Veče je lijepo, još sunce nije zašlo, nije ni pretoplo ni svježe, a autobus za Operu smo čekali svega dva minuta. Nešto nevjerovatno, kad znamo da sam prije mjesec dana vidjela da taj isti broj autobusa dolazi za 76 minuta. (Nažalost, na povratku puna dva sata do kuće, čekajući cijelu vječnost autobuse, zato što u Parizu nedostaje više hiljada šofera, niko to neće da bude zbog nasilja na njih.)
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Pred Operom na Bastilji nema previše svijeta, prati me Vanja, jer sam prije dvije sedmice pala i noga i dalje boli i natiče, iako nije slomljena. Mlade kosti, srećom!
Pred samom Operom, neke dvije mlade cure, stare od prilike dvadesetak godina, vesele se, bolje rečeno urliču od radosti, i u toj radosti jedna gurnu drugu pravo na mene i na moju ozijeđenu nogu. Naravno da sam vrisnula i poslala je na našem jeziku da se prošeta do …
One pođoše dalje, a potom se ona što je gurnula prijateljicu naglo vrati do mene i poče da mi prijeti:
– Da mi niste možda opsovali ? Da mi niste opsovali ? Jeste li ? Dere se ona, dok je ja i ne gledam. Ko će se s budalama agresivnim natezati ? Naravno da ne razumije naš, « Française de souche », tj : prava Fraancuskinja; dok je druga očito nekog afričkog porijekla.
Mjesto, dakle, da se izvinu, one mene napadaju, a još vide da moram nositi i štap i da šepam.
Divno ponašanje mladih cura. To je njima njihov MeToo dao da se ponašaju tako osorno, nema šta, o njima nam svi mediji trube danonoćno, kukumavče uglas, jecaju i mlade i starke zbog onoga što im se desilo (a najviše što im se nije nikad desilo) prije trideset godina.
Ali što je s tom izvrsnom revolucijom ? Sve je više danas ubijenih, a nije manje! Da ne govorimo o mržnji koja se razvila, o lažima, insinuacijama, podvalama, o muškom kukavičluku koji tobože brani ugrožene žene, o strahovima jednih prema drugima, o tome kako više nema ni udvaranja, a ni vođenja ljubavi, kako rekoše na jednoj radio-emisiji u Francuskoj. A nema ni kućnog vaspitanja.
Prati me mlada MeToovčica sve do ulaza u Operu. “Prava” Francuskinja bi joj lupila šamarčinu, barem onu verbalnu na njenom jeziku!
Kako se ne sjetiti da je na upravo završenom Kanskom festivalu sve bilo u znaku gore pomenutog pokreta i napadnutih žena, i da su na dodjeli najveće nagrade za francuski film, Les Césars, sve nagrade pokupile žene, osim jednog muškarca. Muškarac dobio ove godine Cezara za glavnu mušku ulogu! Iduće godine će i za to dobiti žena.
Sjedam na svoje, dobro « press » mjesto koje mi omogućava ipak moje pero. Trinaesti, baksuzan red, odlično mjesto, ali ipak znam da se odatle ne vide lica pjevača. Koji će nam izvoditi Salome. Salome – tekst koji obožavam, kao i njegovog autora Wildea, koji je inspirisao Richarda Straussa da napiše operu.
Dižu me ljubitelji Salome koji nailaze u sve većem broju, dok ih razvodnik na savršenom engleskom, američke varijante bez akcenta, upućuje lijevo-desno. Odlučim da stojm dok se svi ne ukracaju u moj red. Kraj mene jedan neugledan i žgoljav momak, ni blizu bogatom biznismenu i zavodniku od prošle seanse. “Nažalost, ne govorim francuski”, kaže. Objasnim mu zašto stojim. I on će stajati, kaže da imam pravo. Stoji još i onaj što će sjediti na pomoćnom sjedištu. Melomana, ili snobova nikad premalo u Parizu. Nekoliko hiljada njih se guši u prepunoj sali koju nikad neću zavoliti. Kako je divno naše Narodno pozorište!
– Ja u Beču uvijek stojim na operama, opet će moj susjed koji će sjedjeti s moje lijeve strane.
– Stojite?
– Da, na vrhu Opere, sasvim gore, na posljednjem spratu!
– Nevjerovatno! Ja više nikad neću ići u operu ako moram sjediti u “kokošinjcu”, na posljednjem spratu ovog nebodera, dovoljno sam se mučila, nit sam šta vidjela nit sam čula.
– U Bečkoj Operi najbolja akustika je sasvim gore.
– Nevjerovatno, čudim se ja i sjećam predivne izvedbe Travijate koju sam gledala u prvim redovima kad sam išla sa tetkom, u Bečkoj operi, a kada su Bahra i Joža živjeli jedno vrijeme upravo preko puta te čuvene ustanove u Beču.
– A kakva je ovdje akustika ? pita moj komšija.
– Odlična, posebno od kako su dodali mikrofone na sve strane. Nevidljive.
Moj susjed je užasnut.
– Znači nije prirodno?
– Nije, odgovaram, a on veli da je novinar i piše za neki magazin, ne čuh koji. Odmah potom sleti do prvog reda iako ga redar pokuša spriječiti, i vrati se upravo kad je sve pocrnilo i zavjesa poče da se diže. I kad je jedan novi bračni par, on i on, popunio posljednja prazna mjesta u sredini mog reda.
Scena je siva. Na sred scene kavez, u njemu muškarac, Jokanaan, poznatiji kao Sen Sebastian. I na sceni muškarici sa mitraljezima. Savremena Salome, nema sumnje. Vjerovatno i ona pod zastavom MeToo, jer inače se više nikad tako nešto ne bi igralo danas. Već je izazvalo skandal i u doba Richarda Straussa, koji je komponovao i napravio i libreto za tu svoju operu, oslanjajući se na Wildeovu ljubavnu dramu, prepunu poezije. Gdje mjesec igra takođe važnu ulogu, ali koga ne vidjeh ni u jednom trenu u ovoj izvedbi.
Salome je u bijelim dugim gaćama, na njoj bijela duga košulja, kao da je spavaćica, iako pretpostavljamo da je slavlje na dvoru, tako se oblače obično stanovnici na Barbesu, u bijele galabije, ispod kojih se naziru lopte od njihovih stomaka. Salome očito na sebi ima više slojeva bijele odjeće, koja nam možda sugeriše nevinost ? Nevinost jedne zaljubljene ubice ?
Ostali su u crnim uniformama.
S desne strane na sceni su sive stepenice, gore je osvjetljena prostorija, kao bordel s kurvama unutra. U drami je bilo riječi o zabavi na dvoru.
Jako lugubre, otužno sve to djeluje. Depresivno. Ali kasnije će Herodes i negova supruga Herodias biti u veselim crvenim haljinama i s plaštevima, boje krvi. On čak sa krunom Indijanca. Neki američki simbol koji nam sugeriše američka režiserka ?
Ne sviđa mi se scena, zagušljiva, i nije prvi put da se tako smanjuje.
Salome je jednočinka, i traje 1h45 minuta. Prvi sat se dosađujem do bezvijesti. Da, pjevaju, ali možeš ih slušati još bolje kad zatvoriš oči, jer je sve nepokretno, dok Salome najviše pjeva svom Jokanaanu, koji je nije htio poljubiti u usta i zato će nastradati.
Ali ubrzo će bordel sa gornjeg sprata sići dolje. Kraljica, majka od Salome i žena Herodesa, s imenom Herodias, imaće gole grudi, po svoj prilici, umjetne.
Heredes će tražiti u Wildeovoj drami da Salome pleše s njim, što neće biti drago njenoj majci.
I Salome će napokon pristati na taj ples, budući da joj očuh obećava da će joj sve želje ispunuti. To je kod Wiledea: ples.
U režiji Amerikanke Lydie Steiner, Salome će silovati prvo njen očuh, skinuvšu sa nje dio po dio bijele odjeće, prvo duge bijele, pa kratke bijele gaće, i ona će na kraju ostati u svojoj tankoj bijeloj košulji. A onda će je silovati i cijela bolumenta muškaraca. Sva krvava, ona će, na pitanje šta želi da joj Herodes ispuni, reći : Glavu Jokanaana !
To će htjeti – njegovu glavu – , ne zato što je i njena mati to željela, nego zato što je Prorok Jokanaan nije htio poljubiti u usta. A majku je optuživao da je prostitutka, jer skandalozno dijeli život sa bratom svog ubijenog muža. Njen novi muž je upravo onaj koji je organizovao ubistvo.
Eto, tu počinje zanimljiva, iako sasvim modernizovana verzija i režija opere Salome. I biće takva sa određenom snagom sve do kraja opere. Kada će se i kavez i Salome u njemu, skupa sa Jokanaanom – koga će konačno Salome strasno ljubiti, po zamisli ove režiserke u usta, šapućući mu najljepše stihove o njegovoj crnoj kosi, o njegovim crvenim usnama – kavez dakle polako dizati prema gore sve do posljednjeg akorda. Tada će Salome izgovoriti i rečenicu koja mi se oduvijek najviše dopadala u drami Oscara Wildea: Misterija ljubavi je veća od misterije smrti.
Strasna i ubilačka Salome ! Koja će gotovo na svim slikama velikih majstora biti prikazana kako na srebrnoj tacni nosi glavu Svetog Sebastiana.
Takvih je u Louvreu mnogo. A jedna od najboljih je platno « Apparition » od Gustav-a Moreau-a koje se nalazi u Muzeju Orsay u Parizu.
Strasna Salome ! Za koju bi vjerovatno opet Nietzsche rekao : U osveti kao i u ljubavi žena je veći barbarin od muškarca!
Ne zaboravimo da je po ovom velikom filozofu, isti kompozitor napravio i čuvenu operu Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra). I gornji citat je iz te knjige.
A šta još treba reći o operi Salome:
Salome, na francuskom Salomé, je opera u jednom činu (op. 54) Richarda Straussa sa libretom istog kompozitora, prema njemačkom prevodu Hedwiga Lachmanna, istoimene drame Salomé, Oscara Wildea ; premijerno je izvedena 9. decembra 1905. godine u Königliches Opernhaus u Dresdenu.
Po savjetu bečkog pjesnika Antona Lindnera, Richard Strauss je započeo kompoziciju u julu 1903. godine i završio je u augustu 1905. godine dok je radio na reviziji “Traktata o orkestraciji” Hectora Berlioza. “Salome” je premijerno izvedena pod dirigentskom palicom Ernsta von Schucha, sa Irene von Chavanne u ulozi Herodije, Karelom Burianom u ulozi Herodesa, i Karlom Perronom (1858–1928) kao Jokanaanom.
Djelo nema uvertiru.
Bogata orkestracija, u kojoj se pojavljuju orgulje i brojne udaraljke, inspirisana je Wagnerovom muzikom, a tako je i sa čestom upotrebom lajtmotiva.
“Ples sedam velova” je najpoznatiji i najčešće izvođeni dio orkestra, koji mora da broji sto dva muzičara za izvođenje opere. Prva izvedba izazvala je ogroman skandal; sopranistica Marie Wittich je u početku odbijala igrati tu ulogu i uzviknula: „Neću da to pjevam! Ja sam poštena žena!” Tražila je da je neko zamijeni za vrijeme plesa. Na kraju, kažu, da je taj ples ipak sama izvela.
I kasnije je ista opera bivala zabranjena, naročito u New Yorku odmah nakon premijere, dok je u Parizu ipak izvođena.
Radnja:
Princeza Judeje, Salome, dosađuje se u palati svog očuha, kralja Herodesa. Odjednom se prene, čuvši glas Jokanaana, iliti Saint Sebastiana, proroka koga je Herodes zatvorio, iz straha, jer nije razumio šta ovaj zapravo govori, a strašila ga je i svetost ovog lika. Fascinirana prorokom, Salome je bila spremna na sve, samo da bi ga zadobila. Da bi bio njen.
Ništa manje kao skandalozna, označena je i istoimena drama Oscara Wildea, koja će inspirisati Richarda Straussa da napravi djelo koje će, kako veli kritika, « potvrditi njegovu poziciju nasljednika Richarda Wagnera u njemačkoj operi ».
“Pleši za mene, Salome !”, lascivno joj naređuje Herodes, a u operi se to označava kao ples sedam velova i smatra se jednom od najpoznatijih orkestralnih stranica uopšte u istoriji opere. To i jesu izvrsni muzikalni dijelovi, koji ostavljaju neizbrisiv trag na slušaoca, i koji uvijek zovu na novo slušanje.
Kad je kralj Herodes obećao svojoj pastorki Salome, princezi Judeje, da će joj ispuniti sve želje ako bude s njim plesala, nije ni slutio da će ona zatražiti glavu proroka Jokanaana (Saint Sebastiena, ili kod nas poznatog još kao Jovan Krstitelj).
Priča o ovoj zaljubljenoj ženi koja ne preza ni pred čim da bi se dočepala svog plijena, u stvari potiče iz Jevanđelja, a svoju tragedju, Oscar Wilde je, inspirisanu tom legendom, napisao 1891., davši mitu ogromnu literarnu moć, « tijesno povezujući seksualnost i religiju, želju i smrt, opsesiju i dekadenciju ».
Radnja se dešava, znači, na početku hrišćanske ere i odvija se na velikoj terasi Herodesove palate, i to za vrijeme vladavine pomenutog Herodesa Antipasa. Noću, na terasi palate, njegovu pastorku, posmatra i želi sa strašću Narraboth, kapetan garde. Jokanaan (Jovan Krstitelj), prorok, zatvoren je u cisterni jer je klevetao Heroda. On inače najavljuje dolazak Isusa, ali njegovo pozivanje ne nailazi na razumijevanje stražara. Kad je Salome čula glas proroka, uspjela je uvjeriti stražare da ga izvedu gore da bi ga vidjela. Ona će istog časa biti opčinjena tom ličnošću, ali i uplašena njegovim proročanstvima. Kod Salome je riječ o ljubavi na prvi pogled, a zbog toga će se Narraboth ubiti.
Jokanaana vraćaju potom u cisternu. Herodes, Herodias (ili Herodija, poznata kod nas i kao Herodijada, njegova supruga) i cijeli dvor, svi izlaze na terasu. Tu pronalaze Salome i Narrabothovo tijelo.
Kada se pojave Herodes i njegova supruga, čuju se Jokanaanove klevete upućene Herodesovoj supruzi. I tada će na žaljene svoje majke, ipak Salome zaplesati sa svojim očuhom, koji će joj za to obećati brda i doline. Ali će očarani Herodes čuti da Salome zahtijeva kao nagradu samo Jokanaanovu glavu. Zgrožen, Herodes će i na to, nakon dugog oklijevanja, konačno pristati; sići će u cisternu da bi se ponovo popeo gore, noseći glavu proroka na srebrnom pladnju. Glavu, koju Salome preuzima, razgovara s njom, i na kraju ljubi željene usne. Herodes, užasnut, naređuje da se i Salome ubije.
***
Već od prve note izbija senzualni karakter opere i odmah se pjeva o neodoljivoj ljepoti princeze Salome.
Uloga Salome je posebno zahtijevna u ovoj operi. Prema njenom kompozitoru, pjevačica sposobna u potpunosti preuzeti ulogu trebala je imati „glas šesnaestogodišnje Izolde“, zahtjev koji je nemoguće ispuniti s obzirom na to da ne postoji dramski sopran te dobi s potrebnom vokalnom snagom za pjevanje Salome.
Kritike će zaključiti : “Zahtjevi za vokal u ulozi Salome su isti kao za Izoldu, Brünnhilde ili Turandot u smislu da, u apsolutnom smislu, uloga zahtijeva volumen, izdržljivost i snagu prave dramske sopranistice. Zajednička poteškoća ove uloge je pronalaženje idealne sopranistice koja posjeduje dramski timbre dok je istovremeno sposobna imati izgled i ponašanje tinejdžerke (normalna dob Salome i ostalih likova). »
Jednu od najvećih i najčuvenijih Salome ostvarila je Ana Silja, koju sam pominjala i u romanu Duhovi XV arondismana, Art Rabic, 2023.
Operu Salome gledala sam dakle 25. maja 2024. godine.
Ulogu Salome, interpretirala je Lise Davidsen, a Herodesa Antipasa (tenor), Gerhard Siegel.
Herodias, ženu Herodiesa (mezzosopran), pjevala je Ekatarina Guvanova, dok je Jokanaana, proroka (Jean Batistu-Jovana Krstitelja) (bariton), pjevao Johan Reuter.
Svi su, skupa sa onim ulogama koje nisam pomenula, imali veoma mnogo uspjeha, a najviše glavna uloga, sopranistica Lise Davidsen. Pljesak je bio dug. Veoma dug.
