Ako ste ikada imali lucidne snove, lako ćete razumjeti grotesku stvarnosti grada na Neretvi. Nemoguće je pobrojati sve apsurde koji izranjaju iz atmosfere bizarnih strujanja i negativne energije Mostara, grada koji više liči na proširenu urbanu pijacu nego na urbani prostor s vizijom. Mentalitet pijačarenja i sitnog varanja postao je vladajuća norma, a glavni regulator takve prakse nisu ni pijace ni trgovci, nego gradska vlast sa svojim organima.
Piše: Mirela KARABEG za Proglas
Među svim tim urbanim deformacijama posebno se izdvaja odluka Odjela za urbanizam i gradnju da uskrati dozvolu za skromni štand s rukotvorinama od bakra majstora Abrakabakra: čovjeka čije je ime odavno postalo sinonim i brend Starog grada.
I dok je preko 90% prostora u Starom gradu pretvoreno u buvljake sa kineskom i turskom robom, od magneta do lažne svile, gradske vlasti to ne smatraju problemom. Na Tepi se godinama prodaje lažni med, ali to ne smeta nikome. Dozvoljeno je da se park iza Karadžozbegove džamije pretvori u privatnu baštu ugostitelja; slično je i sa proširenjem pored Roznamedžijine džamije u Fejićevoj ulici. Od Starog mosta do Musale vladaju prosjaci i džeparoši, a ispred centralne hercegovačke džamije psi lutalice spavaju u šehidskom haremu. Romi svakodnevno na stepeništu Muftijskog dvora odlažu sekundarne sirovine.
No, problem, paradoksalno, predstavljaju bakrene rukotvorine.
Odjel za urbanizam ponudio je „najduhovitije“ obrazloženje: štand se ne nalazi ispred radnje. A zapravo, nalazi se dvadesetak metara ispred. Šta znači to famozno “ispred”? Ko određuje gdje počinje a gdje završava ta odrednica? Pod kojim uglom, na kojoj udaljenosti? Da li se “ispred” gubi nakon deset ili nakon dvadeset metara?
Drugi argument glasi: štand narušava vizuelni identitet i ometa slobodno kretanje pješaka. Kako može omaleni drveni štand, pribijen uz zid uz kanal Radobolje i ukrašen rukotvorinama, ugroziti vizuelni izgled jezgre, dok ga ne narušavaju stotine ruskih babuški i dresova kineske proizvodnje?
Kako tradicionalni zanat, skoro izumrli, može biti prijetnja identitetu prostora – a kič i falsifikati ne?
Prodavači lažnog meda i rakije nemaju nikakve radnje ‘ispred’ kojih bi stajali, pa se njima pojam ‘ispred’ nikada ne predstavlja kao prepreka. Postavlja se pitanje: bi li štand s bakrenim rukotvorinama bio prihvatljiv samo kada radnja uopće ne bi postojala? Bi li tada, apsurdno, bio svrstan u isti rang s prodavačima falsifikata?
Sve ovo jasno pokazuje: Mostarom vlada selektivna korupcija. Dozvole se dijele po ključu interesa, ne kriterija. “Vizuelni identitet” postaje gumeni pojam – dovoljno rastezljiv da se uvijek može odbiti ono što vrijedi i odobriti ono što unazađuje grad.
UNESCO u svojim dokumentima naglašava da su tradicionalni zanati temelj identiteta zajednica i da njihovo očuvanje ima podjednako kulturnu, obrazovnu i ekonomsku vrijednost. Prema njihovim stavovima, zanatske vještine nisu samo puka proizvodnja predmeta, već živi prenos znanja i simbolike koji povezuje prošlost i sadašnjost. Zato UNESCO poziva države i gradove da podrže majstore rukotvorina, da im omoguće vidljivost u javnim prostorima i da ih zaštite od masovne komercijalizacije koja ugrožava autentičnost. Ignorisanje ili potiskivanje takvih zanata, kako upozorava UNESCO, znači i gubitak dijela kulturnog identiteta koji se više ne može obnoviti.
