Možeš li nekome po faci znati da je smeće? Što kažu: na faci mu se vidi.
Neki naučnici 19. vijeka vjerovali su da možeš. Italijanski kriminolog Ćezare Lombrozo smatrao je da je sklonost kriminalu urođena i da je nositelje potencijala za kriminal moguće prepoznati po izvjesnim fizičkim osobinama: na primjer asimetričnoj lobanji i izraženim jagodicama. Nauka je njegovu teoriju odbacila, ali naaaaarod nije: i danas ćete, na primjer, čuti da se nekoj ženi „na faci vidi da je kurva“.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Kraj devetnaestog vijeka donio je razvoj psihofizike, koja je i danas aktuelna, prije svega zato što je višestruko prepletena sa biometrijom. Da pojednostavimo: psihofizika se bavila vezom između fizičkog nadražaja i psihičke reakcije.
Danas, ukoliko bi neko doista želio znati da li je Miloš Medenica sa snimaka pravi ili je AI, valjalo bi mu sprovesti biometrijski protokol pod imenom „detekcija živosti“. To znači da bi pratio mikro-pokrete oka i refleksiju u zjenici. I sama virtuelna stvarnost uveliko koristi biometrijske nalaze. Broj otkucaja srca i širenje zjenica, recimo, neki su od parametara koji se koriste kada se virtuena stvarnost prilagođava psihofizičkom stanju kupca/klijenta.
Psihofizika je obratila pažnju na spontane, nekontrolisane pokrete ljudskog oka. Danas je analiza pogleda čitava industrija. Još 1930-ih su izrađene prve primitivne mašine za takvu vrstu mjerenja. Danas su gotovo svi digitalni uređaj koji posjedujemo (koji, zapravo, posjeduju nas) i gotovo svaka prostorija (naročito one gdje su postavljene kamere i sistemi za prepoznavanje lica) imaju instaliran softver za analizu našeg pogleda.
U čemu je fora? Naše oko je iznimno živahno. Ono načini deset do dvadeset naglih pokreta u sekundi. Naša slika svijeta nije jedinstvena i zamrznuta u vremenu, nije freeze frame kamere. Ona je, ta slika, izrazito fragmentarna i nju tek naš mozak procesuira u koliko-toliko koherentnu cjelinu. Ono što mi vidimo nije nužno svijet koji postoji. Za većinu stvari bilo bi ispravnije reći da pretpostavljamo, mislimo da ih vidimo, prije no da ih vidimo. Način na koji posmatramo svijet onome ko posmatra nas omogućava da protumači naša interesovanja, želje, strahove. Ti podaci su dragocjeni kako kompanijama što nude nam svoje proizvode, tako i svakom hiperrepresivnom sistemu kontrole.
Ekonomija pažnje je iznimno bitan segment uspjeha svake visokotehnološke kompanije. Zahvaljujući analizi pokreta vašeg oka (dok gledate u ekran oni gledaju vas) stranica koju ste otvorili, sa reklamama na njoj, organizovana je tačno tako da privuče što veću vašu pažnju. Kao što u „Spaljenoj zemlji“ piše Džonatan Kreri, „Akumulirano znanje o motoričkim aktivnostima oka procesuira se i primjenjuje kako bi se maksimalizirala vjerojatnost da će se korisnik zadržavati na unaprijed dizajniranim točkama ili sekvencama vizualnih atrakcija. Drugačije rečeno: što se više zna o tipičnim obrascima pokreta oka, što pogled privlači a što izbjegava, to je lakše smisliti vizualne atrakcije koje će nas uspješno namamiti i aktivirati našu vizualnu pažnju“.
Velike korporacije su pakleno dobre u tome. Sigurno vam se desilo da nasumično surfujete i pritom sa prijateljicom razgovarate o nekim cipelama ili torbi. U sljedećem trenutku iskače vam reklama za cipele. Prijateljici kažete: „Nas dvije prisluškuju“.
Ne: čitaju vaš pogled, što je isto kao da vam čitaju misli. Iako ste, recimo, skrolovali po političkom portalu ili random fejsbuk stranici, i ne možete se sjetiti da ste kliknuli na bilo kakav oglas za cipele, vaše oko je „skočilo“ na nešto što je kompanijin softver isravno protumačio kao „želi cipele“.
Enter UXD – user experience, kreiranje korisničkg iskustva. Temelj ove industrije je analitika pokreta našeg oka. Velike korporacije imaju čitava odjeljenja za ono što zovu „kognitivna e-trgovina“. Cilj tih odjeljenja je „izgraditi dublju ljudsku uključenost… Znajući što naši korisnici žele prije nego što oni sami to znaju, razumijevajući nijanse tona, sentimenata i uslova u okruženju, možemo ih uključiti na ljudskom nivou i isporučiti odgovarajuće iskustvo u savršenom trenutku i time inspirisati doživotnu vjernost“.
Oni, dakle, znaju šta želite. A želite tačno ono što oni žele da želite. Jer uspješna kompanija ne zadržava se na tumačenju vaših želja, nego ih prevashodno kreira. Njihovu želju da vam prodaju vi ćete pogrešno prepoznati kao vlastitu „slobodnu“ želju da kupite. I oni će vam prodati tačno ono što želite.
Prate sve: prvu fiksaciju, dužinu pogleda, treptaje, navike skrolovanja i klikanja…
Poenta je ovo: kad mislite da trošite vaše slobodno vrijeme, kad zavaljeni na kauču čačkate po svom telefonu, vi zapravo radite. Da, to je neformalan, no zato ne manje aktivan rad. Vi činite isto ono što su vaši đedovi radili u fabrici: proizvodite višak vrijednosti koji neko drugi prisvaja. Vrijednost koju proizvodite su informacije koje dajete o sebi, a koje su praktično gotov novac za korporacije koje će vas izmusti na osnovu podataka koje ste im dali svojim telefonskim udarništvom.
Dijabolična genijalnost tog koncepta leži u činenici da vlastiti besplatni rad doživljavate kao odmor. Klasični izrabljivač bi vas izmuzao tokom osam ili više sati koje provedete u njegovom industrijskom pogonu. Danas vas muzu i u vaše „slobodno“ vrijeme, koje apsolutno kontrolišu. Za to vrijeme oni prate želje za koje mislite da su vaše i iste za fer naknadu zadovoljavaju.
Evo moje teze: čovjek je danas slobodan tačno onoliko koliko je nepredvidljiv. Ne predvidljivo, algoritamski nepredvidljiv: nego doista. U društvu apsolutne kontrole, mjera haosa je tačna mjera slobode. U hipermegagigatotalitarnim porecima, mjera anarhije je mjera slobode. Kontingencija je forma otpora. Entropija je božansko nasilje u korist potlačenih.
Završimo ovaj veseli spis parafrazom znamenite Adornove opaske o totalnoj filozofiji: Kapitalizam koji se nameće kao totalan, kao sistem, zapravo je sistem ludila.
Sve što teži apsolutnoj kontroli svih aspekata ljudskog života, bio to staljinizam, religija ili kapitalizam, apsolutno je ludilo.
A da ludilo nema alternativu – to je ono što zapravo tvrdite kada tvrdite da alternative kapitalizmu nema.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Crna Gora je crveno ime za slobodu i nadu
