Vladan Desnica je jedan od tri-četiri istinski najveća pisca srpskog/hrvatskog/bosanskog/crnogorskog/maternjeg/srednjejužnoslovenskog i sve kako već nisu nazvali jedan te isti jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca. Desnica je veliki pisac, ali on nije pisac nacionalnih i/ili državnih kanona, kao što nije ni pisac pseudointelektualnih i kvaziartističnih ignoranata, odnosno onih individuuma koji u svakom tekstu ponavljaju izraze ovog divljenja spram Danila Kiša ili Danijela Dragojevića, a da su od Kiša pročitali stvarcu-dvije, a od Dragojevića nisu niti jedan stih (to se lako zaključi kada se iskazi svih tih bilo ajfelovskih, bilo neajfelovskih kišomana i danijelomana uporede; liče te pohvalnice jedna drugoj kao jaje jajetu).
Piše: Nenad FILIPOVIĆ za Proglas
O Desnici se možda usput pisalo, ponekad banalno kao Jergović o zadarskoj aferi sa razbijenom spomen-pločom Desnici (red pseudo-borbe protiv hrvatskog šovinizma, red prepričavanja opštih mjesta iz starije književne kritike), ili se o njemu bezočno lagalo kao Matija Bećković prije nekoliko godina kada se pozvao na navodnu Desničinu izjavu koju je, opet navodno, Desnica uputio Matici srpskoj na njihov poziv da bude uvršten u biblioteku Srpska književnost u sto knjiga koju su, šezdesetih godina XX vijeka, priređivale Matica srpska i Srpska književna zadruga. Prema Bećkoviću, Desnica je odbio učešće u seriji koju su priređivale dvije najstarije postojeće srpske kulturne ustanove sa obrazloženjem da pripada narodu koji je već jednom klan, pa se zbog straha da ne bude i on meta tokom sljedećeg klanja ne smije izjasniti kao srpski pisac. Izjava nigdje nije zabilježena, ne postoji nikakav posredan – bilo pismen, bilo usmen – trag takvom nečemu.
Desničin vrhunski biograf Dušan Marinković, hrvatski Srbin sa stavom i ugledni zagrebački profesor, koji u dušu poznaje i život i djelo Desničino nikada nije ni natuknuo nešto slično Bećkovićevoj konfabulaciji. Uopšte uzev, ponovo na nas sve, olupine iza raspada SFRJ, svako malo navaljuje verbalna ljudomrzačka agresija Matije Bećkovića – nekada slavljenog sintagmom „naš drugi Njegoš“ koju je skovao Nikola Koljević, a po književnim domjencima i antititovskim narikačkim sijelima telalio Marko Velimirov Vešović, toliko oplakivan u kantonalnom FGR-u. Verbalna agresija nije banalna stvar, posebno u svojoj ljudomrzačkoj inačici, jer ona je uvijek uvod i/ili povod agresiji olovom i prahom te nekim novijim supstancama.
Da se vratimo Desnici: on se više ne čita, a i ako se piše o njemu to se, uz izuzetke, čini na senzacionalistički način, sa raznolikih ideoloških polazišta, ali sa jednakim nedostatkom bilo kakve misaone vrednote. Istinskog Desnicu i istinski pristup Desnici očuvala su dva zagrebačka i hrvatska Srbina: Dušan Marinković i Drago Roksandić. O tome da je Marinković Desničin epohalni biograf, onako kako je njemački historičar Kantorović bio epohalni biograf cara Fridriha II Hoenštaufena, već je nešto rečeno u ovom zapisu. S druge strane, Drago Roksandić kao veliki historičar francuskog, lisjenfevrovskog, tipa, ali i neumoran te sposoban naučni organizator, zapravo je najzaslužniji za spas Desničinog djela od totalnog isključenja iz kulturnog pamćenja.
On je uspio da očuva djelo Desničino i uspomenu na to djelo i da je izvede iz nasilno manjinskog konteksta, jer Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili manjina u kulturnom smislu, a u pravno-političkom su nasilno dovedeni u taj položaj tek od Tuđmana (zato me je osupnula opetovana upotreba izraza manjina za hrvatske Srbe kojoj je, u svom intervjuu TV N1 pred nekoliko godina, pribjegao čak i jedan Žarko Puhovski.
A danas se neki beamter Jandroković usuđuje komandovati suverenoj državi Bosni i Hercegovini o konstitutivnosti kao neko iz jedne druge države, Republike Hrvatske, što je jednostrano otkazala konstitutivnost Srbima Hrvatske a isti su je uživali još od početka XVII vijeka, otkazala je to stranka HDZ čiji je poletarac tada bio Jandroković, današnji uglednik iste te infamne organizacije. Zato takvi ljudi nemaju šta da kažu i o konstitutivnosti uopšte i o konstitutivnosti u BiH).
Grublje rečeno, Roksandić je i svojom upornošću i svojim diplomatskim taktom, ravnim onom u znamenitih dubrovačkih poklisara kao što su Marojica Kaboga i Nikolica Bunić – Bona, nagnao tuđmanovsku i post-tuđmanovsku Hrvatsku da prihvate Desnicu. Nevoljko je to prihvatanje, ali je ipak prihvatanje. Zato je Jergovićeva odbrana davno već odbranjenog Desnice lažna, jer nepotrebna, pored toga što je banalna. Mnogo više zabrinjava kontinuirani manjak interesa za Desnicu u Beogradu gdje Desnica zapravo nikada nije imao zagovornikâ, izuzev Dragana M. Jeremića i Radomira Konstantinovića, a to baca i sasvim drugu svjetlost na ukupno Jeremićevo mjesto u jugoslovenskoj kulturi, pace Danilu Kišu i kišomanima. (Kiš koji se redovnije bavio tekućom književnom kritikom na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine XX vijeka, upravo kada izlaze najznačajnije Desničine stvari, nikada nije napisao ni riječi o Desnici, iako se Desničina, u djelu mu potvrđena, estetika visoko podudarala sa onim za šta je Kiš u svojim esejima i u Času anatomije tvrdio da mu je estetika!
Ali Dragan M. Jeremić jeste opetovano stao na stranu Desnice, optuživanog za „modernističko-estetizanntni kič“ i kada je objavljena korespondencija D. M. Jeremić-Desnica, pokojni Tonko Maroević je naglasio da kroz ta pisma upoznajemo jednog drugog Jeremića koji blage veze nema sa karikaturalnim portretom u Kišovom pamfletu-imitaciji Krležinog mnogo boljeg djela Moj obračun s njima. Tonko Maroević nije rekao to u kuloarima, nego coram publico na promociji zbornika Desničini dani u zagrebačkoj gradskoj biblioteci u Bogovićevoj ulici, blizu Preobraženske crkve!) Novi Sad i Sarajevo bile su Desničine pribježišne luke tokom pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka. U Sarajevu toga doba Desnicu su podržavali Mak Dizdar, Midhat Begić, Nika Miličević…
Očekivalo se da Desnica, poput Ćamila Sijarića za Bihorce, dobije veliku nagradu za roman u režiji nekadašnjeg sarajevskog izdavača Narodna prosvjeta upravo za svoje najavljeno djelo Proljeća Ivana Galeba čija su se prva poglavlja pojavila u sarajevskom Životu početkom pedesetih godina XX vijeka. Urednik u pomenutoj kući bio je Mak Dizdar, a njen direktor vrhunski menadžer Mustafa Zirić. Nagrada je iznosila ondašnjih basnoslovnih milion dinara (tada deset manjih ili pet većih stanova), a Desnici bi silno značila jer je, od 1948. g, bio svojevoljni slobodni umjetnik bez redovnih prihoda.
Ne samo da Desnica nije dobio nagradu, nego je i izdavačka kuća Narodna prosvjeta, prva koja je u titovskoj Jugoslaviji objavljivala Fransoaz Sagan i Kafku te vjerovatno najbolje što je ikada Ivan Focht uradio: prevod duhom monumentalne Andersove knjižice-ogleda Kafka: Za i Protiv , likvidirana u jednoj prljavoj aferi. Afera je bila zajednički rad sarajevskog CK KPBiH i beogradske čaršije, tzv. Siminovaca oko Dobrice Ćosića, i, posebno, Borislava Mihajlovića-Mihiza, koga ovih dana mitomanski vade iz groba Ivan Negrišorac uz malog i vrednog Bajčetu itd.. Mihiz je u to vrijeme kontrolisao NIN–ovu nagradu i bilo mu je jako stalo da sarajevska nagrada, kao prestižnija od beogradske, nestane sa lica zemlje. Njegov bliski prijatelj Meša Selimović bio je veza između Siminovaca i sarajevskog CK. I on je, kao glavni urednik sarajevske Svjetlosti, profitirao od nestanka izdavačke kuće Narodna prosvjeta. Svjetlost je preuzela većinu naslova Narodne prosvjete, pa se i prvo izdanje Desničinih epohalnih Proljeća… pojavilo kod tog izdavača. No, nagrade koja bi Desnici mnogo značila više nije bilo. Svjetlost je postala najmoćniji izdavač u BiH, a Selimović najmoćniji urednik. Nekada profesor i u Sarajevu i u Novom Sadu, Boško Novaković bio je drugi veliki borac za priznanje Desničinog djela. (Danas je Novaković u Sarajevu nepoznanica! Oni koji su debelo preplaćeni da izučavaju takve ljude, npr. Nenad Veličković, radije štampaju svoje emailove kao „antropologiju“ i nevješto potkradaju usmene bisere Desničinog prijatelja Nike Miličevića o karakazanu u svojim otužnim Karakazandžilucima no kojima, i tako otužnim, bivši sicovci i bivši SDA-savjetnici podoknice pjevaju!)
Pored Novakovića, u Novom Sadu Desnicu su respektovali i o njemu pisali krema tadašnje novosadske kulturne scene: Boško Petrović, Mladen Leskovac, Živojin Boškov, itd.
U Novom Sadu, u najstarijem srpskom i južnoslovenskom časopisu Letopis Matice srpske, 1955. godine, Desnica objavljuje priču Mudrac s Istoka. Vrstan pripovjedač bio je
Desnica, a ne samo romanopisac.
Njegova priča Florjanović tolstojevski je formalno savršena, pored svoje dubokoumnosti, pa se mjeri sa dvije najčudesnije pripovijetke našeg jezika: Andrićevom pričom Most na Žepi i Krležinom Sprovod u Theresienburgu.
Za Florjanovića sâm Desnica je rekao Jevtu Miloviću da je tu priču pisao preko dvadeset i pet godina, redigujući je bezbroj puta. Priče Desničine su, svaka za sebe, u najmanju ruku vrsne, a dijele se u tri podgrupe: one strogo realistične, one simbolistički artističke, one filozofske. Desničine filozofske priče su, i za vremena u kojima su pisane i objavljivane, suštinski avangardne, iako bez tada pomodnog džojsizma. Pored čuvene priče pod naslovom Priča o fratru sa zelenom bradom, Desničin Mudarc s(a) Istoka predstavlja vrhunac njegove filozofske proze, naporedo sa romanom Proljeća… te posebno nekim epizodama toga romana, kao što je kontrautopijsko poglavlje o pronalasku athanatika – lijeka protiv Smrti, a to poglavlje danas nakon korone, dobiva zanovljenu aktuelnost. (Od tog poglavlja Desnica je napravio nacrt romana i započeo i nikad završio taj roman, sa tezom: kako se boriti sa smrću,a ta priča jako podsjeća na jedan nikada završeni, sličan, projekat Eliasa Canettija).
Desničin Mudrac s(a) Istoka sastoji se od pet stranica i jednog polu-pasusa; na tako malo prostora rečeno je mnogo, rješavana su pitanja vremena, odnosa historije i događaja, viška prošlosti, manjka historije uprkos obilju prošlih događaja, kružnog tj. bezrazvojnog postojanja, arhajskog primitivizma, arogantnog scijentizma, kulturnog suprematizma, kulturnog relativizma itd. Priča nije situirana u jugoslovenski prostor, nego na Bliski Istok i Istočni Mediteran. No, ni tu Desnica nije mimetičan i usredsređen na jednu sredinu. On posuđuje gradivne elemente iz historije arapskog Magriba – krajnjeg islamskog Zapada i spaja ih sa elementima iz anadolsko-iranskih ekstremno heterodoksnih turkmenskih tradicija.
Dok je poznavanje Magriba, zahvaljujući evropskom kulturnom mitu o mavarskoj Španiji kao Arkadiji, očekivano kod mnogih istinskih evropskih intelektualaca kakav je bio Desnica obzirom na raširenost znanja o tom pitanju, zapanjuje Desničina obaviještenost o specifičnostima anadolsko-iranskih turkmenskih islamskih heterodoksija.
O čemu se tu radi? Desničin mudrac s(a) Istoka Saleb-Hakim-Šešam, muftija od Momkir-Ahiba, u svom pismu ekspediciji profesora Robineta, očito Francuza, kaže:“…mjesto historije, i mjesto svih drugih vaših nauka skupa, kod nas postoji samo jedna mudrost, ili, kako vi to nazivate, nauka: to je Mujruk-Bujruk. Prevedeno na tvoj jezik, to bi značilo otprilike… Nauka (ili svenauka) o onome što jest i onome što nije“. Velike, i do danas u mnogo čemu nepoznate turkmensko- kurdske anadolsko-iranske krajnje heterodoksne zajednice kao Jezidi – obožavaoci đavola i pauna, Ehl-i Hakk – ljudi od Istine, Šabak – imaju, među svojim svetim pismima, djelo Bujruk. Izraz je staroturski, može se protumačiti kao pisana naredba, a radi se o knjizi za koju se vjeruje da sadrži najezoteričnije istine iskazane alegorijskim putem.
Na Zapadu je postojala visoko stručna literatura o toj problematici još od početka XX vijeka, i to na njemačkom, francuskom, ruskom, italijanskom, pa, mnogo manje, na engleskom jeziku. Desnica je, očito, nešto o tome znao, što potvrđuje njegovu erudiciju. Moglo bi se još pretpostaviti da je Desnica bio dobro upućen u visoko razvijenu italijansku islamističku orijentalistiku. To bi nam govorili detalji iz priče o vjerskim učenjacima kao plemenskim vođama, onim čuvenim Gelnerovim svecima sa Atlasa, marabuima – svetim ljudima koji su izvan plemenskog društva pa tako dovode u red i nadvršuju plemensku anarhiju. Opisani ljudi bili su jako česti na tlu današnje Libije, oni su bili srčika lokalnog otpora italijanskim kolonizatorima, pa se i italijanska orijentalistika posebno bavila njima, a sve je to moglo, u izvjesnoj mjeri, biti poznato i Desnici koji je italijanski govorio poput maternjeg jezika.
Izraz Mujruk-Bujruk takođe svjedoči o Desničinom poznavanju islamskog Istoka, i to nekih abstruznih finesa iz tursko-mongolskih jezika. Veliki francuski turkolog Žan Deni – lični prijatelj osnivačâ sarajevske turkologije Nedima Filipovića i Hamida Hadžibegića – napisao je maleno, ali lingvistički epohalno djelo Principi turskog jezika, objavljeno na francuskom jeziku, 1955. godine, u kome je sumirao svoja znanja o suštini turskog jezika. Deni je izdvojio jezičku reduplikaciju kao jednu od osnovnih osobina turskog jezika. Kada se turska riječ ev – kuća upotrebi u izrazu ev mev to znači kuća i sve u vezi sa tom kućom. Takvim sintagmatskim reduplikacijama turski jezik moćno, a kratko izražava ono za što su u indoevropskim jezicima potrebne čitave zavisne rečenice. I ta je finesa Desnici nekako bila poznata i on se igra sa njom u izrazu Mujruk-Bujruk.
Desnica je mogao čitati poznate italijanske gramatike turskog jezika učenjakâ Bonelija i Bombaćija koji su visoko unapredili svjetsku turkologiju u XX vijeku, ali mu je mogla biti i poznata Denijeva epohalna, preko hiljadu stranica duga, gramatika turskog jezika (osmanski dijalekat) iz 1921. godine, napisana na francuskom jeziku.
U namjeri da tekst učini autentičnim, Desnica je pribjegao upotrebi frazeologije naše
starije pismenosti, posebno naše starije epistolarne književnosti. Poznato je da je njegov stric dr Boško Desnica godinama izučavao italijanska i ćirilska dokumenta Državnog arhiva u Zadru i da mu je sinovac pomagao u tom poslu. U jednoj posebnoj studiji, Drago Roksandić je utvrdio da su mladom Vladanu Desnici, još sredinom XX vijeka, bili poznati tada najskoriji pogledi italijanskih i francuskih historičara o načelima izdavanja drevnih pisanih spomenika. I sâm je Vladan Desnica obilazio crkve i manastire Sjeverne Dalmacije i pravio ispise iz u njima sačuvanih pisanih spomenika.
Nigdje se Desničino oslanjanje na našu stariju epistolarnu književnost ne vidi kao u uvodnim i zaključnim formulama pisma istočnog mudraca: „ … Dragom bratu i premudrom gospodinu, naučitelju francuskome od velikih škola i mudrijeh nauka, od mene Saleb-Hakim-Šešama, muftije od Momkir Ahiba, pozdrav i poklonjenje. … “. Čitava priča obiluje sličnim igrarijama sa orijentalnim i pseudoorijentalnim riječima. Na filozofskom nivou, Desnica postavlja čuveni problem odnosa Historije kao umnog fenomena i niza prošlih događaja kao incidenata bez ikakve unutrašnje logike i smisla. Problem se u svojoj punoj formulaciji pojavljuje kod Hegela, preformuliše kod Burkharta, a konačno sintetizuje kod Kročea.
Ne bi trebalo zaboraviti da je Desnica bio jedan od tri-četiri istinska kročeanca u nas i da je prevodio tog filozofa i polihistora.
Kročeanska filozofija suprotstavlja društva sa historijom društvima bez historije. Ona ja izrazito evropocentrična i utemeljena je na tzv. grčkom čudu koje je zasnov posebnosti Evrope prema takvim tumačenjima. Danas je malo ostalo od te trijumfalističke filozofije historije budući su upravo evropski i zapadni učenjaci utvrdili da grčkog čuda nikada nije bilo i da je grčka filozofija nastala iz istočne mudrosti. Isto tako je dokazano da sve ljudske kulture posjeduju koncepte Historije kao smislenog fenomena. Ono što, takođe, fascinira u Desničinoj kratkoj priči jeste njega autoironična distanca od kročeanskog evropocentričnog trijumfalizma. On ne zapada ni u adoraciju Zapada ni u adoraciju Istoka, nego ironijskim otklonom relativizuje monokauzalna historijska objašnjenja. Pa tako Desničin mudrac s Istoka kaže:“ …Ljudi iz tvoje svite, tvoji pomoćnici i doglavnici koji mi donesoše tvoju knjigu, nagone me da ti pišem nešto konkretnije, kako oni to kažu, da ti pružim nešto više konkretnih fakata i kontingentnih okolnosti… i to je ono što oni nazivaju konkretnim. Šta više, to oni nazivaju historijom, pa i istinom… A da li je ta njihova nauka tautologija, ili je pak tautologija ta vaša historija, i ti vaši konkretni fakti, i te vaše kontingentne okolnosti, – to, i po treći put velim, sam Alah zna! „.
U slici o jednoj Knjizi koja predstavlja jednu Istinu, Desnica se filozofsko-ironijski poigrava sa zvaničnom ideologijom titovskog totalitarizma, ali to nije bio niti glavni predmet niti svrha njegove priče. Ovaj visoko učeni evropski intelektualac, duhovno naslonjen na romansku tradiciju onako kako je iskazivana u italijanskom jeziku a što potvrđuju njegovi prevodi sa italijanskog od Kavalkantija preko Foskola do Kročea, svojom paralelnom užljebljenošću u srpsku balkansko-pravoslavnu, te balkansko-hrvatsku, tradiciju mogao je da unese u pitanje odnosa Istok-Zapad jedan novi stav, stav koji će podjednako respektovati obje duhovne tradicije, ali ih i podjednako kritički sagledavati. U tome je bila i suština čitavog njegovog književnog djela, pa ova priča nije izuzetak, nego samo jedan od vrhunaca te posebne duhovnosti, a tu riječ treba shvatati u njenom pravom značenju, a ne u današnjem izvitoperavanju koje od klerikalizma i klerošovinizma pravi duhovnost.
EPILOG
Osnovu ovog teksta predstavljao je jedan zapis objavljen na jednom portalu sa kojim sam kraće vrijeme sarađivao prije nekolike, otprilike četiri, godine. Cijenio sam tamo jednu osobu koja je tvrdila da se bori za pravu duhovnost, kontra svakom klerikalizmu i suproć svakom klerošovinizmu. Otišao sam sa tog portala budući da sam postao svjestan da to ipak nije ono za šta se izdaje, nego nešto drugo. Moji stari tekstovi su se mogli čitati još neko vrijeme na tom portalu, kao što je i običaj i red. Onda su jednoga dana, kao prvo, moji tekstovi nestali sa tog portala, a to je koincidiralo sa jednim mojim tekstom koji sam objavio drugdje a obrađivao je ostrašćenu mržnju prema političkom bosanstvu koju je širio i širi Franjo Šarčević, hrvatski klerošovinista i anti-DF propagandista i akademski hohštapler jačeg kalibra. Interesantno je koliko je tom portalu bilo stalo do Franjinog prava na hrvatski klerošovinizam; zaista širokogrudo! Nekih dvije godine iza toga nestalo je i toga portala. Ali je uvaženi urednik procvjetao u jednoj drugoj državi, pod okriljem Sv. Sinoda SPC-jedne svima poznate antiklerikalne i antiklerošovinističke formacije, i na privredničkijem tribinama uvjerava javnost kako on, eto, zna da je Tvrtko I Kotromanić sav bio sretan kad je procvjetao kao kralj i Srbin, 1377. godine. Kako on to zna, privredničkoj javnosti nije poručio. Možda mu je Tvrtko I Kotromanić poslao email ili x(tvit) poruku? Brzojav sigurno nije: to je ipak dostojno džingoista Franja Šarčevića, ali nije dostojno Tvrtka I Kotromanića koji se u Mileševu, 1377. godine, okrunio nemanjićkom krunom prema dinastičkom nasljednom pravu isključivo, a ne zato što bi ujedinjavao nekakve drevne srpske zemlje da skupno, a srpski, cvjetaju. Nemanjićkom krunom! A koja je papskom krunom bila! (Sima M. Ćirković je definitivno pokazao da nije bilo dvostrukog krunjenja, te da je nemanjićka kruna latinska i papska i suštinom i porijeklom!). Pokojni profesor Ćirković nikada mi nije rekao, a viđali smo se često, počev od 1983 pa sve do njegove smrti, 2009. g; ako se ne varam, da je siguran da je neka ličnost sa srednjovjekovnog Balkana procvjetala kad je nešto uradila i da se takva procvjetana sjedinjavala sa narodima. Takvi problemi bili su iznad njegovih, inače grandioznih, istraživačkih moći…
NENAD FILIPOVIĆ: Cornell H. Fleischer, prevazilaženje orijentalizma i odanost Bosni