Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Od tada pa sve do rata devedesetih bio je, a za mnoge je to ostao i danas, „zakletva književnosti“, mit i nedodirljiva legenda. Mi koji smo u gimnaziji imali izbornu nastavu iz književnosti i historije izučavali smo gotovo isključivo djela Ive Andrića. Morali smo pisati i takozvane „rasprave“ o njegovim knjigama. To nije bilo beskorisno, ali je bilo i kontraproduktivno. Barem za mene, koja sam voljela i književnost drugih naših pisaca, posebno Miroslava Krležu i njegove Glembajeve.
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Andrić je, drugim riječima, postao više od pisca. Oko njega se decenijama njegovao kult ličnosti.
Takav, gotovo šamanistički odnos prema piscu teško mi je padao u mladosti. Udaljio me i od Andrića i od njegovih obožavalaca, ali i od mitologiziranja književnosti i stvaranja nedodirljivih autoriteta općenito.
Danas je u Bosni, posebno u Sarajevu, gdje je kultura sve više odraz pogubne politike, ponovo prisutan sličan fenomen: obožavanje ličnosti i njenog djela, poistovjećivanje autora s djelom i uzdizanje pisca, odnosno njegovog stvaralaštva, do vrtoglavih visina.
Profesor Vahidin Preljević je u nedavno objavljenom tekstu dobro zapazio da nas je naša demokratija („demokratija“!) dovela dotle da možemo slobodno kritikovati političare, ali ne i ljude iz kulture, posebno filmske radnike. Slična pojava primjetna je i u drugim domenima, pa i u književnosti.
Knjiga je takoreći spala na jedno slovo. Kritikovati neko djelo automatski se smatra kritikom autora, a još više i kritikom cijele domaće književnosti. Kada se neki pisac proglasi veličinom, nema se pravo reći da je možda riječ o pretjerivanju ili da takva ocjena ne odgovara svakom senzibilitetu. Takav autor postaje nedodirljiv, poput Andrića, iako se nijedna od dosadašnjih proglašenih veličina, kada je riječ o literarnoj vrijednosti, nije uzdigla ni do Andrićevih skuta. Tako kritički sud ustupa mjesto općem odobravanju.
Problem postaje još složeniji kada je taj autor ujedno i urednik u jednoj od rijetkih izdavačkih kuća koja ima presudan utjecaj na književni život. Ta kuća stekla je snažnu reputaciju, da ne kažemo i monopol na tržištu, a njen izbor u velikoj mjeri oblikuje književnu vidljivost. Možda se to nije dogodilo samo njenom zaslugom i nastojanjem nego i zato što su drugi izdavači i kulturni akteri dopustili da se takva situacija razvije.
Posljedice su, međutim, očite: nedovoljna konkurencija, oskudica različitih književnih glasova u javnosti i kritika koja se najčešće svodi na pamflete. Umjesto ravnopravnog predstavljanja različitih autora i djela, iz dana u dan čitamo tekstove o jednom te istom piscu i slušamo panegirike o njemu u svim medijima.
Riječ je prvenstveno o Semezdinu Mehmedinoviću, tačnije o njegovoj knjizi Mali roman o tišini. Što se, u suštini, svodi na jedno te isto.
Mali roman o tišini proglašen je jedinstvenim, gotovo nenadmašivim djelom domaće književnosti. Takva ocjena sama po sebi ne mora biti pogrešna: svako ima pravo na vlastiti književni sud. Ali kada se slične ocjene ponavljaju bez izuzetka, nameće se pitanje jesu li one rezultat samostalnog čitanja i kritičkog prosuđivanja ili su, barem djelimično, posljedica nečeg drugog.
Sam naslov knjige može se shvatiti kao autorova provokacija, što bi bilo vrlo dopadljivo svakom čitaocu jer bi se mogao razumjeti kao ironija. Ili samoironija. Ovo posljednje rijetka je pojava u literaturi općenito. Kritičari, međutim, ne razmatraju takvu mogućnost, nego knjigu automatski prihvataju kao roman u žanrovskom smislu.
Hoće li, međutim, svi čitaoci i teoretičari književnosti ovaj patchwork kratkih zapisa — čas dnevničkih, čas anegdotskih, čas aforističkih, ispričanih s manje ili više uspjeha i s različitim stepenom tačnosti kada je riječ o historijskim ličnostima i događajima — prihvatiti kao roman?
Ako se takve knjige mogu uvrstiti u romane, zašto se onda i memoarska literatura, kao i svaka knjiga sastavljena od sličnih crtica, ne bi mogla nazvati romanom? Ako među književnim žanrovima više nema nikakvih granica, zar onda sve nije roman? Nije li u tom slučaju jednostavnije potpuno ukinuti žanrovske podjele? Bilo bi manje zabuna, ali bismo se odrekli i korisnog pojmovnog razlikovanja.
Naravno, ovdje se najprije postavlja pitanje: šta je roman?
Enciklopedijski rječnik Larousse definiše ga kao djelo imaginacije sastavljeno od proznog pripovijedanja određene dužine, čiji je interes u pripovijedanju pustolovina, proučavanju običaja ili karaktera, analizi osjećanja ili strasti te predstavljanju stvarnosti i različitih objektivnih i subjektivnih datosti. Roman je, prema istoj definiciji, književni žanr koji obuhvata djela s navedenim karakteristikama. Sve do kraja XIX stoljeća Francuska akademija smatrala je roman manje vrijednim književnim žanrom u odnosu na poeziju i pozorište.
Danas ne postoji jedna univerzalno prihvaćena definicija romana. On ne mora biti isključivo izmišljena priča, niti se iz njega mogu unaprijed isključiti esejistički odlomci, filozofska razmišljanja ili dijalozi. Savremeni roman može biti fragmentaran, autobiografski, dnevnički ili oblikovan na druge načine koji odstupaju od tradicionalnog pripovijedanja.
Ali ako roman, dakle, ne mora imati klasičnu fabulu, razvijen zaplet ni tradicionalno oblikovane likove, ipak ostaje pitanje koje se u slučaju Malog romana o tišini ne može izbjeći: postoji li u toj knjizi umjetnička cjelina koja povezuje fragmente i opravdava njihovo objedinjavanje upravo u roman?
Slično pitanje postavlja i Ivica Ivanišević u svom osvrtu na Mehmedinovićevu knjigu, pitajući se je li ona uopće roman, istovremeno hvaleći knjigu i autorov talenat.
U Malom romanu o tišini može se primijetiti i utjecaj Roberta Bolaña, iako je knjiga smještena prvenstveno u sarajevski i bosanski kontekst, a povremeno i u američki, posmatran iz sarajevske perspektive. I kod latinoameričkog pisca nailazimo na djela sastavljena od kratkih zapisa i fragmenata koji, međutim, ne postaju automatski romani samo zato što su objedinjeni između korica knjige.
Roberto Bolaño (1953–2003), čileanski pisac i pjesnik, smatra se jednim od važnih avangardnih autora XX stoljeća. U Meksiku je učestvovao u osnivanju pjesničkog pokreta infrarealizam, usmjerenog protiv književnog establišmenta i tradicionalne književne scene. Kao i kod Mehmedinovića, i stvaralaštvo ovog autora obilježavaju autobiografski elementi i opsesivna zaokupljenost književnošću i piscima.
I Bolaño je postao dio književne mode, najprije na Zapadu, a zatim i na Balkanu. No njegova popularnost, kao ni popularnost bilo kojeg drugog autora, sama po sebi nije dokaz univerzalne vrijednosti.
Ovdje, dakle, nije riječ samo o tome je li neka knjiga dobra ili loša nego o kriterijima prema kojima se jedno djelo proglašava romanom, a drugo ne, kao i o književnim i izdavačkim konvencijama koje se često ne primjenjuju dosljedno. Zašto se jednom autoru priznaje sloboda da svoje fragmente nazove romanom, dok se kod drugog insistira na strogoj žanrovskoj klasifikaciji? Zašto neke memoarske ili dnevničke knjige ne potpadaju pod kategoriju romana, dok se druge, sastavljene po sličnom principu, bez mnogo rasprave proglašavaju romanima?
Mnogi će ipak reći da Mali roman o tišini nije ni roman ni roman o tišini, nego prije svega knjiga o samom autoru, a potom, u izvjesnoj mjeri, i o Johnu Cageu. Cage je, uz naratora, jedina ličnost, „glavni lik“ koji se provlači kroz knjigu u kontinuitetu.
I John Cage nazivan je avangardnim umjetnikom čiji se rad može tumačiti kao provokacija i preispitivanje granica umjetnosti. Ali može se postaviti i pitanje nije li njegov umjetnički ugled zasnovan na apsolutnom prividu otkrića. Ili čak na čistoj podvali u umjetnosti?
John Cage (1912–1992) posebno se proslavio kompozicijom 4′33″ iz 1952. godine, koja se sastoji od tri stavka tokom kojih izvođač ne svira nijednu notu. Umjesto muzike, publika čuje zvukove okoline: disanje, šumove, kašljanje i drugo. Cage je, dakle, otkrio toplu vodu: tišina ne postoji, dok zvukovi koji nas okružuju mogu postati dio muzičkog iskustva. I za to je bio nagrađen od svjetske javnosti. Tačnije, od snobovske javnosti i parvenija.
Cage je bio i takozvani eksperimentalni pisac koji je navodno pomjerao granice između muzike, književnosti, filozofije i svakodnevnog života. Njegova knjiga Silence: Lectures and Writings (Tišina: predavanja i zapisi, 1961) jedna je od njegovih najpoznatijih publikacija. Riječ je o zbirci tekstova uglavnom posvećenih muzici i tišini. Poznato je i njegovo Lecture on Nothing („Predavanje o ničemu“), u kojem ponavlja rečenice, dok publici preporučuje da napusti salu ako joj je dosadno.
Nešto o ovim pojavama, a više o brojnim sporednim anegdotama posvećenim ovom „muzičaru“, možemo čitati i u Mehmedinovićevoj knjizi. Pitanje, međutim, nije treba li o Cageu pisati niti je li on zanimljiva tema. Pitanje je kakav odnos autor prema njemu uspostavlja i koliko taj odnos doprinosi književnoj vrijednosti samog djela.
Pomjeranje granica umjetnosti svojstveno je i jednom drugom hohštapleru u umjetnosti: Marini Abramović. I ne samo njoj. Publika takve umjetnike često prihvata zbog snobizma, a ne na osnovu vlastitih estetskih kriterija. Stotine gledalaca čekaju u redovima da bi učestvovali u njenim performansima, odnosno da bi izbliza, na nekoliko trenutaka, posmatrali autoricu instalacija u kojima koristi vlastito, golo tijelo, vrisku i tuču sa svojim ljubavnikom kao sredstva umjetničkog izražavanja.
„Cage nije napisao roman o tišini, nego je tišinu pretvorio u temu i oblik umjetničkog izražavanja“, kažu njemu naklonjeni kritičari. Cagea se, dakle, shvata veoma ozbiljno. Avaj! Nigdje djeteta da uzvikne: „Kralj je go!“
Ono što se kod Cagea može razumjeti kao provokacija u knjizi bosanskog autora poprima oblik fascinacije. Naravno, jedno književno djelo može preuzimati tuđe ideje i postupke, ali pitanje glasi: kako? Da li ih pritom podvrgava vlastitom preispitivanju?
U takozvanom romanu Mali roman o tišini, naime, nije riječ o očiglednoj provokaciji ili šali. O Cageu i filozofiji tišine raspravlja se ozbiljno. Sam naslov knjige predstavlja svojevrstan clin d’œil Cageovoj Tišini.
Mehmedinović se u svojoj knjizi predstavlja ne samo preko Cagea nego i kao poznavalac američke i drugih kultura, čemu je doprinio njegov višegodišnji boravak u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao žrtva agresije imao je priliku upoznati različite ličnosti iz američkog i šireg kulturnog života.
U knjizi se govori i o stvarnim veličinama naše umjetnosti i kulture, naprimjer o Ismetu Mujezinoviću. Autor pritom uspostavlja ili sugerira posebnu bliskost s tim umjetnicima. To nije uvijek izrečeno eksplicitno, ali njegovo stalno pozivanje na vlastito tuzlansko porijeklo sugerira vezu s Mujezinovićem i kulturnim prostorom iz kojeg potiču obojica.
Stranice knjige ispunjene su kulturnim referencama. Možda je i to jedan od razloga što je veliki dio sarajevske kritike i publike Mehmedinovića uzdigao do položaja neprikosnovenog književnog autoriteta. I literarnog arbitra.
Slušajući ga u intervjuima, ponekad se stiče utisak da se više ponaša kao guru nego kao pisac. Novinari i novinarke obraćaju mu se s poštovanjem i na „vi“, a on njima, poput plemenskog poglavice, odgovara na „ti“.
Gdje su sociolozi da nam objasne ovaj kulturološki fenomen? Otkud odjednom tolika potreba za kultom ličnosti, za novim bogovima, upravo u vremenu kada je „jedan“ Bog vaskrsnuo s tolikim uspjehom? Mora li se potreba za obožavanjem pojavljivati u svim oblastima, a ne samo u duhovnosti?
„Ivo Andrić je dobio Nobela, pa su padali pred njim, ali šta je ovaj dobio i napisao, ko je on?“, pita me jedan čitalac koji nije pisac i kojeg ova misterija iritira.
Kako obrazovani i dostojanstveni čitaoci mogu ozbiljno prihvatiti „književnu analizu“ koju čujemo o djelu ovog autora: „Svaka riječ mu je zlatna“? Takva „analiza“ prije izaziva podsmijeh nego što čitaoce podstiče da uzmu knjigu u ruke.
Ako je ovo djelo, kako tvrde pojedini domaći stručnjaci, roman, onda je teško objasniti i pridjev „mali“ u njegovom naslovu, osim ako nije riječ o (samo)ironiji. Knjiga ima više od 330 stranica i riječ je o obimnom djelu. Ako je, opet prema mišljenju stručnjaka, riječ o romanu o tišini, onda je to prvenstveno knjiga o Cageovoj tišini, a ne o autorovoj, kako sam već napomenula. To su dvije različite stvari.
Čitajući knjigu, njena polifonija odjekuje i u nama. Njena „muzika“ možda nema harmoniju, ali ima „note“, za razliku od Cageove, pa se može reći da više odgovara atonalnoj muzici.
Spomenuta knjiga i njen autor dobili su mnoge nagrade. U književnom životu gotovo se sve može opravdati, obrazložiti kao veliko, opisati najljepšim riječima i slaviti.
Hrvatska kritičarka Jagna Pogačnik napisala je o knjizi:
„Pišući o onome što je prošlo i onome što upravo traje, bez čvrstih početaka ili završetaka, Mehmedinović ništa ne opisuje niti rekonstruira, bilo bi to prejednostavno – on ponovo biva tamo gdje je jednom bio i na taj način – biva sobom. U vremenu koje je ujedno bezvrijeme, zamućenih rubova, bez zidova koji bi ih odvajali. U tišini koja nije praznina, nego (ne)mjesto gdje je moguće konačno čuti samo sebe.“
Ovakve formule mogle bi se izreći o gotovo svakoj knjizi sjećanja. „Bivati sobom“! Teško je ne zapitati se šta takve riječi konkretno govore o književnom djelu. Tako nešto ni Lacan ne bi izrekao.
Ipak, treba naglasiti da je ova knjiga daleko od lošeg ili nezanimljivog štiva. Mjestimično je veoma zanimljiva. Može se čitati nelinearno: čitalac se može slobodno vraćati od jedne crtice do druge i birati ono što ga zanima. Takav način čitanja može biti ugodan i privlačan. Ali je li to dovoljno da opravda histeriju koja je nastala oko knjige?
Ko je zapravo arbitar arbitra? Onaj koji predlaže nagradu, direktor izdavačke kuće oko koje se nagrade okreću kao čigre, profesor čijem se ukusu mora vjerovati zbog njegove titule ili skupina kritičara?
Jedno od važnih pitanja jeste i ovo: ko određuje književni ukus – čitaoci i publika ili kulturna elita? Već odavno se u svijetu podilazi publici, masi i njenom ukusu. Škole bi, međutim, trebalo da rade i suprotno: da nas uče vrijednostima i osposobljavaju da ih razlikujemo.
Kritičari posebno ističu izbrušen stil i suptilan jezik Malog romana o tišini. Naglašavaju i način na koji je Sarajevo predstavljeno u knjizi, ne samo kao pozadina događaja i prostor pripovjedačevih sjećanja nego i kao jedan od aktera priče.
Sve to može biti tačno.
Navešću nekoliko knjiga koje nisu objavljene ove godine, a koje su, ne samo po mom mišljenju, mnogo uspjelija romanesknа ostvarenja. O tim djelima, međutim, nije se dizala prašina.
Tanja Stupar Trifunović nesumnjivo je snažnija romanopiskinja od Mehmedinovića. Njen roman Duž oštrog noža leti ptica, priča o djetetu i odrastanju u ratu, ispunjena poezijom i emocijama, zaslužuje sve laude.
Knjiga Nadana Filipovića Kroz karavakat izvrsno je djelo koje se pojavilo prije više godina, ali je, budući da nije objavljeno u dominantnoj izdavačkoj kući, ostalo izvan književne vidljivosti. I Midhat Ajanović itekako je značajan autor, što potvrđuju njegovi romani, među njima i posljednji, Kapo.
Kao romanopisac uvjerljivija je i Adisa Bašić sa svojom Knjigom o Almiru. A i Grobar pasa Gorana Samardžića, bez obzira na svoju „rašivenost“, po mom je mišljenju mnogo bliži romanu nego Mali roman o tišini.
Semezdin Mehmedinović, kao glavni urednik jedne od rijetkih izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini, Buybooka, osnovao je ediciju Dnevnik, u kojoj naručuje knjige sastavljene od dnevničkih zapisa, kako od pisaca iz takozvane dijaspore tako i od lokalnih autora.
Pročitala sam prve stranice nekih od tih knjiga, a neke i u cijelosti. U pojedinim se provlači zahvalnost uredniku koja poprima gotovo snishodljiv ton. Jedna autorica, naprimjer, već na prvim stranicama piše „Dragi Sem“, zahvaljujući mu što ju je uvrstio u ediciju. Njen „epistolar“ ne zaustavlja se na tome. Nije jedina: i neki drugi, čak odavno priznati autori, izražavaju mu zahvalnost i divljenje koje prelazi granice dobrog ukusa.
Što se mene tiče, mnogo su romanesknije i knjige Predraga Fincija, iako su pisane u sličnoj, fragmentarnoj formi. Takav je i njegov dnevnik Prošle godine u Barnetu. Napisana izuzetnim stilom, ta knjiga pokazuje kako kulturne reference ne moraju biti parada znanja nego autentičan dio autorove ličnosti, njegovog suživota s kulturom, pa i njegov alter ego.
Žalosno je što se mlađe generacije oslanjaju na klimave književne veličine i što im se, umjesto velikih kompozitora, kao nezaobilazna umjetnička referenca nudi Cage, dok se zanemaruju značajni kompozitori, i strani i naši, poput Avde Smailovića, kojeg bi mnogi mogli smatrati genijem u poređenju s mnogim drugim kompozitorima, a naročito sa „skladbenikom“ Cageom.
Lokalni arbitri biraju i slave ono što bi se, čak i kada je veoma obimno, prirodnije moglo svrstati među šarmantne knjižice samoljubivih autora. Njihova sjećanja mogu biti zanimljiva mnogima, a naročito lokalnim patriotama. Takve se knjige lako čitaju, ali se još brže zaboravljaju.
JASNA ŠAMIĆ: Sve sama ogledala: U Drugom naš lik, u nama lik Drugoga
