U julu, daleke 64. godine nove ere, carski grad Rim je gorio (Magnum incendium Romae). Požar je buktio tokom devet dana i uništio je oko dvije trećine grada. Ovaj događaj je, uprkos istorijskim izvorima u koje spadaju i Tacitovi zapisi o požaru, porodio moćnu mitologiju o tome da je car Neron naredio paljenje grada jer mu je nedostajalo umjetničke inspiracije, te da je posmatrao plamene jezike dok je prebirao po strunama svoje lire.
Piše: Srđa PAVLOVIĆ Antena M
Tacit je i danas važan primarni izvor o istoriji Rima, ali je mitski narativ o carskom ludilu preživio i kroz vjekove postao značajna tačka poređenja raznovrsnih vladarskih samovolja i snažna forma kritike onih koji svoju volju i svoj ego stavljaju iznad kolektivnog interesa države koju vode.
Savremena crnogorska situacija sistemske, ustavne, društvene, političke i ekonomske krize, način donošenja odluka od vitalnog značaja za državu i njene građane, zanemarivanje potencijalno katastrofalnih posljedica reformskih mjera, kao i nonšalantnost i indolentnost s kojom se predsjednik vlade Milojko Spajić odnosi prema tim važnim odlukama, nameću poređenje s rimskim carem. Otuda i naslov za ovaj tekst.
Naravno, svjestan sam da Crna Gora nije i nikada neće biti Rim, bez obzira na to kako mi vidjeli sami sebe i bili uvjereni da Crna Gora jeste mala, „ali to nikada nije smetalo njenoj veličini“. Predsjednik njene vlade, takođe, nije imperator Neronovog kalibra, iako se čini da on često umišlja da posjeduje takve osobine.
Ipak, Crna Gora jeste moj Rim i ne želim da ćutim dok mladi politički besprizornici prinose živote još nerođenih generacija na lomaču svojih neoliberalnih opsesija, a državu guraju u zonu dužničkog ropstva.
Ovo, ipak, nije tekst o ekonomiji i finansijama. Ovo je tekst o uspješnom naporu sadašnje izvršne vlasti, ali i njenih prethodnika na kormilu Crne Gore, da iz temelja promijene društveni i ekonomski poredak i to učine u skladu s radikalnim postulatima neoliberalnog modela društvenog i ekonomskog uređenja.
Nakon vojne pobjede 1945. godine i tokom trajanja životnog vijeka SFRJ postojao je nepisani društveni dogovor o temeljnim postulatima na kojima novoformirana država treba da stoji.
Tadašnja revolucionarna promjena uređenja je, između ostalog, rezultirala uspostavljanjem tri modela koji su obezbjeđivali relativnu stabilnost sistema i davali mogućnost građanima da dugoročno planiraju svoje živote.
To su bili modeli obrazovanja, odnosno javnog školstva, te javnog zdravstvenog sistema i garantovanog penzijskog osiguranja svih građana, koje je država subvencionisala kroz porez na primanja. Ovim je obezbjeđivan određeni nivo socijalne stabilnosti i mira u društvu, iako su modeli bili daleko od idealnih. Tadašnja visoka poreska stopa i brojne manjkavosti ovih modela danas se mogu i trebaju kritički analizirati. Ipak, neosporna je činjenica da su se građani SFRJ mogli osloniti na njih i uživati benefite koje su nudili.
U Crnoj Gori to odavno nije slučaj.
Obrazovni sistem u Crnoj Gori (javno školstvo) značajno je urušen još u vrijeme vladavine jedinstvenog DPS-a, pa je dalje degradiran tokom decenija vlasti parasuverenističke frakcije DPS-a pod političkim rukovodstvom Mila Đukanovića. To je bilo vrijeme kada su pod dirigentskom palicom samodeklarisanog „najneoliberalnijeg ekonomiste u svijetu“ Veselina Vukotića uvedeni neki od osnovnih mehanizama ovog modela društvenog uređenja, poput privatizacije državne imovine i deregulacije tržišta. Taj proces je, istini za volju, trajao dugo, a njegovi efekti bili su relativno benigni. Sistemi javne zdravstvene zaštite i penzijskog osiguranja pretrpjeli su određene korekcije, ali su ostali funkcionalni i kompaktni.
Elementi sistema koji su preživjeli viziju prošlih domaćih neoliberalnih magova i njihovu verziju neangažovane „države noćobdije“ dovedeni su do besmisla tokom posljednje decenije, pod vlašću mlade kleptokratije i kakistokratije, te kleronacionalističkih osvetnika i oportunista bez bilo kakve ideološke zvijezde vodilje. Svjedoci smo tradicionalne crnogorske razvojne transverzale: od lošeg ka gorem.
Sadašnji predsjednik vlade Crne Gore Milojko Spajić vrijedno radi na nadgradnji temelja koje su postavili njegovi prethodnici. Njegov trofazni plan ekonomskih, fiskalnih i društvenih reformi već pokazuje sva svoja ružna lica. Da budem precizan: pokazuje ih samo onima koji imaju sposobnost i hrabrost da ih vide. Jedno je lice bazičnog predizbornog marketinga. Drugo je lice nepostojanja fiskalne discipline. Treće je lice brisanja koncepta kolektivne i društvene solidarnosti. Četvrto je lice nekontrolisanog i bezbjednosno izazovnog rasta društvenih nejednakosti. Peto je lice drastičnog slabljenja javnih usluga u sferama socijalne, zdravstvene i obrazovne odgovornosti države.
Svako od ovih lica, međutim, šalje istu opasnu poruku: nepostojanje dugoročne brige strukture na vlasti za sve, a pogotovo za najranjivije slojeve stanovništva. Ovo je centralna poruka sve tri verzije premijerovog reformskog plana. Proizvod će biti svojevrsna neoliberalna uravnilovka koja će još dublje podijeliti crnogorsko društvo i kreirati ekonomski još ranjiviju populaciju. Istorija nas uči da je takva populacija izuzetno pogodna za političke manipulacije i lako pada pod svakojake maligne uticaje izvana.
Premijerov plan, dakle, urušava fundamentalnu bezbjednosnu strukturu crnogorskog društva. Ranija konstatacija o premijerovoj nebrizi ovim dobija značajnu dimenziju koja predstavlja izazov na putu naših evropskih integracija. One koji vjeruju da će Evropska unija povesti računa o nastupajućoj društveno-ekonomskoj krizi u Crnoj Gori i pomoći da se ona prebrodi želim da podsjetim na sljedeću činjenicu: dužničko ropstvo nije izuzetak, nego jedan od modela koji koristi i na kojem počiva neoliberalni kapitalizam.
Valja podsjetiti da je uvođenje u bankrot najbolji način da se uništi Crna Gora kao država. Stoga je legitimno zapitati se da li predsjednik crnogorske vlade sprovodi tuđu agendu i u tome uspijeva zahvaljujući niskoj političkoj kulturi jednog neprosvijećenog naroda? Iako se radi o dva veoma različita istorijska perioda i dva različita politička i bezbjednosna konteksta, na pamet mi pade istorijska referenca na sprženu zemlju: naređenje poznato kao Nerobefehl od 19. marta 1945. godine u Njemačkoj, kojim je tadašnji kancelar naredio uništavanje svega što bi moglo biti korisno nadolazećoj savezničkoj vojsci i njemačkom stanovništvu koje je preživjelo rat.
Ono što fascinira jeste činjenica da je premijer Spajić kompletirao svoju revolucionarnu promjenu društveno-ekonomskog uređenja Crne Gore preko dva tvita na društvenoj mreži X! U dvije poruke izbrisao je sve što je bilo ostalo od pomenutog društvenog dogovora i time ostvario najintimnije snove svog neoliberalnog prethodnika, Veselina Vukotića.
Neznaven(i) Crnogorci, koji su oduvijek bili ekonomski deprimirani, a svoje siromaštvo liječili i opravdavali epskom spremnošću da žive u benjaminovskom „apsolutnom vremenu“, u kojem dominira istoriografska metafikcija o čojstvu, moralnosti i dostojanstvenosti, usavršili su lakomost kao način preživljavanja. To je vremenom postala osobina kolektiva, koja nalaže da se bude „blizu“ vlasti kako bi se izbjegla vladarska batina i kako bi se lakše ugrabilo sve što izgleda džabe. Zato građani Crne Gore koji fiskalno pripadaju takozvanoj srednjoj klasi uglavnom sliježu ramenima i kažu da će im i ovo obećano povećanje plata biti od koristi.
Cijena koju će platiti i „gorke suze koje će liti“ (Srđa Popović) post festum biće loš život i mogući bankrot države. Epikom nadahnuti slobodni Crnogorci postaće robovi multinacionalnog kapitala, te opranog domaćeg i tuđeg novca. Postaće zatočenici tekovina brutalne i krvave prvobitne akumulacije kapitala nastale u doba sankcija i šverca. Kako reče moj dragi prijatelj iz Singapura, postaće nevina socijalistička mlada koju prostituišu makroi koje oni sami biraju da vrše vlast u državi. Ovaj prijatelj je poentirao tvrdnjom koja ima veliku specifičnu težinu: to je kontrarevolucija izvedena tvitom. Ne vidim bolju završnu rečenicu ove analize.
