Kada su prilikom svečanog defilea neustavnog Dana Republike Srpske, pripadnici ešalona Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a manjeg entiteta pjevali, između ostalog, stihove kako “nema više komunista”, to i nije izazvalo previše govora u javnom prostoru, analize još manje. Tek je jedan federacijski, da ga tako nazovem, especeovsko-proruski portal se dotakao tog momenta “kako više nema komunista”, svaljujući krivnju isključivo na glupost “nezavisnog” Milorada Dodika, jer, eto, prema riječima tog analitičara, čije ime ne želim spominjati, Vladimir Putin je protiv izjednačavanja nacizma i komunizma, tako da je njegovo pisanje bilo u svrsi zamajavanja javnosti. Istina je, dakako, da nema nikakve ideološke različitosti između zvaničnog Kremlja i ideologije koju propagira Milorad Dodik, a to je, apsolutno, identična “vrijednost” kojom se napajao i tvorac Republike Srpske, notorni Radovan Karadžić.
Piše: Semir Behram za Proglas
Zašto su pripadnici ešalona Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevali, 9. januara, prije manje od 3 mjeseca, a malo više od mjesec dana pred agresiju Rusije na Ukrajinu, o tome kako više nema komunizma; okrenuti prema Miloradu Dodiku, kojeg je očigledno ganuo taj trenutak “historije”, da mu je izraz lica odavao auru očinstva i borbe za ideal, dok je, je li, tik uz njegovo desno rame sa punom zadovoljštinom sve promatrao Igor Kalabuhov, ambasador Kremlja u BiH? Da, diplomata iz Donjecka koji je prošloga marta, tj. prije godinu dana, prvi put zaprijetio Bosni i Hercegovini: “U slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a, naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak”.
E, sada, razumljiva je bahatost Kalabuhova da prijeti jednoj suverenoj zemlji, razumljivo je i stremljenje da se od RS-a stvori novo Pridnjestrovlje, ali nije razumljivo zašto je ključna poruka poslana komunistima kojih nema, a nije poslana “muslimanima” kako Bošnjake ponižavajuće oslovljava padre Milorad. Proruski mediji u našoj zemlji kažu da je to, eto: neznanje, lapsus, glupost i idiotizam. No, da li je to baš tako? Naravno da nije. “Nema više komunista” je poruka koju je poslao direktno Vladimir Putin kao jednu od svojih uvertira pred početak bijelo-pravoslavne revolucije, koja je i krenula napadom na Ukrajinu 24. februara, tačno 45 dana od 9. januara na kojem se klicalo mentalnom porazu vizije Vladimira Lenjina a pobjedi glavnog ideologa putinovsko-bijele Rusije, Ivana Aleksandrovič Iljina.
Izdaja komunista
Lenjinov koncept samoopredjeljenja naroda je nešto sa čim se Vladimir Putin ne slaže. To su nepomirljive razlike. Ovakvi stavovi se jasno naziru i u sada već kultnom Putinovom govoru iz 21.2. 2022., prilikom priznavanja odmetnutih entiteta Luganjska i Donjecka, gdje on, između ostalih “nasrtaja” na lenjinizme spominje primjere pogubnosti boljševizma po Rusiju.
„Najviši predstavnici vlasti republika mogu na svojim teritorijama suspendovati odluke i naloge centralnih vlasti“, riječi su Vladimira Putina kojima citira jedno od saopštenja plenuma Komunističke partije Sovjetskog saveza iz 1989.
Samoopredjeljenje naroda je bila iskrena zamisao ideje komunizma, rekao bih lenjinizma, koju je, naravno, dotukao Staljin praveći od nje samo mrtvo slovo na papiru. Stoga, Josif Visarionovič Staljin sa svojim gušenjem izvorne Lenjinove misli nije nikakav problem po Putina. Naime, problem jeste izvor, tj. Lenjin, ali su problem i oslabljene centralne snage Sovjetskog saveza s kraja osamdesetih koje su se, namjerno ili ne – iskreno ili ne, vratile prvobitnoj ideji, odnosno mogućnosti samoopredjeljenja naroda, što je kasnije urušilo veliku imperiju. To je za Putina neoprostivo.
Mogućnost samoopredjeljenja naroda jeste najveća privlačnost za narode, mehanizam koji ih može izvesti iz organizma imperije ako to bude potrebno. Ako se pojavi autoritarni vladar sklon monarhizmu ili fašizmu. Ako se osjete ugroženim po svoj identitet, po svoju egzistenciju, po svoju slobodu. Ironija je željela da se tako brzo pojavi Staljin i da u startu prekine razvoj iskrene ideje i narode uvede u doslovno zarobljeništvo identično konceptu monarhizma od kojeg su se revolucijom oslobodili tek prije par dekada.
Za Vladimira Putina odgojenog pod stegom poststaljinizma nije baš bilo privlačno, a niti razumljivo, da vladar bude sklon demokratskim vrijednostima. Sam Putin u dokumentarcu Olivera Stonea, “Intervjui sa Putinom”, govori kako su potrebne etape da se rusko društvo prilagodi demokratiji. Ako su ikada te etape započete, onda su definitivno prekinute rukom samoga Putina, dok je ta ista ruka bacila prašinu antilenjinizma u oči i umove srpskoga nacionalizma sa namjerom da izgrizu demokratske vrijednosti na Zapadnom Balkanu.
“Srba ima kao lista, nema više komunista”, poklik je Putinovih vazala u Bosni, koji su spremni da mir njihove djece bude ugrožen samo da bi se pokrenula bijelo-pravoslavna revolucija pod vodstvom novog emperora Vladimira Putina.
Ne treba zaboraviti, nikako, da je Srpska pravoslavna crkva proglasila za sveca Nikolaja Velimirovića, čovjeka koji je za Hitlera govorio da je nasljednik Svetog Save. Stoga i ne čudi bezuslovni angažman Srpske crkve u stvaranju uslova za bijelu revoluciju kroz litijaški momenat. “Nema više komunista” je pobjeda Nikolaja Velimirovića, pobjeda bijelog nad crvenim. Milorad Dodik je samo izvođač radova, a bojim se, to je i Vladimir Putin. Turbine cijele ideje se nalaze u manastirima Ruske crkve, koja preuzima dominaciju nad Vaseljenskom patrijaršijom iz Carigrada.
U pitanju je, između ostalog – a da bi prava revolucija zaživjela – unutarpravoslavni sukob. Potrebno je ukinuti ukrajinski i crnogorski identitet da bi se stvorila “harmonija”. Ono što Ukrajina predstavlja Rusiji, to isto Crna Gora predstavlja Srbiji.
Uvod u ideologiju bijelo-pravoslavne revolucije
Dugo se mislilo da je Aleksandar Dugin ideolog nove ruske priče, a da je Vladislav Surkov osoba koja je brendirala lik i djelo Vladimira Putina, tvoreći hibrid bijelog pokreta sa staljinizmom – putinizam. Surkov jeste kreativac koji je piarovski stvorio prijamčivost Putina običnom nacionalisti, ali i rigidnom ljevičaru. Tako je Surkov “krivac” za dodirnu tačku, položaj 69, između ljevičara i monarhista. Recimo, bosanskohercegovački SABNOR ima tijesne odnose za notornim Igorom Kalabuhovim, što je potvrda teze da rigidni ljevičari i putinisti, odnosno monarhisti, odnosno propagatori bijelog pokreta, savršeno komuniciraju. U našem regionu se preko mantre Srpskog sveta, odnosno kopipejstiranog Ruskog sveta, pokušala podvala pomirbe partizana i četnika, ljevičara i monarhista, crvenih i bijelih, za službu, naravno, interesima zvaničnog Kremlja.
Ponavljam, dugo se mislilo da je Aleksandar Dugin, Raskoljnikov futurističke Moskve, ideolog Ruskog sveta. No, ipak, otac ovakvog svjetonazora je Ivan Aleksandrovič Iljin, čiji je Dugin samo “update”, a Ruska crkva megafon: za milione ljudi koji traže boga, dok je Srpska crkva poslušni sluga i emiter carske volje.
Povratak Iljina
Nakon Oktobarske revolucije je više puta hapšen zbog antikomunističkog djelovanja, da bi 1922. završio na famoznom “filozofskom brodu” na kojem su iz Sovjetskog saveza “ispraćeni” mnogi ideološki neistomišljenici. Postao je vodeći ideolog bijelog pokreta u egzilu. Već 1933. je u Parizu napisao famozni članak “Nacionalsocijalizam, novi duh” koji počinje riječima; “Evropa ne razumije nacionalsocijalistički pokret. Ne razumije i boji se. I od straha ne razumije još više”.
Vladimir Putin se lično pobrinuo da se ostaci Ivana Iljina, ali i političkog lidera bijelog pokreta u egzilu, generala Antona Denjikina, vrate u Rusiju. Blagoslov njihovim moštima je dao patrijarh moskovski Aleksej II u krugu Donskog manastira u Moskvi.
U jednom dijelu članka “Nacionalsocijalizam, novi duh” Ivan Iljin se pita šta je to Hitler učinio loše? A prema njegovim riječima zaustavio je proces boljševizacije u Njemačkoj i time učinio najveću uslugu cijeloj Evropi. Dalje Iljin govori kako je taj proces daleko od završetka.
“I evropski narodi moraju shvatiti da je boljševizam stvarna i žestoka opasnost; da je demokratija kreativna slijepa ulica”, koncizan je Iljin.
Iljin se zalagao za nejednakost među ljudima, kao odliku čistog monarhizma, jer, govorio je da obrazovani viši slojevi imaju posebnu dužnost vodstva prema nižim neobrazovanim slojevima.
Potom, osporavao je da pojedinac može birati svoju nacionalnost kao što ćelije ne mogu odlučiti jesu li dio tijela. Stoga je jasno zašto Vladimir Putin osporava identitet Ukrajincima, ali je i jasno zašto sljedbenici Srpske crkve osporavaju identitet Bošnjacima i Crnogorcima. No, za Iljina je svaki razgovor o Ukrajini odvojenoj od Rusije značio izraz neprijateljstva, tako i da tu možemo ukazati na povezanost Ivana Aleksandroviča Iljina i Vladimira Putina.
“Dakle, u Njemačkoj se dogodio pravni udar. Nijemci su uspjeli izaći iz demokratskog ćorsokaka bez kršenja ustava. To je bilo legalno samoukidanje demokratsko-parlamentarnog sistema”, tvrdnje su Iljina u članku “Nacionalsocijalizam, novi duh”, gdje u istoj misli kaže kako se demokrate ne usuđuju nazvati Hitlera “uzurpatorom” jer bi to bila čista laž.
No najbolju definiciju putinizma, rebrendiranog bijelog pokreta, Ruskog Sveta iliti indigo mu brata Srpskog sveta, dao je upravo Iljin u zaključku teksta o “nacionalsocijalizmu, novom duhu” gdje kaže kako je “duh” kojim njemački nacionalsocijalizam čini srodnim talijanskom fašizmu je zapravo i duh bijelog pokreta.
“Svaki od ova tri pokreta nedvojbeno ima svoje posebnosti, osebujne značajke”, definira sveto trojstvo zla ideolog putinizma Ivan Aleksandrovič Iljin.
Duginove duge nad Ukrajinom
Aleksandar Dugin jeste reinkarnacija Ivana Aleksandroviča Iljina. Dugin je modernizirani Iljin koji se razlikuje od prvobitne verzije samo iz razloga jer su okolnosti drugačije, no onaj “duh” o kome piše Iljin je isti vezivni duh koji tjera i nagoni Dugina da digne mostove između Rusije i Zapada. U tekstu “Operacija Z i neizbježnost političke reforme u Rusiji” iz 22. marta, Dugin piše: “Operacija Z je prešla vododjelnicu na tako temeljan način da nema povratka, ona je nepovratna”.
Nevjerovatna je lakoća kojom govori kako “nema povratka”; a kao da se raduje, sebično, dakako, jer je dočekao da se njegove lične frustracije zadovolje, bez obzira što to, najvjerovatnije, znači izolovanost i povratak bijedi većine stanovništva Rusije. No, život običnog čovjeka, seljanina ili građanina, i nije toliko (bio) bitan pod kupolom monarhije. Jer reče Iljin da ćelije ne mogu odlučiti jesu li dio tijela.
“Sada možemo samo pobijediti. Nema više što povući i kamo se vratiti. Mostovi su dignuti u zrak”, proriče Dugin, veselkasto, u istom tekstu.
Zapravo sva glupavo-opasna naricanja o drugom putu, o multipolarnom svijetu, o odmicanju ka Evroaziji, o liberalnom totalitarizmu su jedna obična budalaština Duginovog narativa kojim se ne obraća Rusiji i Rusima, on se obraća Evropljanima, pretežno, ali i drugim “civilizacijama”, kao prorok koji unaprijed abolira krvološtva svoga cara. U pitanju su, naime, zanimljive alatke za manipulaciju netflix generacije, antivaksera, nezadovoljnika raznih vrsta, njuejdžera, postmtv-viva konzumenata nakalemljenih na instagram algoritme. Riječ je o propagandnim elementima koji služe kao opravdanje za agresiju na Ukrajinu, ali i sve buduće agresije, bilo da se radi o pravljenju koridora prema Kaljingradu, ili pravljenju koridora preko Rumunije, ili pak Bugarske, ka Srbiji, koja to, kako mi to odavno znamo i osjećamo, vjekovima iščekuje.
Srpski svet Nikolaja Velimirovića
Uvertira bijelo-pravoslavne revolucije – koja je, je li, zvanično krenula agresijom na Ukrajinu – svoje početke je imala u Crnoj Gori, početkom litija, dok je javni prostor kontaminiran mantrom o Srpskom svetu. Dešavanje naroda, duginovsko buđenje, potpirivanje međureligijske netrpeljivosti uz poklike “nož, žica, Srebrenica”, samo je stvaralo atmosferu za ono što će uslijediti kasnije, napadom na Ukrajinu. A, sada se jasno vidi da je agresija na Bosnu i Hercegovinu, ali i komadanje “komunističke” Jugoslavije samo dio projekta i procesa koji sada doživljava vrhunac. Razaranje Sarajeva je identično priči sa razorenim Groznim. Razlika je u tome što Sarajevo nije palo, dok su Grozni i cijela Čečenija dobili marionetsku vladu postavši vazalsko-zabavljačka-mma atrakcija koja vjerno služi carstvu.
Svi ti pozivi za pomirenje u Bosni i Hercegovini su trebali od Bošnjaka da naprave vazale poput Kavkažana. U tome je – da li radi gluposti, ili pak radi koruptivnosti, vrag će ga znati – učestvovao NGO sektor. Taj isti sektor je bezdušno pozdravio bijelo-pravoslavnu vladu Zdravka Krivokapića u Crnoj Gori, dok su, recimo, u BiH, Catholic Relief Services i njihovi partneri iz USAID-a, financirali bijelo-pravoslavnu, odnosno rusku propagandu; a sve zarad priče o pomirenju. Činili su, jasno nam je, zlo, prostituišući iskrenost, ne znajući, ah, ironije li, da bijelo-klerikalni pozivi na pomirenje znače isključivo nametanje vazalskih okova.
I sada samo ostaje strepnja kako će se odvijati agresija na Ukrajinu. Ako bijelo-pravoslavna revolucija uspije u svom naumu da “denacificira” zvanični Kijev, tada će krila “bijelih orlova” zalepršati i kod nas. Naivno je misliti da smo bezbijedni. Opasnost će postojati sve dok bijelo-imperijalna ideja živi, dok ne bude poražena idejama demokratije, liberalizma i ljudskih prava. Jasno je da Kremlj uvijek može aktivirati ratište na Zapadnom Balkanu. A, ako je u nečemu u pravu Aleksandar Dugin to je činjenica da nakon Ukrajine nema povratka, ovo je “last stand”, borba do nestajanja između dva koncepta. Nikakvi pregovori nikada neće piti vode. Neka nas ne zalijepi usporenost i bezuspješnost Ruske vojske na frontu. Bijeli fašizam je osjetio trenutak, ovo je samo početak bitnijih dešavanja, oni ne prihvataju povlačenje i poraz.
