Kompulzivna opsesija koju viši asistent PMF-a UNSA Franjo Šarčević ispoljava prema Željku Komšiću medicinska psihopatologija nije. Šaljući ga, neosnovano, na Sokolac samo bismo abolirali malignog džingoistu Franju. Socijalna patologija ime je njegove, uslovno rečeno, bolesti. Ta se bolest ispoljava nastupima verbalno-spisateljske agresije te stvaranjem javne klime u kojoj se otvaraju sezone – institucionalno i medijski te tzv. stranim faktorom podržavanih – opetovanih pogroma na neistomišljenike.
Piše: Nenad Filipović za Proglas
Naravno, ništa od toga nije individualni stvaralački rad nego je Franjo Šarčević dio prvog, izvršno-jurišnog, ešalona napadne bojne, a njegovi zapovjednici su, godinama, Ivan Lovrenović kao mastermind oživljavanja HZHB drugim sredstvima te pretvaranja Bosne u labavu uniju tri polu-nezavisne države, koja bi trebalo u doglednoj budućnosti da se raspadne, i, kao capo di tutti capi, Dragan Čović jer je glavni finansijer brojnih franjâ szlouganâ i vrhovni politički vođa velikohrvatskog džingoizma u BiH.
Odskora, Franje Šarčevića naredbodavci postali su, kao biber po pilavu, i Njegova Ekselencija Ambasador Murphy te Njegova Ekselencija Visoki Komesar Schmidt. Predosjećam da će se Franjo Šarčević uskoro nakačiti i na EU-fondove za naučni rad, a vjerovatno će i pokucati na vrata Fullbrightove komisije odnosno Humboldtove zadužbine. Ne bi to bio prvi slučaj da i Amerikanci i Nijemci nečije lokalno balkansko korteširanje za njihove političke projekte među Južnim Slovenima i ostalim zaostalim narodima nastanjenim istočno od Beča honorišu kao naučni rad, i sa leđa istinske nauke te debelih budžeta.
Direktan povod ovom zapisu jeste najskorije nasrtanje na ljudski i politički integritet Željka Komšića koje potpisuje viši asistent Franjo („Senade, ja imam kredit“, prometej.ba, 15. I 2023. g.). Taj navodno „anti-populistički“ napis uzor je prostonarodne pištoljske paskvile. Sam termin „populizam“ je nonsens svoje vrste, a njegovu popularnost obnovili su tzv. lijevi liberali-contradictio in adjecto svoje vrste-a iza tog tzv. lijevog liberalizma krije se samo kapitalu odani totalitarizam pseudo-elitâ sa nečijih platnih spiskova. Tim inkvizicijskim terminom želi se difamirati i izbaciti iz javnog prostora sve one kojima ne leži na srcu neoliberalni sistem, sa svojim svemoćnim kapitalom i segmentacijom ljudskih prava na buljuke uladičenih i nemoćnih pod-identiteta kao okrinkanim prividom slobode.
Franjo Šarčević jako voli taj izraz. Populizam, naime. Često ga upotrebljava. U svojim tekstovima demonstrira prezir prema masama uopšte te prema bošnjačkim masama posebno.
On je jedan od onih ljudi koje su, u drugom kontekstu, Halil Inaldžik i Kemal Karpat opisali kao osobe koje se za svoja nepočinstva tješe time što, tako oni misle, djeluju na dobro naroda a protiv volje naroda. Zatim se Franjo nàdao i nadao da dokaže kako se Željko Komšić narodu lažno predstavlja. Kaže Željko Senadu Hadžifejzoviću da ima kredit. A Franjo utvrdi da Željko nema puno djece, da mu žena radi, i pobroja sve Željkove plate od Daytona do naših dana, skupa sa iznosima. I dade zaključak da Željko folira narod da teško živi. Zaključak ne stoji jer Željko nije ni tvrdio da teško živi. Niti je tvrdio da su mu prihodi mali. Samo je konstatovao da ima kredit. Pitam se ima li Sabina Ćudić, doskora jedan od omiljenih Franjinih političara, neki kredit, jer se čudim kako bi se ona, bez nekog pozamašnog kredita, mogla ustaniti u grandioznom stanu na najatraktivnijoj lokaciji u OC koji je nekada pripadao rahm. Ensiji Kurspahić, ukoliko je gradski jus murmurandi u pravu glede toga mrmoreći pominjanog ustanjenja.
Ima jedan dobar manir na tom liberalnom Zapadu. Prema tome običaju, nepristojno je gurati svoj nos u tuđe plate, a to može nerijetko da se završi bumerang-efektom. Franjo Šarčević zaposlen je na PMF UNSA od 2014. godine, prvo kao asistent, a zatim i viši asistent. Prema web-siteu Google Scholar čije podatke UNSA uzima, između ostalog, u obzir prilikom valorizovanja rezultata rada svojih saradnika i odobravanja njihovih napredovanja u viša zvanja, Franjo Šarčević ima SEDAM bibliografskih jedinica sveukupno. Od toga, samo su ČETIRI odista već objavljeni radovi, a tri su samo tzv. PREPRINT, dakle publikovanje im je odobreno ali se još nije desilo. Sve te publikacije spadaju u kolektivno autorstvo, dakle Franjo Šarčević nema NITI JEDAN objavljen samostalni autorski rad.
NENAD FILIPOVIĆ: Dva nepostavljena pitanja Andreju Nikolaidisu i “legenda panka i folka”
U matematici te u prirodnim naukama koautorstva nisu nešto neuobičajeno, ali se od ozbiljnijih naučnika iz tih struka očekuje da imaju i izvjestan broj samostalnih autorskih radova. Osim toga, rečeno mi je sa kompetentnog mjesta da je i u tim kolektivnim radovima itekako važno ko je prvi autor, a ko drugi itd. Franjo Šarčević ima SAMO JEDNO primarno autorstvo, ostala su sekundarna. Šarčevićeva citiranost jeste SKANDALOZNO NISKA za jednog matematičara. Ako bi se sudilo prema citiranosti, zaključilo bi se da se Šarčević nije bavio brojem π, nego problematikom konzervacije i prezentacije Titovog vagona na Oštrelju. Sveukupno, Šarčević ima DESET citata, a od 2018. samo ČETIRI. Takozvani h-index sveukupno mu je DVA, a od 2018 JEDAN. I10-faktor, koji Rektorat UNSA smatra najrelevantnijim u procjenam, jeste NULA. Ovo je učinak tipičan za neke lokalno orijentisane discipline, a ne za globalnu matematiku! (Vrijedi podsjetiti da je uvaženi Franjo ima tome više od godinu dana objavio i jedan kraći sastav protiv kriterija UNSA za vrednovanje akademskog učinka. Iako tzv. citatometrija ne može biti uzeta kao jedini kriterij izvrsnosti, jasno je da je ona ipak relevantna, pa je i jasnija Franjina prošlogodišnja nelagoda glede i poradi iste!)
A kada se uz to uzme da je Šarčević autor brojnih medijskih napisa i istupa u kojima je stalno nešto docirao i zamjerao i UNSA i brojnim kolegama sa tog univerziteta, čovjeku padnu na pamet nekada poznati Mažuranićevi stihovi: naređuješ inom što sam ne možeš potvrdit svojijem činom.
Plate na UNSA su, od otprilike 2019. godine, drastično povećane za nastavno osoblje te se zaista može govoriti o dostojanstvenom plaćanju, a u poređenju sa nekim drugim sektorima čak i o jednom privilegovanom sloju. Uza sve to, Franjo Šarčević ima savim skroman učinak u svojoj nauci i struci, ali su zato iza njega ostale i desetine hiljada metara ispisanog i izgovorenog teksta u medijima, nebrojene intervencije i istupi po TV, fb-u i twitteru. I sve je to bilo o politici, a ne o matematici. Drugim riječima: KS je Franju Šarčevića budžetski plaćao za jedno, a on se bavio drugim. Pored toga, Franjo Šarčević i njegova životna družica gđa Lejla Reko vode portal prometej.ba. Na neobičnom impresumu stoji da je portal vlasništvo Udruge građana Prometej, ali nigdje nije moguće išta više saznati o toj udruzi. Portal nema adrese, a to bi moglo biti nezakonito. Zamislite da tužite prometej.ba zbog klevete, gdje bi im to sud poslao tužbu na izjašnjenje? Po svemu sudeći, portalu prometej.ba odlično ide. Ima tehnički primjeran dizajn, a mnogobrojni osnivači i poslenici sa ugašenih „lijevih“ i „lijevo-liberalnih“ portala rintaju u prekarijatu kod Lejle i Franja (npr. izvjesni Suad Beganović).
Bilo bi lijepo saznati ko to finasira taj portal na čijem impresumu nema niti adrese odgovornog lica i/ili odgovornog uređivačkog tijela?
Čović i HNS? Milanović i RH? H. E. Murphy i njegov operativni dispozicioni fond? H. E. Schmidt, OHR i njihovi dispozicioni fondovi? Onaj pregršt neodvisnih stiftungen bliskih SRNj, Vatikanu i EU? Ili svako od tih dobročinitelja pomalo? Prisjetimo se da je u kasno ljeto prošle godine uvažena gđa Borka Rudić, taj neformalni nadzorni komesar tzv. zapadnih interesa u beha medijima, jasno i glasno upozoravala da ako se iko usudi da napiše ijednu kritičku riječ o politički te društveno relevantnim javnim istupima Franje Šarčevića, skupa sa životnom mu družicom, onda taj i takav junoša treba da zaboravi na zapadnu finansijsku podršku tzv. nezavisnim medijima. Dakle, stav prema Šarčeviću kao kolporteru hrvatskih džingoističkih planova u BiH određuje status nezavisnog novinara. Baš onako borkarudićevski principijelno i etično; samo u zaštitu novinarske profesije i ničega više!
Može se zaključiti da Franjo Šarčević svoju sasvim dobru univerzitetsku platu te ostale privilegije pripadnika nastavnog osoblja UNSA (finansirani projekti, radni kabinet, korištenje bibliotečkih usluga, itd.) ničim nije opravdao. Bavio se pretežno političkom propagandom za račun Dragana Čovića i njegovog HNS-a. U tome je ispoljio i ličnu mržnju prema Željku Komšiću koga najčešće naziva šibicarom, ali to Borki Rudić nije problematično. Šarčevićev saborac u borbi za zapadne lijevo-liberalne vrijednosti oličene u političkom program Dragana Čovića i islamofobnoj poluprozi Josipa Mlakića, hipsterizovani fratar Drago Bojić Željka Komšića najčešće opisuje kao prevaranta.
Ni to ne smeta Borki Rudić.
Ovih par napomena mogu se opisati kao urežnjaci o mnogo većem fenomenu koji je Semir Behram skoro opisao kao kriptofašizam. Ispostavilo se da je politura beha kriptofašista, uprkos svoj Čovićevoj i svoj Murphyjevoj i svoj Schmidtovoj podršci, loša da ne može biti lošijom; lijevo-liberalne obrazine su im bofl-roba; islamofobija njihova bode oči svakome. Ali sve to ne znači da i oni i njihovi naredbodavci ne mogu idalje nanositi štetu zemlji Bosni uopšte, a posebno jednom narodu u toj zemlji a taj se narod zove Bošnjaci. Jedan lokalni ostarjeli, a javno još uvijek neiživljeni Alfred Rosenberg Redivivus, utuvio im je u glavu svoje uvjerenje da su Bošnjaci krivi narod, potrebit radikalne, evropske i prosvjetiteljske, ispravke. Taj ideologem i/ili mitologem Šarčevićima i Bojićima nudi kvaziintelektualno opravdanje za saučestvovanje u apartheidizaciji Bošnjaka i faktičkom razvaljivanju Bosne kao države. Za nečiste im savjesti te osjećaj grijeha pobrinuće se Sv. Matera Crkva. Kao i ranije što bijaše slučaj, sa sličnom vrstom ljudi.
