Predrag Finci piše jednostavno, a pisati jednostavno izgleda lako samo na prvi pogled i samo onome koji nema iskustva i ne zna šta je pisana riječ, zaključuje Jasna Šamić za Oslobođenje, pišući o 30. knjizi ovog autora: “Filozofske priče” (Buybook, 2024)
Moralno je jedino biti na strani žrtve.
Predrag Finci, “Filozofske priče”
“Filozofske priče”, najnovija, trideseta knjiga Predraga Fincija (što čitamo na samom njenom kraju), kao i mnoga djela koja vuku čitaoca k sebi (što smatram čistom alhemijom, da ne pominjem drugo), za mene predstavlja, od onih prvih stranica do kraja, jedno ogromno pitanje, koje povlači za sobom bezbroj pitanja.
Na jednom mjestu, naš autor će to općenito reći i za filozofiju, koja nikad ne donosi konačan sud.
Nestali Sokrat
Ovo Predragovo djelo za mene je i najbolje od svih onih koja sam ja do sada od njega pročitala, a o nekima sam i pisala. Tačnije, ova knjiga je po mnogo čemu meni najbliža. I ne samo po onoj gore rečenici, koju sam uzela kao moto za ovaj dojam o knjizi, ako mogu tako da nazovem ovaj tekst, koji je možda više to nego tzv. prikaz djela.
Ali ove priče će, sigurna sam, svakog čitaoca navesti na razmišljanje o mnogim pitanjima kojima on, čitalac, do sada možda nije posvetio veliku pažnju, ili naprotiv, jeste, i omogućiti mu da izvaga vlastite stavove u odnosu na autorove. Vjerujem da neću biti jedina, koja će se, baveći se ovim djelom, sjetiti brojnih sličnih događaja iz vlastitog života.
Predrag Finci piše jednostavno, a pisati jednostavno izgleda lako samo na prvi pogled, i samo onome koji nema iskustva, i ne zna šta je pisana riječ. Taj i takav stil nije uvijek bio tradicija kod domaćih filozofa. Kao vrlo mlada, još nisam ni studirala, kod oca sam u biblioteci nalazila tekstove Kasima Prohića, koje jedva da sam razumijevala. Moram priznati da mi je lakše bilo čitati Hegela, tu sam nalazila izvjesno ogledalo, uvjerena da dosta toga razumijem. Možda pogrešan pristup i filozofiji, u kojoj tražiš stalno zrcalo?
Vrijednost cijelog Fincijevog djela nije samo u zanimljivom i živom pripovijedanju nego i u odličnom stilu, gdje su i rečenice jasne, “bistre kao suza”.
U ovoj knjizi, kao i mnogim drugim knjigama Predraga Fincija, koje sam ja pročitala, sukobljavaju se, ili ukrštaju, ako je to bolji izraz, ili se, pak, nalaze u zagrljaju (i sve istovremeno) i poezija, i tzv. lijepa literatura, i filozofija. Naslov istinski odgovara suštini knjige. Sve te kratke priče su podijeljene u još kraće priče unutar pričica.
A neke od njih su prave bajke. Jedna od priča koja će svima nama vjerovatno ostati zauvijek u sjećanju jeste i ona o nestalom Sokratu. Na prvi pogled nadrealistička, fantastična. Sa odličnim obrtom. A mnoge su takve. I priča o autorovoj tetki Sari i sarajevskoj NaMi (što je bila pokrata za Narodni magazin, vrstu socijalističke robne kuće u kojoj se moglo kupiti sve što je nekomu trebalo, odnosno manje-više sve što se u to doba moglo kupiti), kao i ona o filozofu, leptiru i snu, potom priča o djedu, ali i brojne druge, sve one su ustvari antologijske priče, kojih ćemo se dugo sjećati nakon što zaklopimo korice ove bogate knjige. Bogate u opisima događaja, bogate refleksijama, likovima i njihovim portretima, knjige koja broji skoro 400 stranica. I biografije filozofa su ispisane intimnim perom, a egzaktne; i mada ih ne treba miješati uvijek sa djelima tih autora, i te kako govore i o djelima. A već na početku svoje knjige slično najavljuje i sam autor koji nam kaže da voli onaj esej koji u sebi ima ličnog. Tačnije, Predrag kaže da ne voli one eseje u kojima ima mnogo citata, smatra to autorovim slabostima, da se skrivaju iza njih.
To sam upamtila, ili prevela sebi na taj način, budući da lično volim citate, možda iz slabosti, kako kaže autor, smatrajući riječ velikog autora težom od vlastite, a svjesno, iz zadivljenosti riječima spisatelja koji su za mene artikulisali ono što i sama mislim ili osjećam.
Predraga Fincija sam upoznala kad sam i sama bila profesor na Filozofskom fakultetu. Zanimljivo mi je stoga bilo da pročitam o njegovim kolegama koje sam i ja upoznala, nekad na isti način, nekad malo drugačije, neki su opisani samo kao “slučajevi” (stav autora je očit: Ne pisati loše o ljudima, posebno ne o poznanicima i prijateljima, opisati ih kao univerzalan slučaj). Ja sam te osobe, ipak, lako prepoznala, s nekim od njih i sama ispijala kafe prije bombardovanja i opsade Sarajeva. Zanimljivo je opisana i bibliotekarka, jedna od rijetkih koju nisam znala, ali me je podsjetila i na našu bibliotekarku i uopšte na to da je svaki odsjek imao svoju biblioteku i bibliotekarke. Ja sam i radila, to jest “pomagala”, jedno vrijeme bibliotekarki Orijentalistike, u svojstvu demonstratora, čime sam proglašena na drugoj godini studija. Kasnije su te sve biblioteke pretvorene u kabinete nastavnika, a osnovana velika, zajednička biblioteka svih odsjeka. Bibliotekarka sa Katedre za filozofske i sociološke studije (ako se tako zvao taj odsjek), data je, kao i mnogi portreti, u nekoliko poteza i odsad je dobro poznajem (iako je Predrag zove knjižničarkom; da li su je svi tako zvali i u ono doba? da jesu, ja ne bih razumjela njen status, profesiju, zvanje). Ja bih morala o našoj, orijentalističkoj bibliotekarki pisati sasvim drukčije.
Ustvari, Predrag Finci me je podsjetio svojim perom da su skoro svi filozofi, tj. nastavnici filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i govorili, i pisali zapadnom varijantom. Većina njih su bili zagrebački đaci. I moj profesor Nedim Filipović, koji je inače studirao u Beogradu, pisao je hrvatskom varijantom, a ja i danas volim da upotrijebim paralelno i čak i u istom tekstu i jednu i drugu varijantu. To sam ponijela sa Lingvističkih kružoka i studija III stepena opšte lingvistike. Moji profesori Midhat Riđanović i Srđan Janković su na tim kružocima koje su osnovali, zastupali i tražili priznavanje bosanske varijante jezika, koja obuhvata i istočnu i zapadnu varijantu srpskohrvatskog jezika, a ima i svoju posebnost. Janković je više puta pisao i isticao da nešto što izgleda u sh jeziku kao sinonimi, u bosanskoj varijanti ima različito značenje.
Ovu zagradu sam otvorila da bih istakla da mnogi detalji, pa i ovaj koji sam navela u vezi s riječi bibliotekar – knjižničar mogu odvesti čitaoca ovih priča do mnogih važnih pitanja koja se tiču raznih domena, pa i lingvistike. Današnji neologizmi u hrvatskom jeziku podsjetiće nas tako na reforme jezika kod Turaka, koji su se borili da iz jezika izbace sve arapske i perzijske riječi i stvore tzv. čisti jezik, öz turkçe, što se kosi sa principima opšte lingvistike.
U svojim pričama, Predrag Finci se dotakao, dakle, pitanja iz raznoraznih oblasti, od biografskog do autobiografskog, razmišljajući iskreno i “naglas” o mnogim fenomenima, filozofskim, sociološkim i političkim, iako ove posljednje očito izbjegava. Govoreći tako o različitim pristupima filozofiji, npr. Engleza, u odnosu na Francuze, ili neke druge nacije, autor se dotakao i pitanja stranstvovanja, egzila, izbjeglištva…
Za mene, a možda će tako biti i za druge čitaoce, koji se sigurno neće pokajati ako uzmu ovu knjigu u ruke, najprivlačnija i najuzbudljivija su posljednja poglavlja koja su naizgled sasvim lična, jer govore o ličnom iskustvu. Upravo su u ovom dijelu zastupljeni i najuzbudljiviji portreti, i uopšte najuzbudljivije životne pričice i filozofije “viđene” iz ličnog ugla. A bilo da piše o poznatim filozofima, ili samo njemu znanim osobama, sve te ličnosti postaju univerzalni likovi pod Predragovim perom.
Pitajući se o tome ko je on lično, kao što se mnogi od nas pitaju, autor će se ustvari najviše ogledati u svom djedu, koga sam već pomenula, a koji je jedan od onih odlično prikazanih likova tek u nekoliko crtica. Neke kolege, ili neki domaći pisci, međutim, Predraga Fincija su dovodili u vezu sa Walterom Benjaminom. Naš autor, međutim, u ovim pričama kaže da je bježao od pisanja o ovom filozofu najviše zbog moguće sličnosti s njim. Kao dodirne tačke “s velikim Benjaminom”, Predrag će istaći: podrijetlo, skupljačka strast, sklonost knjigama i putovanjima, pomalo lijeni, razmaženi, a i bonvivani, česta nam bila zaljubljivanja, kod obojice bliskost poetskom izrazu u osobnom filozofiranju, iz njega izbijala njegova melankolija, iz mene prigušena nostalgija, u obojici sjećanje kao oteta prošlost i porečena budućnost, njega, a ponekad i mene nazivali pjesnikom filozofije, umjetnost nam obojici bila čest objekt mišljenja, od njega baštinio da je umjetnost događaj, od njega usvojio ideju o reproduktivnom karakteru umjetničkog djela, zajednička nam bila okrenutost ljevici, njegovu hašišu nalikovala moja mladenačka opijanja, svaki na svoj način iskusio strašno lice “anđela povijesti”, svaki na svoju granicu udario, i jedan i drugi postali prognanici, ali njegov bijeg nažalost završio smrću, moj srećom drugim životom… Sve to osjećam kao neku srodnost u razlici.
Priča o snu
Bježeći od portreta slavnog njemačkog filozofa, kritičara, prevodioca i egzilanta, Predrag Finci je ustvari dao odličan vlastiti portret, onog Predraga kakvim sam ga i sama upoznala prije više decenija, kada mi je bio kolega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kako je onda postao taj smireni gospodin koji voli sam da šeta “svojim selom” i da nam putem tih šetnji, opet, daje odličnu sliku mentaliteta autohtonog stanovništva i egzilanta? Odgovor je izvjesno u pomenutoj priči o djedu.
U svim ovim pričama, a posebno na posljednjim stranicama knjige, autor će nam se učiniti i istinskim mistikom, koji postavlja i sebi, a i čitaocu, pitanje o tome šta je stvarnost, a šta je san, miješajući često jedno s drugim. A znamo da je u mistici, napose u sufizmu, san stvarnost, a ova zbilja samo privid, san.
Knjiga se ustvari i završava pričom o snu.
Pored toga, za mnoge od nas, ove priče će možda biti upravo i ono što će u jednoj od njih – evocirajući pisce koji su njegovoj ličnosti posvetili pažnju u svojim tekstovima – autor gotovo uzviknuti: Sve sama ogledala. U Drugom naš lik, a u nama se ogleda lik Drugoga.
Napokon, ovaj svoj “utisak” o “Filozofskim pričama” završiću jednom pjesmom Predraga Fincija, koja se pojavljuje kao sasvim zasebna pričica, moćna i istinita, a koja me je naročito dojmila:
Život ubijenih
Iz života protjerani
ranom bolom dušom tijelom
sve platili.
U smrti zanijemjeli.
U tišinu riječ krik muku odnijeli.
U njoj nestali.
Kao sjena kletva optužba
nad život se nadvili
zlodjelo zlotvora sobom opisali
