nije bilo udarca, nije bilo fizičkog kontakta. Ali u zapisnik ulazi verzija popova. A država odmah reaguje: pritvor, betonjerka, noćno saslušanje i na kraju presuda – hiljadu eura kazne.
Da nije tragično, bilo bi smiješno. Ali u Crnoj Gori 2025. godine ironično “Vidimo se” vrijedi više od otvorene mržnje.
Popovska logika, državna kazna
I sve se vrti oko popova Crkve Srbije. Oni su danas mjera svih stvari. Ako pop kaže da je “Vidimo se” prijetnja, to je prijetnja. Ako pop kaže da je mahanje rukom udarac, to je udarac. Ako pop kaže da je devastacija kulturnog dobra — Božja volja, onda je to Božja volja.
Država je tu samo da potpiše i naplati. Policija, sudovi, tužilaštva – svi stoje na raspolaganju oltaru. Crkva Srbije je postala arbitar istine, pravde i zakona.
Institucije kao kulisa
Najstrašnije u svemu je što institucije u Crnoj Gori ne djeluju kao nezavisni stubovi vlasti. One su kulisa, kartonska scenografija iza koje stoji beogradska politika i crkvena agenda.
Tužilaštvo koje je opralo neočetnika Kovačevića i sud koji je kaznio Suzanu samo su dvije strane iste medalje. Medalje na kojoj piše: Crna Gora nema institucije, ima pravosudni paravan.
Devedesete: opomena koja se ponavlja
Neko će reći: dramatizujem. To su sitni incidenti. Ali podsjetimo se – devedesete nisu počele granatama. Počele su pjesmama, kokardama, govorima. Počele su sitnim prekršajima i relativizacijom mržnje. Počele su kao “nesmotreni ispadi” i “kafanske, pijanske parole”.
A završile su rovovima, logorima i masovnim grobnicama. Završile su opsadom Sarajeva i genocidom u Srebrenici.
Isti obrazac gledamo danas. Jedan predsjednik opštine Kovačević poručuje “Turci”, jedno tužilaštvo klima glavom, jedna građanka Suzana biva kažnjena jer se usudila reći “Vidimo se”. I tako se mržnja institucionalizuje, a građanska hrabrost kriminalizuje.
Donji Brčeli: devastacija i laži
Suzanin muž, Nenad Nikaljević, imao je incident u manastiru Donji Brčeli. Zaštićeno kulturno dobro pretvoreno je u gradilište. Radovi bez dozvola, prekopavanje grobova, devastacija sakralnog nasljeđa. Nenad je digao glas, pitao gdje su dozvole, upozorio na arheološku vrijednost. I naravno, završio kao nasilnik u crkveno-medijskim izvještajima.
Jer logika je ista: Crkva smije sve, građanin ne smije ništa. Ako pop uzurpira, to je svetinja. Ako građanin reaguje, to je napad na svetinju.
Licemjerje “umjerenih”
Da ironija bude potpuna, na sceni imamo i tzv. umjerene političare. One što se zgražavaju nad Kovačevićevim govorima, ali onda kažu: “Trebao bi da se izvini.” Kao da se mržnja pere izvinjenjem. Kao da se sistemska netrpeljivost briše dobrim manirima.
To je ono balkansko licemjerje koje uvijek na kraju pomaže ekstremistima. Jer dok jedni urlaju, a drugi blagosiljaju, treći se prave fini i neutralni – a mržnja raste, jača, postaje norma.
Apsurd na kvadrat
Rezultat je šizofrena država. Kovačević smije dijeliti građane na braću i Turke, a Suzana ne smije reći “Vidimo se”. Mržnja se relativizuje, ironija se kriminalizuje. Četnici se peru, građani se kažnjavaju.
To nije država, to je parohijski teatar. To nije pravda, to je groteska.
Bruka koja se pamti
I neka se zna: Suzana nije bruka Crne Gore. Ona je njena hrabrost! Bruka su oni koji su je kaznili. Kovačević jednako tako-ali iz drugih razloga-nije bruka – on je samo dosljedan sebi i svojoj ideologiji. Bruka su oni koji ga drže na vlasti i peru njegov govor mržnje.
Jer ako govor mržnje nije krivično djelo, onda Crna Gora nema ni institucije ni zakone. Ima samo kulisu iza koje se vodi tuđa politika i nacionalistička agenda.
Epilog: “Vidimo se” ali na dnu
I zato, Crna Goro, vidimo se. Vidimo se u ogledalu vlastite sramote. Vidimo se na raskrsnici gdje je mržnja folklor, a ironija zločin. Vidimo se na dnu, jer ti gore – na mjestu gdje bi trebala biti država – već dugo nema nikoga.
DRAGAN BURSAĆ: Tužilaštvo opralo neočetnika Kovačevića, a obrukalo državu
