Počnimo najbitnijim: na ove izbore nužno je izaći. Nužno je glasati i za ljude iz istinskog probosanskog fronta. Ne onog murphy-schmidt-zagrebačko-beogradskog! Kao što to ljudi rade u mnogim sretnijim društvima od našeg, pametnije je, isplatnije je, spasonosnije je glasati za pojedine ljude kojima vjerujete nego za stranačke programe i neformalne interesne grupe koje su ušančene, manje ili više vješto, u vrhuškama sviju naših stranaka.
Piše: Nenad FILIPOVIĆ za Proglas
Danas je stanje gore nego 2022. godine kada je Gaulajter ustavno suspendovao Bošnjake i bošnjačku volju na jedan dan, da bi učinio prije svega Zagrebu, a bogme i Beogradu. Zašto je stanje gore? Stanje je gore jer se svjetska politika vrtoglavo kreće prema ekstremnoj desnici, preduzimačkom mešetarenju kao novom—pomodnom a degradiranom—izdanju ionako već globalno degradirane politike, i institucionalizovanoj, a ne incidentalnoj islamofobiji. Svijet danas ne vode ljudi sa principima kao Jimmy Carter, Cyrus Vance, Dr. Brzezinski nego suprematistički mešetari. U toj transformaciji svijeta i Bosna i Bošnjaci su se našli na lêru, dok su se i hrvatski i srpski nacionalistički vođi iz Bosne odlično glajhšaltovali u odnosu na Novi Poredak. Naravno to je prije svega krivica onih koji od 2022. godine navodno predstavljaju Bošnjake u našem nakaradnom ustavnom uređenju. Drugim riječima, krivica je prije svega na Denisu Bećiroviću i Elmedinu Konakoviću te Nerminu Nikšiću, odnosno na strankama SDP i NiP. Posebna priča je navodna stranka NS koja je samo agentura Beograda privremeno ustupljena Zagrebu na korištenje, konkretno u svrhu nametanja promjena Izbornog zakona prema mjeri HDZ-a, i sa ciljem poricanja bošnjačkog nacionalnog i političkog identiteta. (Up. Tarik Haverić, Bošnjaštvo kao promašen projekat-pamflet i svrha istom!). Usljed svega toga vrijedi izaći na izbore, vrijedi to čak i onome koji nikada nakon tzv. prvih slobodnih izbora u BiH koji su se završili onako kako svi znamo nije izašao na izbore, poput potpisnika ovih redova. I vrijedi glasati za ljude kao gđa Karup-Druško.
Moram se vratiti u užasnu kasnu zimu 1993. godine. Ta zima 1993/1994, sjetiće se mnogi, bila je stravična svuda po Evropi, a pogotovu po opsjednutim gradovima Bosne pod kontrolom Armije BiH. U to vrijeme već sam bio u Beču. U moju bečku iznajmljenu garsonijeru navratio je, sa molbom da mu pomognem oko dostave neke pošte za Sarajevo, jedan fin, vaspitan, i pametan stariji gospodin. Prezivao se Karup. Godinama je radio u Austriji, jako dobro znao njemački, Fočak je bio, ali sa familijom u Sarajevu. Imao je ljudskosti. Pomogao je da se u jedan lijepi starački dom u elitnom banjskom bečkom predgrađu Baden smjeste dva pogubljena starija izbjeglička bračna para iz Sarajeva. Bošnjaci. Prvi par činili su jedan nekada veoma visoki oficir JNA i njegova drugarica. Njih je na ulicu izbacio njihov bivši zet, kiparsko-moskovsko-bečki tranzicijski hamzigahop-biznismen potekao iz tzv. izviđača te negdašnjih rukovodstvenih struktura Saveza socijalističke omladine a sa sestricom dobro ukotvljenom u vrhuški SDA preko muža koji je sjedio na minderu Alije Izetbegovića dok je ista ta sestrica glumatala habermasovsku ljevičarku-izvršnu sekretarku jedne umiruće partije u jednom umirućem poretku: svaka igra, svaka dobiva u naše novokomponovane zelene buržoazije. Zet hamzigahoper zaljubio se u neku mladicu—mlada i atraktivna metresa oficijelno prevrnuta u suprugu trebalo je da bude dragulj u kruni zetovog tranzicijskog uspjeha, no ta se priča podosta smiješno završila, no o tome drugom prilikom— i istjerao punca i punicu kojima je dugovao mnogo. Drugi bračni par bili su pobožni ljudi, iz jedne visoko imućne i uspješne posve muminske bošnjačke sarajevsko-zagrebačke familije sandžačkog porijekla. Oni su bili kod zeta i sestre gospodinove dosta dugo i ta njihova bečka familija predano se brinula o njima. Ali je starom gospodinu veliku bol nanosilo što mnogobrojna i iznimno situirana braća i bratići po raznim dijelovima svijeta ne vode računa o svome bratu, amidži, daidži, izuzev te jedne bečke sestre i zeta. Ljudi koji su uvijek bili u dobru, kada se preko noći nađu u neprilici teško se snalaze, postaju k’o muhe bez glave, u svašta udaraju, a ništa im ne ide, i onda, na kraju, padnu u tešku, onu styronovsku—u besmrtnoj mu knjizi opisanu, depresiju i nije im ni do čega, i od bezumno hiperaktivnih ljudi postaju bezumno neaktivni zombiji, u iščekivanju kraja ili svojim nedaćama ili svojim životima. I nekim čudom, preko jednog sarajevskog Gačanina koga sam takođe poznavao, ta dva starija, a posve smetena i naglom i neželjenom emigracijom satrvena, bračna para naišli su na gospodina Karupa koji im je pomogao da uđu u to sasvim pristojno prihvatilište, smire se i sačuvaju svoje dostojanstvo u starosti. Čovjek taj bio je visoko-kvalifikovani radnik u proizvodnji, no pametan prirodno, veoma obaviješten, i fočanski brz te lucidan, a sa usvojenim austrijskim šlifom. Zamolio me da jednu kovertu dostavim do redakcije Dana gdje ima nekoga bliskog. Tek kasnije sam shvatio da bi gđa Karup-Druško mogla biti ta osoba. Nakon moga odlaska iz Austrije, nisam nikada više sreo gospodina Karupa niti sam čuo za njega, iako sam se o njemu raspitivao nekoliko puta kod zajedničkih bečkih prijatelja. Ali dok živim pamtiću njegovu dobrotu i susretljivost prema ljudima koje su najbliži iznevjerili. Ovo sve sam napisao zato što vjerujem u nešto što nam je govoreno od djetinjstva: mnogo je do porodičnog okruženja kada je u pitanju ljudski karakter. To što sam naučio u svojoj užoj porodici kao prenesenu iskustvenu spoznaju, našao sam objašnjeno u spisima mog najdražeg kulturnog antropologa. Radi se o velikoj Ruth Benedict, ženi koja je napisala najbolju sintezu o obrascima japanskog života i kulture, najbolji opšti prikaz ljudskih kultura na primjeru tri različita društva i kulture na Zemlji, itd. Benedictova je pokazala koliko obrasci usvojeni u porodičnom okruženju te u društvenim formacijama lice o lice definišu pojedinca i pripremaju pojavne oblike njegovog ponašanja.
Pratio sam ono što je Dženana Karup-Druško objavljivala u Danima. Nešto od toga sam podržavao, nešto mi se jako dopadalo, s nečim se nisam slagao. Ali se radilo o ozbiljnom i hrabrom novinaru. Interesantno je pokušati pratiti šta se sa tom osobom dešavalo nakon gašenja Dana. Negdje sredinom prošle decenije navratio sam, jedne ranopopodnevne kišne jeseni, u kafanu nekadašnjeg hotela Beograd —sad se taj hotel drugačije zove, ali ne pamtim novo ime jer me i ne zanima takva vrsta saznanja—u Kulovića ulici. Pio mi se čaj. Na drugom kraju sale za jednim velikim stolom sjedili su Nataša Kandić, Zdravko Grebo, i nekolicina mlađih ljudi, između ostalih i Dženana Karup-Druško. Zdravko Grebo je držao bank, govorio glasno, a kad je primijetio da sam ja ušao u salu još je i povisio inače udaran glas. Nataša Kandić se samo smješkala. U to vrijeme je Kandićeva imala namjeru da širi svoju uticajnu latifundiju, RECOM i Inicijative, iz Srbije i u druge zemlje u regionu, prije svega u Bosnu i na Kosovo. To se poklapalo sa urukavičenom briselskom inicijativom koja je sve više išla prema uravnilovki i relativizaciji događaja iz 1992-1995, pretvaranju agresije u građanski rat, preimenovanju genocida u masakr, itd. Bio je to novi briselski koncept rješenja tzv. balkanskog pitanja, a poklapao se sa čvrstim oslanjanjem Merkelove na Vučića koji joj je očito nešto krupno bio obećao, i za to je bio nagrađivan na dnevnoj bazi. Hrvatska je već odavno postala mjezimče svih njemačkih vlada! Kako se u to sve uklapala Nataša Kandić koja je bila i ostala ne samo hrabra žena, nego i politička te društvena životinja vrhunskog kalibra, pokazaće historija, onda kada se otvore arhivi, i onda kada se istraže putevi briselskog i američkog novca prema NGO-sektoru u zemljama bivše Jugoslavije. Agendu Nataše Kandić preuzeo je u Bosni Zdravko Grebo, i njegov povišeni ton bio je usmena poruka namijenjena Muhamedu Filipoviću, posredstvom mojih ušiju. Jer, koliko se sjećam, Muhamed Filipović je u nekom svom novinskom tekstu iznio primjedbe na tada novoobjavljeni pristup Nataše Kandić, na jedno njeno volte face u vezi sa agresijom i genocidom. Uvijek sam cijenio i volio Zdravka Greba. Nisam se smatrao pozvanim niti obaveznim da te ljutite, jasnim aluzijama iskazane, poruke prenosim Muhamedu Filipoviću. Posebno što je Nataša Kandić mukom mučala tokom tog Grebovog performansa verbalnog, ali je, smješkajući se neprestano, pikirala moj sto, očito obaviještena za svojim stolom čiji sam ja to sin. Za mene je Zdravko Grebo bio čovjek velikih vrlina i velikih mana; drugim riječima: jedno autentično ljudsko biće. Zato tom performansu nisam pridavao važnost. Nedugo iza toga Dženana Karup-Druško počela je objavljivati na beogradskom Peščaniku veoma dobre tekstove o problemima ratnih zločina u BiH i karadžićevštini, no koji nisu bili baš natašakandićevski, iz te Kandićkine druge faze koju bismo mogli opisati kao kasnomerkelovsku. Ta saradnja se primjećuje u rasponu 2017-2019, a zatim iznenada prestaje. Beogradski Peščanik te beogradski Krokodil dvije su tvrđave Druge Srbije gdje su osnovni tumači bosanske zbilje, upravo od 2017 otprilike, postali kvarni FGR-relativizatori kao Dragan Markovina i Dino Mustafić („Jedan je Dino Mustafić!“—also sprach Alija Izetbegović!), osobe kojima su borba protiv SDA i zelene opasnosti onako kako ih oni shvataju preči od suprotstavljanja karadžićevsko-bobanovskoj baštini. Uza sve to su išle i floskule o potrebi prekida sa viktimizacijom i samoviktimizacijom, prestanku opterećenja historijom, viškom historije, podobnoj i nepodobnoj memorijalizaciji, pravu da svako iskaže svoju traumu i tako se kao pomirimo—praktično bi to značilo: pustimo Karadžića i Šolevića da se s nama druže i da nam iskažu svoju traumu Srba isprepadanih vrtoglavo visokim natalitetom Albanaca i Bošnjaka u SFRJ nakon 1970, i kada to shvatimo razumjećemo njihove postupke i bićemo spremni za novi život u pomirenju, kako nas poučava jedan komprador-briselski činovničić, izvorno stêći bosanski kasabalija, a danas čest spisatelj na otužnom FGR-portalu Edina Zubčevića. Slično piše i jedan briselski korektnoj memorijalizaciji posvećen FETO-hadži-hodžica te portalski branitelj pokrivenih pronevjeriteljki neoporezivog, humanitarnog, novca. Dosta toga objasnila je Dženana Karup-Druško u jednom svom skorijem postu. Vratimo se našim ovnovima: bez posla je Dženanu Karup-Druško ostavio Dino Mustafić, osoba koja se domogla društvene baštine Zdravka Greba nakon Grebove dugotrajne teške bolesti i smrti. Nije se Dženana Karup-Druško pronašla u relativizatorskoj domaćoj zadaći, i zato joj je bilo raus. Jer Dino Mustafić ima sve mane Zdravka Greba, ali nema niti jednu Grebovu vrlinu. (Ovo je parafraza čuvene Tacitove rečenice o odnosu Tiberija i Kaligule. Tacita u nas malo čitaju!) Tako se ugradila još jedna kockica u mozaik antibosanskih i antiljudskih nepočinstava Dine Mustafića. Isti taj Mustafić rječito je podržavao i podržava i danas dânîle islamofobnu propagandu koju provodi Naša Stranka. Pa se isti taj Mustafić oduševljavao i oduševljava za demonizaciju ljudi kao Željko Komšić, Reuf Bajrović i dr. Sa oduševljenjem je Edin Pujdin alias Dino Mustafić dočekao, i to oduševljenje zabilježio na društvenoj mreži x, jednu litaniju ljudomrzačkih invektiva koje je mojoj malenkosti uputio velenečasni Drago Bojić. Podržao je povremeni režiser i permanentni direktor Dino Mustafić i Gaulajterovu suspenziju ustavnog položaja Bošnjaka: isti taj nepokolebljivi ljevičar Dino Mustafić koji posjećivao Gaulajterove večerinke! Dakle, Mustafićevo antibosanstvo i antibošnjački stav su odlično dokumentovani. Dženana Karup-Druško niti pretjeruje niti izmišlja kada piše o takvim postupcima Dine Mustafića. No, nisu to samo postupci Dine Mustafića kao pojedinca; oni odslikavaju stav marindvorske kantonalne FGR koja se okuplja pretežno oko NS i taj stav sjajno ilustruju budaleštine alla dosta više o ratnim zločinima, okrenimo se ekonomiji i novim tehnologijama, samo da nam siđu ovi zaostali vjerski fanatici i sve će biti bolje, Dodik neće biti više iznerviran i sarađivaće na dobrobit Bosne, Hrvati imaju pravo na treći entitet i tako će nastati ravnopravna BiH koja će da cvjeta, Hrvatima i Srbima treba institucionalno dodijeliti punomoć za upražnjavanje vlastitih im šovinizama u BiH jer su oni manjine i tim viškom bi se osjećali manje ugroženim, itd.
Dženana Karup-Druško očito je željela da piše i tumači ratne zločine i genocid u BiH 1992-1995 na drugačiji način nego što su to Dini Mustafiću u zadatak dali njegovi OHR-beogradsko-zagrebačko-briselski šefovi. I to mi je postalo jasno iz skorijeg njenog posta kojim objašnjava zašto se kandiduje ispred DF na ovim izborima. Tek tada mi se u svojoj istini prikazala jedna neugodna situacija koju sam doživio 2020. godine. Naime te godine, nakon jednog mog posta o islamofobnim eskapadama visoko plaćenog federalnog službenika i kasnije potkoženog federalnog penzionera Željka Ivankovića, kontaktirao me izvjesni urednik izvjesnog portala. Osoba je to koja je nekada pisala u Danima, kao i Dženana Karup-Druško. Primijetio sam, mnogo prije toga, da se radi o čovjeku pismenom i načitanom, i jako dobro upućenom u historiju. Nakon nestanka Dana, imao je čudnovate, osamljene i kontradiktorne te emocionalno prenapregnute, javne istupe koje sam vrednovao kao želju da se pliva protiv struje, a ja takve ljude cijenim. Posredstvom Adise Busuladžić koju trajno neizmjerno poštujem, i nikakav kantonalni konsensualni ostrakizam ne može uticati na mene u vezi sa tom procjenom, taj je čovjek tražio intervju od mene. To što sam imao poštovanje i povjerenje prema osobi posredstvom koje mi se taj urednik obratio, kao i činjenica da je, preko svoje babe po ocu, taj urednik bio u srodstvu sa jednom znamenitom banjolučkom apotekaricom i pijanisticom, ženom koja je bila ljevičar još dvadesetih godina XX vijeka, i prijatelj moje porodice još iz tog vremena, kao i moja te moje braće divna uspomena iz djetinjstva budući krajnje šarmantna, atipična dama puna ljubavi prema djeci, ponukalo me da mu dam intervju, iako sam uvijek, tokom nekih tridesetak godina javnog djelovanja, odbijao slične molbe i/ili ponude. Na sastanak u jednom sarajevskom mirnom kafeu došao je taj urednik u pratnji Adise Busuladžić i jedne situirane gospodične sa još situiranijim roditeljima, tatinski uglobljene na jedan fakultet sarajevskog Univerziteta, a koju sam poznavao iz njenih žurnalitičkih početaka u jednom, nekada uplivnom, sarajevskom nedjeljniku. Radi se o osobi nespornog dara, no koju su njeni imućni i politički uplivni roditelji umjesto da joj ekspresno uzdurišu univerzitetsku sinekuru, trebali poslati u inostranstvo da se išlifa i nauči nešto ozbiljno. Kraće vrijeme sam pisao za pomenuti portal, trudio sam se da pišem dobre tekstove a ne da otaljavam. No, neke stvari su mi, od samog početka moje saradnje, bile čudne. Mladi gospodin urednik koga sam upamtio kao zanesenog ljevičara, plenumaša, čak predvodnika nekih ateističkih inicijativa pojavio se preda mnom u ranosrednjodobnoj spodobi političkog pravoslavca, crkvenog pojca-mirjanina, bogomoljca, i srpskosvetaša. Pri tome je konstantno tvrdio da je ljevičar, socijalista, univerzalista. Svoj lijevi program provodio je borbom u pokretu Ne damo svetinje; bjesomučno napadajući Mila Đukanovića, oplakujući—kao autentični ljevičar—korifeje lijevog svjetonazora kao Gospodin Amfilohije i Gospodin Atanasije, diveći se antišovinistima poput Grigorija, Joanikija i guslara Maksima, itd. Interesantna je bila njegova teška netrpeljivost prema Željku Komšiću, te svakom vidu političkog bosanstva. Pride, imao je svako razumijevanje za tranziciju JOSD-ovca Franje Šarčevića u čovićevca i neo-ustašu. Kod tog čovjeka sasvim je jasno bilo da on smatra da neko može da bude ljevičar iako velikosrbin ili velikohrvat; samo Bošnjaci ne smiju pokazati niti minimalnu vezu sa Islamom i Bosnom da bi im se priznalo da nisu SDA-ovci; da nisu desničari. No, političko bosanstvo, ponavljam, za njega je bilo najveće zlo i najveća neman. Već prilikom trećeg susreta, opet u društvu pomenute dvije dame, pomenuti urednik je rekao nešto što me zapanjilo. Bila je to neka podsmješljiva rečenica u kojoj je govorio o osobi koju je nazvao DŽENAZA Karup-Druško. I tako više puta. Pokušavao sam da skrenem razgovor, nije mi bilo ugodno da se neko tako ismijava i sa nečijim imenom i sa sahranom na bošnjački i muslimanski način, ali, na žalost, nisam se tada debelo posvađao sa tim urednikom. A trebalo je! Vrlo brzo iza toga prestala je moja saradnja sa tim portalom, a i moji tekstovi volšebno su nestali sa cybera, mnogo prije nego što se izgubio čitav taj portal čiji je stvarni urednik, kako jednom napisa Semir Behram, bio zapravo Grigorije sa Nišićke visoravni. No, toliki stepen animoziteta prema jednoj osobi koja nije bila nikakav power-broker , koja nije bila neka Vildana Selimbegović, bio mi je tada nejasan. I ostalo je tako sve do posta Dženane Karup-Druško o tome kako ju je i zašto ju je Dino Mustafić izbacio sa posla. Nakon čitanja toga posta, sinulo mi je zašto je Dženana Karup-Druško toliko iritirala uzorke FGR-mentaliteta. Njena posvećenost dokumentovanju i izučavanju genocida u BiH 1992-1995, posebno u Foči i okolini, bila je za takve osobe nepoželjni bošnjački radikalizam. Taj navodni radikalizam treba ridikulizovati na krajnje neukusan način jezičkim igrama oko ličnog imena Dženana i izraza dženaza. Ispod toga vidim podsvjesni otpor izučavanju genocida nad Bošnjacima, a radi se zapravo o apologiji istoga. Usto naravno ide igra druga: to nije genocid, ali je veliki zločin. Jezik uvijek izdaje svoga izdajicu—tako je govorio i pisao Karl Kraus.
I tako se sve lijepo posložilo. Relativizaciju odnosno negaciju genocida nad Bošnjacima prati napad na političko bosanstvo alla Željko Komšić. SDA, DF, i Islam postaju jedini krivci za sve nedaće građana BiH, i za sve probleme države BiH. Bošnjaci su jedan promašeni projekat, i osnovno je da nestanu kao politički činilac. Najbolje bi im bilo da se rasprše među Srbima i Hrvatima, uz privatne vjerske slobode. Nećemo ih tjerati da se vrate na pradjedovske vjere, jer mi smo ipak fini, ali njihove politike ne smije biti, a ni države. Jer Bosna je propala država. Bošnjaci ne mogu biti politički narod, posebno politički narod demokratski organizovan. Sama pomisao da bi mogli imati količinu vlasti proporcionalnu njihovom broju užasavajuća je. Srpsko-hrvatski spor nestaće kada se i Hrvatska i Srbija dovoljno teritorijalno namire na Bosni. Sve su to stare ideje, koje su samo obnovljene i pojačane od Gaulajterovih postupaka 2022. godine. Šta se zaista može očekivati u takvom antibošnjačkom i antibosanskom historijskom dugom trajanju? Nisu ni Memorandum SANU ni Milošević ni Tuđman ni UZP pali s neba. Arif Tanović je svjedočio jednom važnom, a malo poznatom, događaju, 1967. godine. Na sastanku jugoslovenskog ogranka PUGWASHA, 1967, bilo je to ili u Trogiru ili na otoku Rabu, a sve u organizaciji časopisa Encyclopaedia Moderna u izdanju tadašnje JAZU i pod uredništvom Ivana Supeka, najviđeniji, i renomeom najliberalniji, hrvatski i srpski intelektualci kao Ivan Supek i Mihailo Marković iznosili su stavove da BiH nema šanse da opstane nakon Tita, i da nakon Tita BiH treba podijeliti po liniji rijeka Bosna-rijeka Neretva: jedna strana Hrvatskoj, druga strana Srbiji. To nije bilo ništa drugo nego predlog za reprizu Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939, uprkos njegovim zlokobnim posljedicama kao nastanak NDH 1941. godine. Ništa od toga iskustvo iz razdoblja 1992-1995. godine nije promijenilo; tvorci srpskih i hrvatskih nacionalno-političkih programa—a ti se programi ne svode samo na otvoreno nacionske stranke, nego i na one stranke i političke grupacije u Srbiji i Hrvatskoj koje se hvališu svojim antišovinizmom ali se odaju kao neiskreni čim se dohvate Bosne i Bošnjaka te Islama (eklatantan primjer je Žarko Puhovski)—ništa nisu naučili od Srebrenice i Haga.
Upravo zbog svega toga treba dobro promisliti kome će otići bošnjački ili pro-bosanski glas. Osobe kao Dženana Karup-Druško mogu predstavljati interese i htijenja velikog broja bosanskih građana. I zato im treba dati izborno povjerenje.
NOTA BENE
Gđu Karup-Druško ne poznajem. Nikada se nismo sreli, niti prozborili jednu-jedinu riječ. Ne poznajem ljude iz vrhuške stranke koja ju je kandidovala, uključujući i lidera te stranke. Ništa ne očekujem na ličnom planu od njih; niti šta tražim. Ali smatram da je ta stranka, i pored svih svojih nedostataka, ona koja zastupa interese najšireg broja istinskih Bosanaca kao građana BiH. I kako je , negdje odmah iza Gaulajterovog nametanja, u jednom intervjuu za TV Hayat rekla Senija Milišić, koja sigurno niti je član niti simpatizer DF-a: „Narodu bošnjačkom je jasno da njegova prava i njegovo dostojanstvo zastupa i štiti prije svega Željko Komšić!“. Ârif olana išaret de jeter!—govorili su naši stari. To su Latini iskazivali sljedećim riječima: Sapienti sat!
