“Ludost je nešto krajnje rijetko kod pojedinaca; to je pravilo kod grupa, partija, naroda, epoha.”
F.Nietzsche
«Ludila su jedine stvari koje nikad ne žalimo»,
O. Wilde
O ludosti je pisano i rečeno puno. I često se čuje ta riječ, ta dijagnoza, taj epitet, taj kompliment, ta psovka posvuda oko nas… Čovjek se najčešće uvrijedi kad mu kažu da je lud. Mjesto da bude ponosan na to.
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Ali oni koji ništa nisu općenito čitali, pa ni o ludosti, najviše vole da time časte ljude koje ne podnose. Tako se, naročito na Balkanu, ali ne samo tamo, ludost i mržnja svode na jedno isto. Ipak, smatrati to dvoje blizancima čini mi se potpuno pogrešnim. Kao što je pogrešno luđacima nazivati mnoge zločince. Kad su ovi potonji u pitanju, većinom je tu riječ o paranoicima, i mada se i to smatra ludošću, to nije isto što i stvaralačka i intelektualna ludost. Koji mene jedino zanimaju. Iako nemam ništa protiv, dapače i o onim medicinskim slučajevima, uz napomenu da se medicina zna često prevariti. O tome nas uči istorija i te kako. Posebno u vezi s onima koje je tako dijagnosticirala u prošlosti. Ovdje ću se sjetiti samo predivne skulptorke Camille Claudel, koju je porodica zatvorila u azil gdje je ostala do kraja života, nazvavši njenu genijalnost, osjetljivost, lucidnost, strast, i slobodu ludošću.
Da se vratim zločincima, koje smatraju često luđacima. Na primjer, Karadžić je bio manipulant i paranoik, čak je svjesno gradio do perfekcije svoju paranoju i zalijevao je kao biljke što se zalijevaju, da bi održao mržnju i vjeru u svoju jadnu istinu naizvrat. On nije bio luđak. Milošević kao i pomenuti Karadžić, još veći narcis i arivista od tog posljednjeg, nije bio ni paranoik,
nego je kao ambiciozan političar, megaloman, postao i zločinac. Džihadisti muslimani su manipulisani, tu je riječ o osveti i obećanju ubicama kamikazama da ih na onom svijetu čeka raj i
sedamdeset hurija koji će ih tetošiti za vječna vremena. To se zove dogma. A ne ludost. Iako ubiti sam sebe jer vjeruješ u drugi, bolji svijet, i pri tome ubiti na najsvirepiji način i mnoge druge živote, nije ništa normalno, i nije ljudski. Ne zaboravljajući pri tome da islam zabranjuje samoubistvo.
Hitler je bio histerik, veoma bolestan fizički od rane mladosti, što je možda uticalo i na njegovu veliku mržnju koja je od njega porodila genijalnog zločinca. Genija zla, koga niko još u istoriji nije prevazišao u zlu. Ali mnogi danas idu njegovim stopama, i zločini kojima svjedočimo su stravični. Uz njih je novac, osveta, mržnja.
Ludost je možda najteže definisati u jednoj rečenici kao psihičku osobenost.
Medicina će reći i ovo :
« U medicinskom kontekstu, ludilo se obično odnosi na stanje ozbiljne mentalne bolesti koja utiče na sposobnost osobe da racionalno razmišlja, donosi odluke i funkcioniše u svakodnevnom životu. Precizniji medicinski termini koji se koriste umjesto “ludila” uključuju mentalne poremećaje, psihijatrijske poremećaje, psihotične poremećaje i slično. Jedna od najčešće korištenih definicija ludila u psihijatriji je psihotični poremećaj. Psihotični poremećaji karakterišu gubitak dodira sa
stvarnošću, što može uključivati simptome kao što su: halucinacije, deluzije (uvjerenja koja nisu zasnovana na stvarnosti), dezintegraciju mišljenja i još dosta toga. U savremenoj medicini, psihotični poremećaji uključuju dijagnoze kao što su šizofrenija, bipolarni poremećaj s psihotičkim epizodama, veliki depresivni poremećaj s psihotičkim osobinama i drugi slični poremećaji.»
Napomena: Termin “ludilo” se danas rijetko koristi u profesionalnim medicinskim krugovima zbog pežorativnih konotacija i preferira se upotreba specifičnih dijagnostičkih pojmova, koji preciznije opisuju stanje pacijenta. Mene ovdje zanima samo intelektualna i mistička ludost.
“O, najluđi među svim ljudima, ti koji težiš mudrosti!”
Erasmo Roterdamski
Jedno od najpoznatijih djela posvećenih ludosti dolazi iz pera Erazma Roterdamskog, s naslovom “Pohvala ludosti” (lat. “Stultitiae Laus” ili “Encomium Moriae”); tu autor putem ironije i humora kritikuje društvene i crkvene institucije svog doba. Gornji citat naglašava paradoks težnje za mudrošću i ističe kako ta potraga može izgledati kao ludilo onima koji je ne razumiju.
“Sreća voli nepromišljene ljude; voli odvažne i one koji se ne boje reći: ‘Kocka je bačena’.Mudrost, naprotiv, čini čovjeka plašljivim”, kaže isti autor koji je živio na granici između 15. i
16. stoljeća.
Zar nam Erasmo ne sugeriše otvoreno da je sreća na strani onih koji rizikuju, odnosno koji su hrabri? Mudri naravno bolje prolaze u životu, kako se to voli reći, ali bez zrnceta ludosti nema ni prave sreće, odnosno pravog užitka. A posebno nema pjesničkog leta. Zašto? Zašto je bolje biti lud nego mudar ? Erazmo će reći:
“Mudrac se povlači u knjige Starih i u njima uči samo hladne apstrakcije; luđak, suočavajući se sa stvarnošću i opasnostima, po mom mišljenju stiče pravi zdrav razum.”
Kod Erasma Roterdamskog je sve sama ironija i sarkazam, pa možda i paradoks, a očito je on kao autor bio sretan zabavljajući se pišući svoje djelo, razbijajući norme i rugajući se svojoj epohi. O tome svjedoči i gornja mudrost o kontrastu koji postoji između teorijskog znanja i praktičnog iskustva, sugerišući nam da se istinska mudrost stiče suočavanjem sa stvarnim životnim izazovima.
Malo je reći da je luđak za ovog autora smion, spreman na stvarni život za razliku od onog koji stalno mjerka. “Onog”, to znači većine ljudi koji se boje ne samo reći čak i «pristojno» što misle, nego se boje i vlastite sjene. Ali zato znaju da broje. Kalkulantima je računica njihova najveća poezija. Oni se smatraju mudracima.
O istom fenomenu, ako tako možemo nazvati ludost, pisali su razni autori, između ostalog i Michel Foucault (“Povijest ludila u doba klasicizma – “Histoire de la folie à l'âge classique”), gdje je dat u glavnom istorijat ludila, odnosno percepcija ludila kroz različite istorijske periode.
Drame Williama Shakespearea i te kako govore o Ludosti. Sjetimo se samo lika Hamleta, koji je istovremeno i najlucidniji junak istoimene drame. Ovaj engleski pisac je bio, reklo bi se, fasciniran ludošću a njegovi luđaci, poput Lady Macbeth nekad su i zločinci.
Naravno da je o ludilu puno pisao i Fjodor Dostojevski, naročito u romanima “Idiot” i “Zločin i kazna”. Arthur Schnitzler takođe nije zaobišao ovu temu u svojim djelima. Njegovi likovi, u koje je uranjao sa ogromnim talentom poznavaoca ljudske duše, poput Dostojevskog, uvijek su kao i svi ostali luđaci, tj. “luđaci”, vrlo osjetljive osobe, kojima je teško podnijeti zlo koje oduvijek vješto vlada svim društvima. Bez obzira na male pomake u tim društvima.
Evo jednog citata iz romana “Idiot” Fjodora Dostojevskog koji prikazuje kneza Miškina kao ludog, ali i humanog, poštenog, hrabrog i inteligentnog čovjeka: “Ne umijem da mrzim; žao mi je svakoga, i žalim i praštam, jer se sam nalazim u istoj situaciji kao i svi ljudi, i ako ne zbog čega drugog, a ono zato što sam glup, pa i ne mogu da mrzim. Ne mogu da ne oprostim, jer sam osjećajan, jer volim ljude i vidim u njima više dobrog nego lošeg.”
Ovaj citat, a nije jedini, ilustrira kompleksnost Idiota, koji, iako često smatran ludim, pokazuje prvenstveno duboku humanost, poštenje, hrabrost u svojim uvjerenjima i inteligenciju u razumijevanju ljudske prirode. Miškinova humanist je sveprisutna u Idiotu, saosjećanje i
sposobnost da oprosti, osobine koje ga izdvajaju od drugih, i koje okolina, naravno, ne razumije, ne samo u njegovom slučaju. Jer je on Lud.
“Ja znam da oni mene smatraju idiotom, zato što ja imam u sebi mnogo sažaljenja i zato što mnogo opraštam i sve shvatam. Ali ja mislim da je mnogo važnije razumjeti ljude i biti sposoban oprostiti, nego biti pametan u običnom smislu te riječi”, kaže Dostojevski kroz usta svog junaka.
Ne treba zaboraviti ni ruskog genija, Gogolja koji je volio putem humora da priča o ludosti.
“Dnevnik jednog luđaka” je slavno djelo tog pisca s pravim imenom Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznatog svima nama po svojim satiričnim i fantastičnim djelima. Ovaj dnevnik, koji je prvobitno objavljen 1835. godine, govori o jednom činovniku koga prožima sve veća paranoja i strah od toga da je postao lud. Taj junak služi ovom piscu da istraži ne samo ludilo kao literarnu temu, nego i da se pozabavi društvenim odbacivanjem. Ovo je samo jedno od mnogih Gogoljevih djela koja istražuju složene ljudske, psihološke, i društvene probleme.
Kako zaboraviti Sigmunda Freuda i njegova djela “Tumačenja snova” i “Psihopatologija svakodnevnog života”, gdje se bavi psihozama i neurozama? Aristofanovi likovi u “Žabama” i “Oblacima”, na primjer, prikazuju različite aspekte ludila, često na satiričan način. Američka spisateljica Sylvia Plath, koja se ubila 1963., nije ni sama zaboravila ovaj fenomen u romanu “Stakleno zvono”.
Ali svim tim, gore pomenutim junacima, a junak je i narator, treba prići ponaosob, jer svaki je i različit. Kao što je svaki luđak u stvarnosti različit. Intelektualni luđaci, kako ih ja zovem, ipak su vrlo slični međusobno, i njih ubija, na neki način, društvo i njegove moralne prljavštine. Ako su svi ljudi i slični i različiti u isto vrijeme, najsličniji međusobno su ipak, čini mi se, krvoloci. Mnoga djela pružaju razne vrste ludila, od filozofskih i društvenih analiza do duboko ličnih i psiholoških istraživanja.
Friedrich Nietzsche je takođe pisao o ludilu, često koristeći ga kao metaforu za svoje filozofske ideje. U čuvenom djelu “Tako je govorio Zaratustra” (Also sprach Zarathustra), između ostalog će nam reći: “Moraš biti spreman izgorjeti u vlastitom plamenu: kako bi mogao postati nov, najprije moraš postati pepeo.” Neki kritičari kažu da “ova rečenica implicira ideju o prolasku kroz ludilo ili destrukciju kao nužnom koraku ka osobnoj i duhovnoj obnovi”. Meni je veoma bliska njegova misao u djelu “S one strane dobra i zla” (Jenseits von Gut und Böse) gdje veli da: “U svakoj
istinskoj umjetnosti postoji neka vrsta ludila: čovjek koji pravi velike stvari mora biti neka vrsta luđaka.”
Ko se neće složiti s idejom da Velika djela zahtijevaju odstupanje od normi i pretjerane racionalnosti? A napose od ubitačnog konformizma! Teško je naći prezdravog čovjeka lišenog i grama ludosti. Ali naravno ima i takvih, i obično ih mnogi smatraju dosadnim osobama. Ali suočiti se sa vlastitim mrakovima, koje naseljavaju zločince, ovim posljednjim to je nemoguće. O tome
odlično piše između ostalog i psihijatar Boris Cyrilnuk, čije sam djelo pod naslovom “Umrijeti rekavši Sramota”, upravo prevela (uskoro kod izdavača Factum, Beograd, 2024). Tu autor
potvrđuje da zločinci imaju problema sa prednjim režnjem u mozgu i lišeni su osjećanja prema drugima, tojest lišeni su takozvane empatije. Poseban slučaj su poslušni svojim vođama, tojest oni koji su u stanju počiniti zločine samo iz osjećanja obaveze, i poslušnosti. Gdje nekad ima I straha, ili ponosa. Zaroniti u mrakove, međutim, čine često senzibilna bića, i često se od tih mrakova bore s perom u ruci, ili sa kičicom na platnu, ili, opet, putem nota i muzičkih arija…
Nietzscheove riječi su nerijetko upozorenje na opasnost suočavanja s vlastitim mračnim stranama duše i sa ludilom. U svom djelu koje se smatra autobiografskim, “Ecce Homo”, Nietzsche raspravlja o svom mentalnom stanju i percepcijama ludila. Tako misle mnogi čitaoci djela ovog velikog filozofa. Prilično klišeizirani kritičari će reći i to da je Nietzsche “vidio ludilo kao rezultat sukoba između individualne volje i društvenih normi, kao i potencijalni izvor kreativne energije i dubljeg razumijevanja života.” I svakako je teško negirati njegov stav o tome da samo tanka nit razdvaja racio od ludila. Da li se nešto promijenilo od kako je genijalni Antonin Artaud izrekao istinu o luđacima i posebno o odnosu društva prema njima, tojest odnos takozvanih “zdravih” pojedinaca prema “ludima”, koji smetaju mediokritetskim društvima, i zato ih najkraće krste medicinskim terminom Lud?
Među takozvanim luđacima poznajemo mnogo genija, a u njih spada i pomenuti A. Artaud. Kao i gore pomenuti lik Dostojevskog, Idiot, jedini human i najinteligentniji od svih drugih junaka koji ga okružuju u istoimenom djelu. Kao mnogi drugi, za koje znam i koje obožavam, bilo da su pisci ili filozofi. Jedan od meni najdražih je već pomenuti pjesnik-filozof Fridrich Nietzsche.
Kad je Herr Zulfikarpašić, zvani Adil Bey, bogati “historik”, dijagnosticirao istu “bolest”za mene, odgovorila sam mu: Da, luda, ali nedovoljno luda! Ne toliko, dakle, luda da bih bila još hrabrija, da bih mogla s više snage i talenta da šamaram svojim riječima prokletstvo od društva u kome živimo, u kome se slavi zločin, u kome profitiraju ulizice i konformisti.
Na Balkanu bi još uvijek sterilizirali “luđake” i pravili lobotomiju, i naravno poslali ih sve u azil, ali da ti azili postoje; nemaju para ni za to mafiozi na vlasti koji su nas opljačkali. Ali vidimo šta rade i demokrate u svijetu. Svijet je pun gada, reče i Andrić. A današnja planeta od njegova doba narasla je za više milijardi stanovnika. Koliko među njima ima zločinaca? Sve više u svakom pogledu. Dok je « luđaka », međutim, sve manje. Sve više je konformističkih pisaca, sociologa, arivista, koji ne
pišu iz poriva i humanosti, nego iz Volje za moć. Te male moći zvane pojava na ekranu, te male slavice, uz malu čašicu šampanjca. Za malu nagradicu. Ne mora imati čitaoce. Na Balkanu, možda više nego igdje, vole davati intelektualcima postavljati razne medicinske dijagnoze, ali je
teško povjerovati da znaju stvarno mnogo i o tim bolestima koje najčešće zovu ludošću, čak i onda kada se tim terminom uveliko služe.
Ja bih voljela jednog dana napisati ogroman esej o Luđacima. Kad stignem, možda. O intelektualnim Luđacima. I misticima. Onim stvarnim, religijskim, i onim profanim u koje mogu spadati pjesnici, i općenito stvaraoci, ali i uopšte zaljubljena bića, i strasni ljudi. Za sad velim: Živjeli ludi ovoga svijeta! A s njima naročito Antonin Artaud.
Evo prevoda jedne genijalne misli ovog posljednjeg:
“A šta je to istinski luđak? To je čovjek koji je radije izabrao da poludi, u smislu u kome to društvo razumije, radije to nego da izda višu ideju ljudske časti. Tako je društvo naredilo da se zadave u njegovim azilima svi oni kojih je htjelo da se riješi, ili da se odbrani od njih, jer su odbijali da budu saučesnici u njegovim gnusnim prljavštinama. Jer luđak je i čovjek koga društvo nije htjelo da čuje, i koga je pokušalo spriječiti da iznese na vidjelo za njega nepodnošljive istine.” (Antonin Artaud) Podsjetiću čitaoca, koji to eventualno ne zna, da je Antonin Artaud, francuski pisac, glumac i teoretičar pozorišta, poznat naročito po svojoj kontroverznoj i eksperimentalnoj estetici. Njegova teorija “teatra okrutnosti” istraživala je oslobađanje izražajnih potencijala kroz fizičko, emotivno i vizualno pozorište. Artaud je bio ikona avangardne umjetnosti. Mnogi ga nazivaju luđakom.
“Moja krv je crvena besmrtna riječ, moj lik u vodi ogledalo je zore.”
Al-Halladj
Mnogi su ludost najčešće dovodili u vezu sa ljubavlju. A i ljubav ima više lica, i ne možemo je svesti samo na jednu definiciju. Grosso modo, recimo da postoji profana i mistička ljubav. Iako je za mene svaka ljubav misterija, pa i mistična. A pri tome vjerovatno i ludost. To je Ljubav s velikim Lj. Jedan od najvećih zaljubljenika u Istinu, i istinu smatra se pjesnik Al-Halladj (10. vijek), čuveni mistik, koga naravno nije voljela vlast, jer je bio Lud za Njim, za tom jedinom Istinom.
Koju još zovu Bog. Njegov čuveni uzvik, Ja sam Istina, Ana-l Hakk, koštala ga je života, jer je ta izjava koja implicira njegovo duhovno ljubavno jedinstvo s Bogom, smatrana herezom, a on,
najviše zbog nje, označen kao heretik. Al-Halladj je viđen kao lud u očima ortodoksnih muslimana zbog svoje smjelosti da iznosi takve “ludačke” tvrdnje. Drugim riječima, da voli ludo, da bude lud, da ne bude svakidašnji i kaže istinu o svojim osjećanjima i svojim duhovnim doživljajima. Koja su duboka do te mjere da se mogu mjeriti s Apsolutom. I jedinstvom s njim. Uzvik Ana-l-Hakk (ili onaj drugi koji sam takođe gore navela, kao i svi njegovi stihovi), usmjeren božanskoj ludosti, vatri, ljubavi i unutrašnjem načinu gledanja na svijet, i univerzum, tumači se kao izraz njegovog dubokog duhovnog iskustva i mističkog doživljaja, koji su mnogi savremenici vidjeli kao znakove ludila. Al-Hallaj je vjerovao da prava spoznaja Boga dolazi kroz ekstatična iskustva koja se često
shvataju kod « mudrih » kao ludilo.
Da bi uopšte neko bio dobar mistik, Ašik, Zaljubljenik u Istinu, to jest pravi mistik, sufi, morao je da bude (i) lud. O tome sam opširno pisala u svojoj knjizi Mistika i « mistika »,
(Buybook 2013, drugo izdanje nakon izdanja Plima, Crna Gora).
U toj knjizi sam rekla između ostalog da sufije svoju ljubav prema Svevišnjem, jedinoj Istini osjećaju i kao ludost. Stoga se u rječniku sufijskih pjesnika gotovo redovno pominje leksema lud (medžnun/madžnun), i ludost i reference na na mističku ličnost Medžnuna, opjevanog u poemi Medžnun i Leyla, gdje se govori o mladiću koji poludi od ljubavi i postaje medžnun, što u prevodu znači doslovno lud. Kada sretne Leylu (Lejlu), u koju je bio zaljubljen, i za kojom traga, odustaje od ljubavi prema njoj, shvativši da je zaljubljen samo u Boga. Legendarna ličnost, Madžnun, korištena je neprestano kao simbol mističke ludosti i pijanstva, i često pominjana u sufijskoj poeziji, pa će se i veliki turski pjesnik Yunus Emre (13.vijek) sjetiti tog luđaka i poistovjetiti se s njim, u svojoj ljubavi prema toj svevišnjoj Tajni, Bogu:
“Da bih vidio njegovo lice/Dušu sam spreman pokloniti ….Taj Luđak za Lejlom ja sam/Medžnun Milostivog sam/Lice Lejle bih vidio/I odmah Medžnun postao.”
Yunus je pjevao i ovako:
« Lud ću postati i koračati
Dragog ću u snima vidjeti
Probudiću se i tužan ostati
Ah, šta je ljubav od mene načinila!»
Ovo sve što sam do sad napisala samo je mali dio onoga što bi se moglo i trebalo reći o mističkoj i intelektualnoj ludosti koja me zanima. O slavnim ludim stvaraocima, o ludim u remek-djelima, o nepoznatim ludima koje srećemo u životu. Mistička je mnogo žešća i češća, dok je intelektualna ludost danas prava rijetkost. Ali srećom postoji, u svojstvu eliksira za ljubitelje snage izraza, poezije, pa i paradoksa. Onakvih kakve nam je nudio prvenstveno Oscar Zilde.
Malo ljudi je sposobno da budu nezavisni, rekao je moj omiljeni filozof, Nietzsche. Ja bih mjesto «nezavisan », ili uz taj izraz, dodala « lud », jer jeste tako : «Malo je ko sposoban da bude Lud».
I za kraj, ne mogu da odolim a da ne objavim ovdje jednu pjesmu « Bar » velikog i luđaka Antonina Artauda, kakvih više nema ni u literaturi ni u teatru:
Antonin Artaud – BIRTIJA
Uvijek će biti birtija, za fukaru,
S mesom s Dalekog Istoka
Da ugoste novu godinu.
Male krčme s legendarnim mornarima
Čije lule spaljuju stare otrove
Sumnjive krčme pune dima od kojih se napušu
Male birtije potonule u bistroj zori.
Birtije u kojima se vrti sunce i njegova vreva
U crvenim i dubokim čašama,
Birtije sa živim stolovima i mrtvim prozorima
Gdje neće zaviriti nosovi s fakulteta.
Jer postoje drugi otrovi da nagrizaju
Živo Stablo naših vlakana pri cvatu,
I vina, napasna poput katastrofa,
Koje vinove loze ovdje nisu iscijedile.
Zdravo, o birtijo, što nas od otrova spasi
Od mizerije, bolova i uzbuna
Bacajući nas u golotinju duša
Na obale gdje nesreće ne stižu.
Čuva te šutnja i nas štiti, hladna
Tišina gdje nije kročila medicina,
Tišina koja nas morfijem liječi
Bez recepata i zabrana.
Antonin Artaud (1896-1948) — Prve pjesme, objavljene
1922.
LE BAR
Il y aura encor de petits bars canaille
Avec des viandes d’Extême-Orient
Pour abriter ce nouvel an.
De petits bars avec des marins légendaires
Dont les pipes consumeront d’anciens poisons
Des bars légers avec les fumées qui les gonflent
De petits bars évanouis dans l’aube claire.
Des bars où tourne le soleil et son train
Dans la laque rougie et profonde des verres ;
Des bars aux tables animées, aux vitres mortes
Où ne trempera pas le nez des facultés.
Car il y a d’autres poisons pour corroder
L’Arbre Vivant de nos fibres près d’éclore,
Il a des vins violents comme des catastrophes
Que n’ont pas secrétés les vignes d’ici-bas.
Salut ô bar qui nous délivres des poisons
Des misères et des douleurs et des alarmes
En nous jetant dans la nudité de nos âmes
Sur des grèves où les tourments n’arrivent pas.
Un silence te garde et nous protège, un froid
Silence où ne s’égare pas la médecine,
Un silence qui nous guérit dans la morphine
Sans ordonnances ni décrets.
