Jučer je stigla vijest da je u Chicagu, u svom domu, dušu ispustio Cornell Hugh Fleischer (Kornel Hju Flajšer, 1950-2023), američki osmanista, historičar i orijentalista, vodeći stručnjak za historiju islamskog svijeta u XVI vijeku te, posebno, za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Zašto je to nama, u Bosni, važno? Kao prvo, bez shvatanja osmanske historije nije moguće shvatiti ni bosansku prošlost niti bosansku sadašnjost. Drugo, Fleischer je bio istinski prijatelj naše zemlje. Nije on bio jedan od onih prijatelja o kojima se piše po medijima jer nije bio medijski utrživ. No, on je za našu zemlju učinio više nego mnogi medijski eksponirani njeni dvoheftični „prijatelji“ čija nas imena, krajnje neprimjereno, bodu sa tablica po nekim ispredpozorišnim trgovima.
Piše: Nenad Filipović za Proglas
Dijete američkih diplomata, Fleischer je rano djetinjstvo proveo između Kaira i Bagdada, pedesetih godina XX vijeka. Odatle mu i prvi temelj fluentnosti u arapskom. Naime, Cornell je bio izuzetno nadaren za jezike, što Amerikanci obično nisu. Američki wasp njemačkog porijekla, u mladosti je mnogo podsjećao na Roberta Redforda u kultnoj Redfordovoj ulozi u filmu Tri kondorova dana. Princeton, nepopustljiva tvrđava waspizma, tvrđa i od Harvarda, bio je njegova alma mater gdje je završio i dodiplomske i postdiplomske studije (B. A., M. A. , i PH. D.). No u Cornellu nije bilo ni malo te waspovske bijele arogancije. On je bio i ostao šezdesetosmaš. Vijetnam i Nixon formirali su ga. Bio je „ekstremni ljevičar“ u američkom smislu riječi: to je otprilike nešto blisko evropskom socijaldemokrati! Na to se nadogradio njegov istinski razračun sa orijentalizmom i evrocentrizmom.
Fleischer je studirao kod dva svjetski čuvena princetonska orijentalista: Normana Itzkowitza i Martina B. Dicksona. Oni su, sâmi, uz Palestinca Rifaata Ali Abou-El-Haja koga je Fleischer smatrao svojim trećim, neformalnim, učiteljem, bili učenici utemeljitelja američke osmanistike u pravom smislu te riječi, Lewisa V. Thomasa. Thomas je doktorirao 1947, u Bruxellesu, kod najvećeg osmaniste XX vijeka Paula Witteka, sa najvišim ocjenama. A Wittek bijaše tako škrt na pohvalama! Thomasova disertacija, kasnije knjiga, govorila je o osmanskom hroničaru sa početka XVIII vijeka koji se zvao Na´îmâ. U svojoj disertaciji, Thomas je zauzeo stav da je taj hroničar bio dubok i originalan socijalni mislilac. A to je bilo pisano onda kada se još uvijek raspravljalo da li je bilo filozofije u Islamu nakon 1111. godine, i može li se reći za Ibn Haldûna da je i po čemu bio originalan. I ne samo to! Thomas je isticao i literarni doseg toga hroničara, posebno tragizam izvjesnih epizoda koje opisuju smutna vremena 1591-1656, i zaključio da na najboljim mjestima Na´îmâ dostiže šekspirovsku snagu izričaja. Kao takav, Thomas je od početka zauzeo zapravo antiorijentalistički stav, iako nije teoretisao o problemu. Njegovi studenti, Itzkowitz i Dickson, objavili su, još 1962, dva temeljna velika članka u kojima su kritici izložili zapadni orijentalizam i evropocentrizam na primjeru iskrivljavanja historijskog mjesta Osmanlija i Safavida u globalnom kontekstu. Danas se zna da je ta kritika, preko njihovog kolege Palestinca Ibrahima Abu Lughoda, došla i do Saida i zapravo prva nadahnula njegove poglede na orijentalizam kao takav.
Formiran u takvoj otvorenoj, istinski lijevo-liberalnoj, sredini, jezički briljantan jer nije bilo jezika koji mu nije išao lako a perzijskim, turskim i arapskim vladao je suvereno, načitan u globalnoj historiji, Fleischer se odlučio da se bavi osmanskom intelektualnom historijom XVI vijeka, povezanom sa društvenom te kulturnom historijom. Kada je to saopštio jednom od svojih mentora, Normanu Itzkowitzu, a Itzkowitz je imao vrhunski rijetki njujorški jevrejski humor istočnoevropskog porijekla, Itzkowitz mu je odvratio: „ Jako je to teško. Prvo morate dokazati da su Osmanlije imale intelekt, pa da su imali intelektualce, pa da su Ti intelektualci imali čak i ideje svoje“.
Fokusirao se na lik, djelo, sredinu i vrijeme polihistora Mustafe Âlîja (cca 1541-1599), za koga je pretpostavljao da je bio bosanskog porijekla iako je rođen na Galipoljskoj prevlaci. Âlî je bio izuzetan pisac, stilista sa vrhunskim darom za ironiju, i stvorio je novi tip društveno-kritičkog traktata u cjelokupnom Islamu jer mu je nova forma bila potrebna da iskaže svoju brutalno oštru društvenu kritiku. Kupljene diplome i lažni intelektualci lošeg ponašanja bili su jedan od Leitmotiva njegovih brojnih spisa. Sve je to pisano i originalno i duhovito, ali i sa čitavom paletom intertekstualnih aluzija iz cjelokupne pisane baštine Islama. Shvatiti njegovu prozu i poeziju može samo čovjek duboko verziran u sva tri jezika glavne islamske tradicije (arapski, perzijski, osmanski). A to je Fleischeru pošlo za rukom. Rekonstruisao je njegov život do u detalje, kontekstualizovao je paletu ideja tog starog pisca. Mustafa Âlî živio je nekih osam godina u Bosni (cca 1570-1578). Bio je pridvornim pisarom Ferhad-paše Sokolovića, bližnjeg rođaka Mehmed-paše Sokolovića. Ni o Ferhad-paši ni o svim Sokolovićima podjednako nije imao baš lijepo mišljenje. Smatrao ih je nepotističkim arivistima, ljudima pohlepnim i osionim. Mnoge činjenice mu daju za pravo.
Ovo je posebno bitno jer živimo već neke tri decenije u eri pojačane romantizacije cjelokupne bosanske historije, uključujući i Sokoloviće. Od nipodaštavanja otišlo se u glorifikaciju, a sa Sokolovićima i u čiste falsifikate (npr. negiranje njihovog očitog vlaškog pravoslavnog porijekla itd.).
Fleischerova disertacija, branjena na Princetonu 1982, pojavila se, prerađena, kao knjiga 1986. godine. Ona je značila prevrat i u osmanistici i u islamistici i u studijama premodernog Mediterana. Po prvi put dobili smo čovjeka iz islamskog miljea prikazanog do u tančine: njegove misli, njegovi društveni jadi, strahovi, ljutnje, razumjeli smo kako se teško sticalo kompleksno obrazovanje i zašto je tada znanje shvatano kao vrhunski socijalni i simbolički kapital, udubili smo se u mreže patron-klijent odnosâ na svim nivoima društva, zapanjila nas je činjenica da je hroničar predavao sultanu kao poklon za koji je očekivao postavljenje na neko istaknuto mjesto knjigu u kojoj piše o unutrašnjoj degradaciji i degeneraciji sultanove dinastije, a još više nas je zapanjila činjenica da je pisac postavljen na ugledno mjesto defterdara jedne velike luke (Džedda na Crvenom moru) što je isti pisac doživio kao, prezira vredan, udarac itd., itsl.
Knjiga Fleischerova odmah je stekla kultni status, posebno među neosmanistima, neislamistima, neorijentalistima. Govorili su i pisali da im je po prvi put jedan svijet prikazan kao nešto živo. Veliki historičari Kasne Antike i Ranog Hrišćanstva Peter Brown i Sabine MacCormack bili su oduševljeni knjigom. I onda je došla vrhunska nagrada: MacArthurova „stipendija za genije“. (Radi se o istoj nagradi koju je mnogo kasnije dobio Aleksandar Hemon. Nekih dvije–tri godine prije Hemonove nominacije za tu stipendiju, ugostio sam za ručkom u Chicagu Fleischera, Hemona i njegovu tadašnju, nezaboravno šarmantnu i produhovljenu, ženu Lisu Stodder koja je i Fleischera i mene fascinirala svojim napredovanjem u bosanskom jeziku. Tom prilikom, Fleischer je objašnjavao Hemonu zašto je Orhan Pamuk evrocentrista i neo-orijentalista, na primjeru izopačene slike islamske pikturalne estetike u Pamukovom romanu Moje ime je crvena. Osim toga, drugi neki moji prijatelji, matematičari-macarthurovci imali su najljepše uspomene na Fleischera sa zajedničkog, macarthurovskog, izleta u dolinu Amazona. Cornell je ljude osvajao mnogim stranama svoje ličnosti, ne trudeći se mnogo oko toga. Imao je i jednu blagu fizičku manu od rođenja; ali ljudi, uobičajeno korporalno fašistički raspoloženi po pravilu, nisu to ni primjećivali jer su ih druge strane njegove pojavnosti i osobnosti osvajale). Nakon te stipendije, Fleischer je predavao na univerzitetima Washington-St. Louis, Ohio State University, da bi, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, bio postavljen za Kanuni profesora historije i blisko-istočnih studija na Univerzitetu u Chicagu. Javna je tajna da su dva najveća tada živa osnmanista, Halil Inalcik i Andreas Tietze, posebnim pismima nominovali Fleischera na tu prestižnu katedru. Tu je djelovao sve do svoje smrti, kao izvanredan učitelj, mentor, podrška i đacima i prijateljima itd.
Fleischer se godinama, nakon knjige o čudnom i svadljivom geniju, bavio onim što je nazivao „mediteranska Apokalipsa“. Pisanim tragovima je rekonstruisao promjene u mesijanskim idejama na Mediteranu, na obje njegove strane, u razdoblju cca 1450-1550. U Firenci je našao izuzetno vrijedne osmanske papire i listine koje govore o tome kako su medičejske vojvode tražile astrološke savjete od zvjezdočataca Tebriza iz Konstantinopolja. U Istanbulu je našao brzopisne, gotovo nejasne, notice florentinskih, mletačkih, dubrovačkih astrologa. Trebala je da to bude kulturna, društvena i politička historija jednog Mediterana drugim sredstvima: preko astrologije kao, prema tadašnjem shvatanju, carice egzaktnih nauka. Knjiga je ostala u radu; ono što od nje imamo jeste veliki nacrt od stotinjak stranica, objavljen 2019, te niz pojedinačnih studija izvorne građe. Fleischer je bio poseban čovjek; rado je govorio i o svom radu i o svojoj struci. Nerijetko su nesavjesni arivisti hvatali njegove ideje, izrabljivali ih, banalizovali: i to mu je teško padalo, iako nikada nije pisao protiv toga.
Pigmejima dokazivati da su Pigmeji, to nije bio njegov stil.
Ostali su članci o Babur-šahovom prijateljskom krugu, snovima osmanskih pisara, pismima uglednih osmanskih žena, Hajdaru Zvjezdočatcu koji je strahom kontrolisao i Šaha Ismaila i Šaha Tahmaspa u Perziji i Sulejmana Veličanstvenog i prve medičejske vojvode u Toskani. Nije Fleischer napisao niti tri postotka onoga što je znao i što je shvatio! Isto se to desilo i njegovim profesorima Dicksonu i Itzkowitzu. Govorni turski i govorni arapski bili su mu besprekorni. Sa lakoćom je prelazio iz najuzvišenijeg literarnog stila u svakodnevni žargon.
Bosna je bila poseban dio njegovog života. Intenzivirana je ta veza agresijom Srbije i Hrvatske na BiH i genocidom koji je u BiH izvršen nad Bošnjacima te kulturocidom, od uništenja čitavih gradova i džamija do paljevine Orijentalnog instituta sa pola miliona primjeraka ljudske riječi koje su spepelile rakete vojske SRJ i Karadžićevih secesionista.
Sve je to za njega bilo izraz evropocentrične isključivosti kao sindroma. Jedan od njegovih najbližih prijatelja, osoba kojoj se neizmjerno divio, bio je Andras Riedlmayer, čuvar istine o genocidu i kulturocidu u BiH i na Kosovu. Fleischer je pripadao onoj grupi američkih univerzitetskih profesora koji su tvrdili da su im agresija na BiH i genocid te kulturocid u BiH otvorili oči, omogućili da sagledaju krizu čitavog kasnokapitalističkog, prividno liberalnog, Svijeta. Tu su bili npr. još i Cemal Kafadar, Gulru Necipoglu, Richard W. Bulliet, Michael Sells itd. Njegov student bila je nekadašnja saradnica Orijentalnog instituta Snježana Buzov, sarajevski đak, inače Splićanka i prva rodica JNA-kapetana Tome Buzova koji je glavom platio jer se suprotstavio neo-četnicima i zauzeo za petnaestak Bošnjaka i bezimenog Crnca u vozu u Štrpcima.
Tezu Snježane Buzov o imperijalnoj pravnoj kulturi u vremenu Sulejmana Veličanstvenog smatrao je datumom u osmanistici. Obnova Starog mosta bila je za Fleischera paradigmatični korak ka poništenju rezultata kulturocida u BiH. Oko toga je blisko sarađivao i sa Gulru Necipoglu, vodećim svjetskim autoritetom za islamsku umjetnost, i sa Zeynep Ahunbay, čije se odsustvo iz Nacionalne komisije za spomenike u Sarajevu jasno osjeti, posebno ovih dana, kada ne samo pojedinačni spomenici, nego i čitave ambijentalne cjeline nestaju pred nama jer su zahvaćeni neskrivenom rukom pohlepnih „investitora“.
Fleischer je želio da dâ i svoj praktični dio uspostavi istinske demokratije u Bosni. U drugoj polovini devedesetih godina, više puta je djelovao kao posmatrač na izborima u BiH. Skupa sa jednom kolegicom iz Azerbejdžana, demaskirao je dvije izborne podvale, jednu u Srednjoj Bosni, drugu u Tuzli u kojima je, čuda li!, glavnu riječ vodila HDZ. Godinama bi ljutito ponavljao: „Trula HDZ! Ta trula HDZ!“. Godine 2008, Snježana Buzov je organizovala u Sarajevu, kao vid saradnje Ohio State University i Orijentalnog instituta, međunarodnu konferenciju o islamizaciji na Balkanu. Na toj konferenciji―pored Kafadara, Riedlmayera, Kiela i mnogih drugih―učestvovao je i Fleischer. Bio je fasciniran i gostoprimstvom Behije Zlatar, tadašnjeg i zapravo posljednjeg istinskog direktora OIS-a, kao i njenim vođenjem OIS-a. „Takav menadžer, još i dama istinska, to nema u SAD!“―bile su njegove riječi.
Krajem novembra 1992, Cornell H. Fleischer i veliki, nekad sarajevski, teorijski i praktični ljekar Dr. Edib Korkut, unuk muftije Sakib-efendije Korkuta, brata spasitelja Hagade Derviš-efendije Korkuta, objavili su u Washingtonu zajednički članak koji je i danas, na našu veliku nesreću, itekako aktuelan, u svjetlosti Schmidtovih akcija i domunđavanja po američkoj te britanskoj ambasadi te u kancelariji OSCE-a. Fleischer i Korkut završili su svoj članak iz novembra 1992 konstatacijom da odsustvo američke akcije u BiH koja bi pozvala na odgovornost i sprečila agresiju SRJ na BiH šalje Bošnjacima i Bosancima, kao i muslimanima Globusa, jednu grubu i zabrinjavajuću poruku. Naime, ispada da je za američku administraciju toga doba agresija nominalnog muslimana Sadama Huseina neprihvatljiva i da na nju treba reagovati, dok je agresija nominalnog hrišćanina Slobodana Miloševića prihvatljiva i na nju se ne mora reagovati. Takav stav otuđuje od SAD muslimane diljem Globusa, završili su. Tada je bio problem u američkoj neaktivnosti. Danas je problem za Bosnu u američkoj hiperaktivnosti, od Bidena i Blinkena do Escobara i Murphyja. O satelitima, od Schmidta preko Sattlera do Trojki i Osmorki, trebalo bi govoriti i pisati u satiričkom tonu. Zaista im nije mjesto u ovakvom članku.
