Jeste li gledali Fridkinov „The Exorcist“ – „Istjerivač Đavola“? Taj film je toliko dobar da mogu ustvrditi: da Đavo ne postoji, poslije „Exorcista“ bi nastao.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Jer stvar je u sljedećem. Da umjetnost oponaša stvarnost, to znamo. Grčka riječ za to je mimesis.
Ali i stvarnost oponaša umjetnost. Zato je umjetnost tako moćna: ona uspostavlja strukture mišljenja koje definišu kako ćemo interpretirati svijet. To kako tumačimo svijet definiše kako ćemo djelovati u njemu. Naše djelovanje mijenja i tvori svijet.
Na koncu, slika svijeta postaje svijet sam. Na koncu, ostaje svijet kao slika.
To je tek jedan od razloga zašto umjetnik nikada ne bi smio pognuti glavu pred političarem, niti bilo kojom drugom strukturom moći, uključujući tu, podrazumijeva se, i crkvu. Dakako, mnoga je umjetnost bijedna – tek pokušaj umjetnosti. Takva neka puzi pred bijedom takozvane moći.
Rečeni Fridkinov “Istjerivač Đavola” uspostavio je trend: gotovo svaki holivudski film o egzorcizmu bez problema se probijao u deset najgledanijih u američkim bioskopima. Zašto? Narativ koji su ti filmovi rabili duboko je ukorijenjen u zapadnoj tradiciji. Napokon, Biblija opisuje Isusa kao egzorcistu, od kojega bježe nečisti duhovi. Osim toga, on i svojim učenicima daje vlast da “iscjeljuju od bolesti i da izgone đavole”. Jevanđelje po Marku opisuje trenutak kada književnici Isusa optuže da uz pomoć Đavola izgoni đavole (Mk 3, 22). Isus tada kaže: “Kako može Sotona Sotonu izgoniti? I ako se carstvo samo po sebi razdijeli, ne može ostati carstvo ono; I ako se dom sam po sebi razdijeli, ne može ostati dom onaj; I ako Sotona ustane sam na se i razdijeli se, ne može ostati, nego će propasti”.
Čovjek je nalik insektu u Del Torovom filmu Mimic – Del Torov kukac oponaša ljude, dok čovjek oponaša bližnjeg svog. Kukac na filmu to čini ne bi li ostao neprimijećen u New Yorku, u ljudskom mravinjaku, dok čovjek to čini jer je vođen mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. Ljudska je bijeda tolika: mi i ne znamo što želimo, dok ne vidimo da drugi to ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je Božiji sin. Čin nasilja imaće katarzičan efekat i ponovo će učvrstiti zajednicu. Problem je u tome što je katarza (ne Isus: on je istina) lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se, stoga, ponoviti.
Nema pročišćenja kroz prinošenje žrtve: to svijet samo čini još prljavijim.
Pretpostavljam da ste gledali Milijusov “Konan”, to apsolutno remek-djelo holivudke old school desnice? Onda se sjećate briljantne scene koja nije drugo nego ontologija Konana. Mislim na scenu u kojoj je junak razapet na drvo.
Isusovo raspeće varijacija je mita o Prometeju, a razapeti Konan varijacija obje priče. Za loše učenike i najgore od sve djece, podsjetimo. Prometej, titan, sin Japeta i boginje pravde Temide (one što drži vagu), sažali se na nesretne ljude što gladovali su u studi. On ukrade vatru sa Olimpa i da je ljudima, da se ogriju. To razbjedni Zevsa koji Prometeja, za kaznu, razapne na stijenu na Kavkazu, pa pošalje orla da mu, svakoga dana, u vječnost, kljuca jetru. No Zevs se na koncu sažali na Prometeja pa pošalje Herakla da orla ubije a dobrotvora čovječanstva oslobodi.
Kao i Prometej, Isus strada zbog ljubavi i dobrote. No on ne strada voljom Boga. Nego njegovu patnju htjedoše sami ljudi, nezahvalni zbog beskrajne Isusove ljubavi. Prometeja spasi Herakle: Isusa spasi smrt koju će on, dakako, pobijediti.
Konan je razapet, na drvetu. Kljuca ga orao. No Konanu nije potreban Herakle: on orla ubije sam, zubima. Milijus tako pozicionira Konana: on je više od Prometeja, a manje od Isusa. Napokon: Konan nije agent ljubavi, no osvete. Osvetnička kultura, kakva je crnogorska, razumije Konana.
Ali… ko spasi Konana, ko okonča njegovo raspeće? Spasi ga njegov hroničar, onaj koji na pitanje zašto plačeš odgovara: on je Konan, on ne plače; ja plačem za njega. Spasi ga, dakle, književnik.
On dotrči do drveta i izvadi ogromne eksere iz Konanovih udova.
Konana spasi, takoreći, angažovani umjetnik.
