Sloboda je ideal koji, kao i svaki drugi ideal, nije lišen problema. Problem slobode nije nedostižnost, naprotiv. Manjkavost slobode kao paradigme jeste naivnost. Zbog naivnosti, revolucije na bajonetima podižu vlastitu djecu. Postproleterske generacije nemaju svijest o razlozima vođenja borbe (!?). Sa vremenskim odmakom suština postaje mutnija, a napamet naučene floskule o otporu bivaju smještene u folder folklora. Potom slijedi uzdizanje impulsa smjelosti – kod recidiva poraženog totalitarizma – kao prvog simptoma narednih etapa razvijanja fašizma.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Naredni korak je relativizacija, a kako odmak od stvarnih događaja postaje sve veći, drugi korak je revizionizam. Kroz sudaranje ovih etapa počinje verbalni sukob za pravo nad definicijama slobode: između sve izraženije smjelosti, te sve konstantnije naivnosti. Prevedete li “smjelost protiv naivnosti” na jezik jednostavnog, tada se to piše kao “sve otvoreniji fašizam protiv sve depresivnijeg antifašizma”.
Da bi se kvalitetno sproveo cijeli proces, od rasta smjelosti preko relativizacije pa sve do revizionizma, ali i da bi se antifašizam držao isključivo kao retro-brend s konfekcijskim potencijalom, potrebna je kvalitetna medijska organizacija, iliti propaganda.
Filter devedesetih i opstanak koncepta
U Srbiji smo već došli do revizionizma. Otkako je tamošnji antifašizam dao prisegu patrijarhu Kirilu i njegovom svjetovnom avataru Vladimiru Putinu, fašizam se – u, na i oko Ravne Gore – raspolovio prema pravilima intenziteta, kontrasta i oštrine. Dakako, daljinski upravljač tog crno-bijelog tv-istoka je u rukama antifašista bijelog pokreta. Hrvatska, također, čim je riješila “problem” konstitutivnosti Srba kroz mehanizme etničkog čišćenja, stvorivši etnički čistu katoličko-teritorijalnu kiflu, svoju političku osviještenost je naslonila prema evropskom konzervativizmu, pa čak i spremnosti na vazalni naguz spram fašističkog proroka Viktora Orbana i njegove aspiracije o velikoj Mađarskoj.
No, u Bosni i Hercegovini je znatno usporeniji proces koji vodi ka zrelijim fazama institucijskog kriptofašizma. Razlog tome je multietnička stvarnost, ali i činjenica da političko bosanstvo nije iščezavajuće, bez obzira na tretiranje filterom devedesetih. Kada kažem da se političko bosanstvo, iliti građansko-demokratski koncept Bosne i Hercegovine, presvlačilo filterom devedesetih, mislim na alatkama nanošeno etničko čišćenje, konc-logore, silovanja i genocid. Takvu filtraciju je preživio koncept koji je i dalje masovna grobnica spoticaja prema konačnom rješenju o identičnom intenzitetu, kontrastu i oštrini sa Beogradom, Zagrebom, ali i Moskvom.
Embrio, rast smjelosti
U Bosni i Hercegovini je na snazi, generalno, podizanje smjelosti separatističkih narativa, a presude međunarodnih sudova nam govore da su takvi narativi zločinačko-genocidne naravi. Isti postaju sve transparentniji i hrabriji, odvažniji i maligniji. Mnogo je razloga za takav uzlet generacije postkrvološtva: od pomjeranja geopolitičkih težišta, uspona neofašizma, krize new age antifašizma, dezorijentisanosti lijevih politika, korumpiranosti, ali i do, sociološki gledano, vremenske putanje koja vodi ka konačnom revizionizmu, te rađanju nove bebe-lidera-hitlera.
Stoga ću se do kraja teksta zadržati na zanemarenoj, ali temeljnoj etapi kreacije bebe-lidera-hitlera, začetku, odnosno embriju iz kojeg će se nakon trudnoće, iz vaginalnog otvora demokratskog svijeta, roditi etnički čist fašizam.
Karakteristike kriptofašizma
Najbitnija karakteristika odvažnosti kriptofašizma – onaj momenat kada joj je sve manje potreban neki od rekvizita antifašizma, socijaldemokratije ili pak pacifizma – jeste diskreditiranje onih elemenata koji trebaju u konačnici postaviti poluge otpora nasuprot rađanja bebe-lidera-hitlera. Kriptofašizam je po svojoj prirodi dvoličan, zato po pravilu vrši mobilizaciju, kao prašinu zavaravanja: subjekte koji će za tu ideju djelovati zarad vlastite afirmacije, retardacije, manjka inteligencije. Za tu svrhu su korisni i oportunisti koji će, radi određene materijalne koristi, učiniti šta se god od njih traži.
Recimo, u minulom ratu smo imali dvije separatističko-zločinačke snage – ponavljam da su međunarodni sudovi to potvrdili – imali smo snage međunarodno priznate države, utemeljene na demokratskim vrijednostima, imali smo, osim toga, i izdajničko-separatističku snagu u vidu postrojbi odanih Fikretu Abdiću, ali smo također, poredih svih tih odnosa imali i individue koje su se “kurvale” po vojnim bazama mirovnih snaga, vođeni primalnim porivom o materijalnom benefitu.
Zašto ovo govorim? E, kriptofašizam koristi takve jeftine subjekte da preko njihove prodaje i duševne prostitucije zakamuflira svoje tendencije. Danas imamo djelovanje obje zločinačko-separatističke politike, imamo i izdajničku frakciju koja se spustila do glavnoga grada, a imamo i mirovne baze: razne fondacije poput CRS-a, USAIDA-a i ostalih; gdje preko etape relativizacije, guranja agende “pomirenja” zaraćenih strana (fašizma i antifašizma), domaće jedinke kamufliraju izvornu prirodu generatora kriptofašizma. Teško je povjerovati da to nije namjerno, od strane spomenutih fondacija i određenih zapadnih ambasada, no jedina mogućnost aboliranja tog djelovanja je korupcija, ma kako to zvučalo alanfordovski.
Diskreditiranje kao instrument
Zadnjih dana smo svjedoci kako ta mašinerija djeluje, gdje leti njeno olovo, šta to ona, tako smjela i odvažna, prepoznaje kao opasnost po razvijanje svoje bebe. Dakako, najočitiji primjer je napad na bosansko-crnogorskog autora, Andreja Nikolaidisa. Transparentniji fašizam, onaj pod direkcijom HDZ-a, nikada neće napasti pisca tipa Andreja Nikolaidisa, jer autorova prepoznavanja već prepoznatog i nestidljivog, nisu nešto od čega se treba braniti, definitivno. No, autorova prepoznavanja onog kripto, skrivenog, znalački postavljenog iza zastora vidljivih poteza u teatru bh. stvarnosti, izaziva strah od razotkrivanja.
A, je li, kada mačku pribijete uz zid, ona iz svojih mekanih šapica izvuče kandže i napadne vaše lice.
Napad na Andreja Nikolaidisa je u ovom slučaju izveo Neven Šimić kao autor pamfleta “Pisac u gaćicama”, koji je objavljen na portalu Prometej, propagandnom glasilu koje iz kripto pozicije, sasvim smjelo i poprilično uspješno, manipulira javnim mnijenjem. Ne treba smetnuti sa uma da je isti autor, početkom ljeta prošle godine, na Digitalnoj demokraciji izveo sličan napad i na Borisa Pavelića.
No red bi bio, ukratko, isecirati konkretne detalje koji se spočitavaju Andreju Nikolaidisu. Osim nevještog driblanja praznim riječima Šimić ponavlja propagandnu mantru o “tri destruktivne politike” koje unazađuju Bosnu i Hercegovinu. Mora se priznati da je riječ o kvalitetno smišljenoj manipulaciji, snažnoj propagandi, na koju lakoćom nasjeda bosanski hipsteraj, tehno-zen družine, ali i zadrti pojedinci sa naslijeđenom glorifikacijom boljševističkih metoda te apsurd-islamofobi sa orijentalnim imenima što potiskuju vlastiti identitet.
Pitanje, da li su autori sa Prometeja na kraju, nakon hiljade puta ponovljene laži o tri destruktivne politike, doista i povjerovali da tri destruktivne politike vode ovu zemlju u propast, dakako je nebitno. Važno je da sa ustrajnošću u plasiranju loopa koji vrti “logiku” o tri destruktivne politike oni truju javni prostor. Naime, ako je išta jednostavno i lako dokazati, analitički, to je prosta činjenica da svaki nacionalizam nije isti. O tome je mnogo puta pisao Andrej Nikolaidis.
Ne može se, recimo, porediti srpsko-imperijalno-zločinački i crnogorsko-odbrambeno-državotvorni nacionalizam. Tačka.
Na kraju, kada se sa Šimićevog pamfleta otpuše perje od uvreda, dobije se tanka konstrukcija što se trudi nametnuti jednakost nacionalizama. Ništa više. Ništa drugo Prometej nema za ponuditi, sem uvrede, diskreditacije, ismijavanja, ali ne i dokaz. Naravno, Šimić ne spominje razlog zbog kojeg se on i njegovi bojovnici vraški trude predstaviti Bosnu i Hercegovinu kao nesretnu zemlju tri podjednaka nacionalizma, etnopolitike? Razlog je tako zlobno prost – islamofobija!
Zašto se bošnjački nacionalizam mora staviti u istu ravan pogubnosti sa hrvatskim i srpskim? Pa radi “bošnjačkog demografskog oportunizma”. Ne smije se dozvoliti mogućnost da prostom demokratskom većinom “muslimani” biraju vlast u Bosni i Hercegovini. Mora se obesmisliti “bošnjački demografski oportunizam”. Samim tim, svi oni koji ukazuju na pokušaje obesmišljavanja proste demokratske većine se moraju diskreditirati i eliminirati iz javnog prostora, svesti na stepen nebitnog glasa.
Znači, da podvučem, Šimić, ali i ostali autori sa Prometeja obesmišljavaju potencijal proste demokratske većine.
Oni to rade vrlo perfidno, uz tvrdnju da se bore protiv podjednako pogubnih etnopolitika.
Pitam, da li su Šimić i ostali u stanju dokazati da njihov propagandni rad nije motivisan islamofobijom? Neka predstave dokaz da izjednačavanje pogubnosti “tri etnopolitike” nije inspirisano islamofobijom?
Ako pak dokažu, Šimić i ostali, bez pokušaja diskreditacije i uvreda, da se islamofobija ne krije u temeljima nagona za izjednačavanjem pogubnosti “tri etnopolitike”, tek tada će etiketa kriptofašizma sasvim razumljivo sići sa njihovih imena.
Prostor nemoguće demokratije?
Stvari su jednostavne. Napadi na Dragana Bursaća, Andreja Nikolaidisa, Borisa Pavelića, Srđana Šušnicu i Vesnu Rajnović su identični napadima na Željka Komšića. Političko bosanstvo nije dozvoljeno. Jedini odgovor jeste islam, odnosno “muslimanski demografski oportunizam”. Dalje, političko bosanstvo je samo po sebi mogućnost, koja, očigledno, vodi ka realizaciji volje proste demokratske većine. Zato se preko pogubnosti “tri etnopolitike” od BiH stvara prostor nemoguće demokratije. Željko Komšić je problem jer svojom pojavom obara tezu o “prostoru nemoguće demokratije”.
Stoga je problem u svakoj osobi koja zagovara političko bosanstvo, odnosno građanski koncept, odnosno čistu enciklopedijsku demokratiju.
Zašto bi na jednom prostoru zabranili demokratiju, a na drugom je dozvolili? Zasigurno postoji izuzetan razlog? Pa naravno – islam. Ponavljam, neka dokažu da islam nije problem ili neka pošalju uvrede. A, da problem jeste u islamu, znamo i iz pisanja i preporuka Tarika Haverića, islamofobnog autora kojeg sa biranim riječima citiraju Šimić i ostali. Haverić se proslavio smjernicama o “civilizacijskoj neophodnosti odbacivanja islamskih tradicija”.
Prostor nemoguće demokratije je svijet totalitarnih akvizicija. Na Andreja Nikolaidisa je pucano iz takvih umova, a nije nemoguće da se takva pucnjava realizira sa željeznim cijevima i olovnim zrnima što halapljivo zrakom traže ljudsko meso.
“Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Hersh.“
Zbog ovog pasusa je Andrej Nikolaidis dobio prijetnje smrću od velikosrpskih šovinista. Andrićeve fake smećarske mudroserije jesu putokazi i inspiracija fašistima i kriptofašistima obe imperijalne aspiracije, te se sa Njegoševim kvaifilozofskim masturbacijama u osnovi slažu, samo je razlika emocionalne prirode. No, u biti, riječ je o istom kurcu.
Sa istog položaja, zarad istih potreba, te protiv istih neprijatelja velikosrpski i velikohrvatski šovinisti pucaju na istu metu. Četnik ili ustaša – isti kurac. Andrić ili Njegoš – isti kurac.
Preokret ili Prometej – isti kurac.
