Andrija Mandić je nedostojan mjesta predsjednika crnogorske skupštine i to je još jednom dokazao sinoć, kad je lagao da je glasao za vlastitu smjenu.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ta laž, kao i brižljivo režirani odlazak na sastanak sa izraelskom delegacijom nakon skupštinske pobjede, a o kojem je javnost obaviještena u sitne sate, dakle informacija koja je, valjda, za cilj imala da pošalje poruku kako Mandić ima moćne i brojne zaštitnike (što je, uostalom, očito tačno) – sve nam to govori da je Mandić pažljivo pripremio kako će istrčati pobjednički krug nakon glasanja u skupštini iz kojega je izašao kao pobjednik.
No je li vama jasno: zašto je opozicija Mandića častila ovim trijumfom? Pitam jer meni jasno nije.
Da krenemo, u pokušaju da nađemo odgovor, od jasnoga. A jasno je da Mandić Mladića i njegovo krvavo, zločinačko nasljeđe ne ljubi manje nježno no Knežević; jasno je da njih dvojica nisu ni u kakvom sukobu, niti su u sukobu Mandić i Vučić, no Knežević igra lošega, a Mandić „dobroga“ policajca, šaljući tako Evropi poruku: ako nećete Mandića, koji pristojno izražava saučešće Mladićevoj porodici, dobićete kao lidera Srba u Crnoj Gori Kneževića koji samo što na lijevom mudu nije istetovirao Mladića, a na desnom Karadžića. Jasno je da ljubav demokrata prema Mladiću nije slabija ni manje iskrena od one koja gori u Mandiću i Kneževiću, a jednako osjeća i većinski, vladajući dio PES-a, dakle PES. Jasno je da Spajić Mandića vidi kao dugoročnog partnera i da će mu i ubuduće pružati zaštitu. Jasno je da su oni koji čekaju da se to promijeni politički bravi. Jasno je da EU nije htjela smjenu Mandića i da joj je ovaj prihvatljiv. Jasno je da Dodik, Vučić i Mandić ozbiljno i za ozbiljne pare lobiraju, dok Crnogorci to ne čine – biće nemaju para. Sve je to jasno.
Ali zašto je, za ime Boga jedinoga, opozicija ušla u ovu trakavicu, ako nije imala većinu za smjenu?
Nemojte mi samo reći; zato što je branila vrijednosti na kojima počiva Evropska unija. Eto ga, sad ćemo mi evropske vrijednosti braniti od Evrope, pošto preča posla nemamo. Kao što smo „naše zapadne prijatelje“ godinama obavještavali da su na vlast ovdje doveli četnike – kao da oni to ne znaju. No su naši majstori novinskim tekstovima i pismima planirali da otvore oči CIA-i – da mi Agenciju obavijestimo što to Agencija ođe čini.
Opozicija je na koncu sebi pucala u nogu. Nakon ovoga Mandić je ne samo doslovce trijumfovao, nego nikada nije bio jači. Omogućili su mu da ih ponizi, što je on sadistički dosljedno i sproveo: od toga što je zahtjev za glasanje o njegovoj smjeni priložila njegova stranka, preko laži o tome da je glasao za svoju smjenu do kasnovečernje šamarčine Bošnjacima: „nakon što sam preživio glasanje za smjenu zbog podrške čovjeku koji je nad vama počinio genocid, otišao sam na sastanak sa delegacijom iz zemlje na koju pjenite zbog Gaze“. Malo ga je ko na ovome svijetu juče izmeračio kao Andrija Mandić.
Zar, ako već nije imala većinu za smjenu, opoziciji nije bilo bolje da kaže: „Mandiću, nećeš nas svađati i usporavati EU integracije – a znaj, kad-tad ćemo te smijeniti jer naša ideja nikada neće izgubiti, dok je tvoja poražena svaki put“? Ili tako nekako. A ne da kaže: ako treba, mi ćemo zaustaviti EU integracije zbog glasanja za koje nemamo većinu? Što je to? Ko je to smislio? I sad u ime jedinstva svi trebamo da aplaudiramo toj očitoj gluposti koja je završila očitim brodolomom?
U ovoj zemlji je otuđenje cjelokupne pravoslavne baštine, u ime genijalne “taktike” i “strategije” prošlo praktično bez protesta, a tako prolazi i ukidanje penzionog fonda i ustanovljenje pretpostavki za budućnost u kojoj će nas, poput Jezde i Dafine, opljačkati parakriminalni, lešinarski privatni penzioni fondovi. Ali ćemo do zadnjega insistirati na glasanju od kojega će koristi imati samo onaj kojega smo tim glasanjem naumili smijeniti. To je mudro vođstvo? To je najveća pamet naša?
Pravi se džentlmen uvijek bori jedino za unaprijed izgubljen cilj, rekao je, ili nije, Borhes. Ili Vajld. A možda nije ni on. No između literature i politike postoje stanovite razlike. Ono što divno funkcioniše u literaturi često je propast u politici. I obratno.
Stoga: koja je poenta insistiranja na glasanju za koje nemate većinu? Koja je poenta u svađi sa EU radi smjene koju ne možete obezbijediti? Đe je smisao u takvom odabiru bitke – borićemo se samo tamo đe ćemo izgubiti?
Kakvoga smisla može imati politički manevar nakon kojega se opozicija Evropskoj uniji predstavlja kao nekooperativna i neracionalna, dok se istovremeno otvara prostor da Mandić još jednom glumi evropejstvo time što sa „evropskog puta“ uklanja pitanje svoje smjene i lažno demonstira da mu je integracija Crne Gore u EU važnija od sopstvene fotelje?
I da nisu Mandića odabrali za partnera, ovi iz Evrope bi to učinili sad. Jer oni ne traže one koji će ih podučavati njihovim takozvanim vrijednostima, nego one koji će ih slušati. A Mandić sluša.
Mandićeva politika u sebi nosi mnogo, mnogo mržnje. I on to ne može sakriti. Naoružana podrškom izvana, ta politika je sve opasnija i opasnija.
Oni koji su predmet te mržnje – a to su prvenstveno Crnogorci, no neka se ne zavaravaju ni jedni ni drugi, i Bošnjaci i Albanci – trebaće mnogo više mudrosti da tu politiku spriječe da Crnu Goru oblikuje po svome.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Ođe živi Konan: više od Prometeja, manje od Isusa
