Claudio Caniggia igrao je fudbal za Argentinu. Bio je snažan i brz igrač. Nastupio je na tri Svjetska prvenstva i na njima dao četiri gola, od kojih jedan kojim je Argentina izbacila Brazil.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Godine 1993. popio je trinaestomjesečnu suspenziju. Ne zbog dopinga. Nego zbog kokaina.
Autor je izjave: „Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman“.
Za postjugoslovensku desnicu – mada vam oni to neće priznati, jer oni, jelte, brane konzervativne vrijednosti, oni su, jelte, fini svijet koji zna red – on je ono što su Marks i Lenjin bili za komuniste.
Claudio Canigga, plavokosi argentinski fudbaler koji je volio žene, kafanu i bijelo, neslužbeni je ideolog ovdašnjih fašista.
Jer svi oni svoj fašizam poriču na isti način: „Ako su ustaštvo, četništvo i uniforme sa fesom i SS-logotipom fašizam – onda sam ja fašista“.
Po srijedi je vrlo zanimljiva logička operacija. Ide ovako: Ja jesam fašista. Fašizam nije fašizam. Ja, dakle, nisam fašista.
Tom logičkom operacijom stiže se do lokalnih varijacija Caniggiaine misli:
„Ako je Jasenovac koncentracioni logor, onda ja podržavam logore za istrebljenje“.
„Ako su etnička čišćenja i ostala klanja četnika Pavla Đurišića zločin, onda ja podržavam zločin“.
„Ako je moj dedo bio nacista samo zato što je nosio SS oznake, onda sam ja nacista“.
Fašisti, moglo bi se na kraju ispostaviti, u svom odbijanju svega što dolazi s ljevice, nehotice uspijevaju isključiti, zabraniti, internirati, prognati, konačno se riješiti – lijeve strane mozga. One koja je zadužena za govor i logičko promišljanje. One koja povlači podatke iz memorije onda kada se nečega sjećate.
To bi objasnilo mnogo toga. Najprije, nesposobnost fašista da artikulisano govore, zbog čega čovjeku koji nije fašista njihova komunikacija uglavnom liči na glasanje što domaćih, što divljih životinja, kroz koju se, tek ponekad, tek u obliku psovke, probije i ljudski jezik. Objasnilo bi i nesklad fašističke i formalne logike, koji se međutim ne ni medicinski ni društveno ne tretira, jer se fašizam smatra za stvar slobodnog izbora, ne kao hendikep. Takođe, obasnilo bi i osebujnu „fašističku kulturu sjećanja“: zašto se fašisti svega sjećaju drugačije nego što je zapravo bilo? Jednoga će dana neko imati jasan uvid u proustašku i pročetničku „argumentaciju“ u postjugoslovenskom vremenu. Pa će, nužno, zaključiti: ustaše, četnici, zajedno ste lagali.
Mogu se oni ljutiti koliko ih volja, ali ono što sa vaskresenjem i voznesenjem četništva, dakle fašizma danas u Crnoj Gori čine Gojko Perović, Andrija Mandić i njihove crkveno-političke ekipe, nije ništa originalno. Naprotiv: to replika je replike što bila je replika. Sve je to već odavno opošljeno i u Srbiji i u Bosni a, bogami, i u evropskoj Hrvatskoj.
Imam, još uvijek, relativno dobro pamćenje i još bolju privatnu arhivu. Pa, recimo, u njoj nalazim informaciju da su, baš na Dan pobjede nad fašizmom, godine 2017, u Mostaru, na Groblju mira, predstavnici katoličke crkve održali misu za „stradale Hrvate u Drugom svjetskom ratu i poraću te Domovinskom ratu“. Desilo se to, kako je saopšteno, „povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma“.
Na skupu je istaknuto kako treba ožaliti žrtve i fašizma i nacizma i komunizma. Ipak, tom prilikom naglasak je stavljen na žrtve, kako se ono kaže, „partizanskog terora“. Bila je to slatka, mala varijacija znamenite rečenice iz Orwelove „Životinjske farme“: „Sve su žrtve jednake, samo su neke jednakije od drugih“.
Teza o tome da „treba ožaliti žrtve i fašizma i nacizma i komunizma“ je doslovce ono što danas ponavlja ovdašnja grupa promotora četništva.
Uzgred… Nemojte dozvoliti da vas zavara postojanje „Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma“. https://hr.wikipedia.org/wiki/Europski_dan_sje%C4%87anja_na_%C5%BErtve_totalitarnih_i_autoritarnih_re%C5%BEima_%E2%80%93_nacizma,_fa%C5%A1izma_i_komunizma
Evropi su fašizam i nacizam kudikamo prihvatljiviji od komunizma, o čemu svjedoči i stalni uspon radikalne evropske desnice.
To je činjenica na koju Mandić/SPC & saradnici ozbiljno i s pravom računaju.
Preostaje još da desni Crnogorci jasno formulišu doktrinu po kojoj komunisti nisu ništa valjali a ljevica je smetnja rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja, pa da se, po uzoru na one komunističke murale koji su predstavljali sve jugoslovenske „narode i narodnosti“ odjevene u narodne nošnje, zidovi počnu oslikavati prizorima napokon postignutog pomirenja: zajedno, u kolu, u uniformam iz Drugog svjetskog rata, svi saradnici okupatora iz redova svih naroda i narodnosti.
Komunizam je za sobom, dakako, ostavio nepregledna groblja. Na bolji svijet za koji je potrebno pobiti toliko ljudi možeš se, da prostite – popišati. Da je „bolji svijet“ moguć, do sad bi ga neko već napravio: imalo se kad. Komunizam se, kao i svaki drugi pokret za „bolji svijet“, suočio sa tužnom a neporecivom činjenicom koja glasi: ne pravi se pita od govana.
Svakako nam je propasti. Stoga je bolje propasti kao komunizam, htijući plemenito i dobro, nego kao fašizam, htijući odvratno i zlo. Ili kao što će propasti oligarhija zapadnih demokratija, tvrdeći da ne postoji ni dobro ni zlo – a koje zlo to ne tvrdi? – i izjednačavajući komunizam sa fašizmom i nacizmom.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Mandić, Vučić, EU: umiljato jagnje dvije majke sisa
