Najvrjednija stvar u ljudskom životu su iluzije. Sa nestankom iluzija, nestaje i mogućnost užitka. Vjerovatno najvažnija od svih iluzija je ona da je naša sudbina po bilo čemu singularna: da je naša muka jedinstvena. Kao što bismo morali znati, moguće je uživati u vlastitoj nesreći.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ali ta mogućnost nepovratno nestaje kada shvatiš da su milioni prije tebe patili baš kao i ti, zbog onoga zbog čega patiš i ti. Naša patnja nema nikakav “viši” smisao. Ona ne iskupljuje. Ona nije isprika za bilo što.
U Ridli Skotovom filmu nesretno prevedenom kao “Istrebljivač” postoji scena u kojoj replikant – igra ga Ruger Hauer – umire na, čini mi se, krovu zgrade. Na samrti, on izgovara:
“Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste vjerovali. Napad na svemirske brodove u plamenu na rubovima Oriona. Posmatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u mraku blizu Tanhauzer Kapije. Svi ti momenti biće izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši. Vrijeme je za umiranje”.
Replikant umire ljudski, odveć ljudski: umire uz samosažaljenje i ideju da je ono što je doživio u dalekim krajevima svemira izuzetno. Umire, rekoh, kao čovjek.
Ideja progresa koji zavrjeđuje našu žrtvu još je jedna od iluzija.
Kada je bio dijete, moj je otac na Veliku plažu odlazio kolima koja je vukao vo. Najprije je trebalo pješačiti do mjesta gdje se danas nalazi most na Port Mileni. Tada je tamo postojala tek drvena skela – njome si morao na drugu stranu. Njome nije upravljao Haron. Nakon toga bi se ušlo u volovska kola džinovskih točkova i satima klaparalo blatnjavom džadom. Bilo je to gotovo-pa-cjelodnevno putovanje. Tamo se nije išlo na kupanje. Tamo si išao da nekoliko dana ostaneš kod kumova i prijatelja. Tamo si išao da loviš.
Djeca rođena poslije Drugog svjetskog rata često su bila gladna. Otac je pod Bijelom gorom, u maslinjaku, lovio kosove. Lovio ih je praćkom, s kojom je bio vješt. Oborene ptice dječaku su izgledale kao da srebrno spavaju. Ponekad je plakao, dok je gledao lijepa, mrtva stvorenja koja su kao novčići pala na njegov ispruženi dlan. Na njihovim malim tijelima nije vidio rane, nije vidio krv. Zbog toga bi osjetio olakšanje. Kada bi se vratio kući, majka bi mu od kosića spremila rižoto.
Na Velikoj plaži lovio je patke. Zimi bi kneta (močvara) smrzla. To je lov činilo mogućim. Patka na ledu je spora. Teško uzlijeće. Potreban joj je zalet, koji s mukom hvata. Izdaju je trapave noge. Kao u nijemim filmovima, pričao mi je otac. Patka na ledu je kao Olio, govorio je, debela i nespretna. Prije nego uhvati zalet potreban za polijetanje, nekoliko puta padne. To je bilo dovoljno da dječak, koji bi raspale cipele obmotao krpom da bi mogao trčati po ledu, na vrijeme stigne do nje i usmrti je štapom. Dešavalo se da patka uzleti, pričao je otac, da je štapom udarim onako kako bejzbol igrači udaraju lopticu.
Gladna djeca, kako tada, tako i danas, nemaju vremena za ekološke dileme.
Za mog oca, Velika plaža danas je pakao. Realizacija svakog od njegovih najcrnjih mladalačkih strahova. Svi mi živimo u paklu vlastitih predaka. Ono što mi zovemo progresom bila je vizija pakla onih prije nas. Jedini mogući progres je napredak dublje u pakao.
Nikad mi to nije rekao, ali pretpostavljam da bi ono što je preživjelo od gladne poslijeratne djece danas hipstere na ekserima koji ležaljku plaćaju 100 eura dnevno najradije tuklo palicama, kao nekoć patke.
Velika plaža nikada više neće biti divljina i obećanje slobode, nikada više neće biti nada da je bijeg moguć.
Nema bijega, nema skrivanja. Svijet je tek wallpaper, pozadina za selfi. Dođite na ulcinjsku Veliku plažu, vjernu kopiju kalifornijske obale kojom u Pinchonovom tekstu špartaju čudaci bizarnih sudbina. Sačekajte kraj ljetnjeg dana u jednom od plažnih barova u kojima se skupljaju surferi i ostali cool gradski momci i cure. Koji tren prije nego će sunce nestati u moru, mladi ljudi ostavljaju svoje koktele od votke, piva i smutije pa se, kao vojska replikanata aktivirana pritiskom na dugme, primiču moru i snimaju svoje mišiće i sise, izložene ispred najpoznatije kič-pozadine u svemiru. Potom se, zagledani u telefone pomoću kojih snimak svog ega koji zaklanja zalazeće sunce postavljaju na mrežu, laganim koracima po još uvijek toplom pijesku vraćaju za svoje stolove i nastavljaju stupidne razgovore, tačno na mjestu gdje su ih prekinuli kada je nastupio trenutak za savršeni selfi.
Tada, i samo tada, u kafani koju su na tren napustila bića koja se anonimnosti boje više nego smrti, imaš osjećaj da si, uprkos svemu, napokon sam i nevidljiv.
Nije bilo tako. To i ja pamtim: Veliku plažu na koju ideš jer ti treba samoća. Ili odeš da baciš grib i u apsolutnoj tišini prenoćiš u baraci na pijesku koju su imali Mašanovići, dok im je nije srušio današnji zakupac plaže.
Razumijete: vaš progres moj je pakao. Ljudi su danas zabrinuti da ih neko ne optuži da su protiv napretka. To je kao da se stidiš da kažeš da si protiv raka – koji je najprogresivnija stvar u prirodi. Kapitalizam je društveno-ekonomska verzija raka. Neprekidni napredak, sve do smrti domaćina.
Arapi imaju poslovicu koja kaže, otprilike, ovako: desiće se najgore što se može desiti – neće se desiti ništa. To nije moj strah: ja sam protiv progresa. Nisam ni za sadašnjost, jer i ona je kopile progresa. Ja sam za prošlost. Zapravo: nisam. I svaka prošlost tek zbir iznevjerenih obećanja vlastite prošlosti – tragična budućnost nekog drugog vremena. Osnovna prednost prošlosti nad budućnošću je to što je ona – prošla.
U prošlosti se nalazi moja utopija. Po definiciji, mjesto/vrijeme utopije je budućnost. Utopija se mašta. Moja generacija je se prisjeća. Naša utopija se već desila. Mi smo vidjeli i njeno ostvarenje i njen kraj. Vidjeli smo kako ono što se rađa kao utopija umire kao distopija.
Što se mene tiče – sav progres ovoga svijeta: eto vam ga, it’s all yours. I ne treba kusur.
Što se mene tiče – nema samosazažaljenja, koje je tako nedostojanstveno, tako kič.
Da: vidio sam kako noć bešumno pada na Oltar domovini i rimski Koloseum. Sa obale Kalabrije gledao sam kako Sicilija gori u divljem plamenu zalazećeg sunca. Vidio sam Napulj i nisam umro. Vidio sam finske močvare i norveške šume. Hodao sam po zaleđenoj rijeci u Umei. Smoren sam izašao iz Globe teatra nakon cjelovečernjeg mučenja ukrajinskim Magbetom i prešao odvratnu, blatnu Temzu. Tumarao sam jorkširkim brjegovima i izgubio se u Parizu. U Briselu sam sa nagradom u ruci stajao na bini dok je iz prvog reda aplaudirala holandska princeza. Besciljno sam lutao Bečom, besciljno sam lutao Peštom, čega sam se sjetio kada sam se, sat pred let za Podgoricu, probudio u kafeu na krovu istambulskog aerodroma. Prekasno sam razumio da bol koji su ti drugi nanijeli nije vrijedan pomena: ono što će te proganjati do kraja, ono zbog čega nećeš umrijeti spokojan bol je koji si nanio drugima.
Da. I?
ANDREJ NIKOLAIDIS: Ovdje ni dobar guslar ne bi pomogao: kako je Huan otkrio da je sam sebi ujak
