Ovo nije klasični novinarski niti književni tekst. Nekada davno možda bi i bio. U želji da izbjegnem crnjačenja raznih vrsta naprosto pisao nisam. Jedan je čovjek sve to dosta dugo čekao. Ovo je pismo njemu i jos nekolicini njih koji su istu želju imali…
Piše: Chaga BURRU za Proglas
Druže, da me pitaš kakve su joj oči boje, ja ti znao ne bih reći. Dok pokušavam da je gledam, ometen prisustvom, tu ljepotu ne vidim… Osjećam je.
Znam da je mnogo vremena prošlo i nisam pisao. Nisam želio pisati. Svega je nekako bilo previše i preintenzivno. Svega što ne treba biti ili barem da ga je mnogo manje. Jada, mraka, patnje, nepravde… Nije ni sada mnogo bolje, ali snage nisam imao.
U sopstvenim opustošenim bespućima lutajući, noseći terete vlastitih tereta, dodatno opterećenih teretima okruženja kojih smo dio a na koje teško da uticati možemo… Pisao nisam. Znam da nisam obećao, jer ne obećavam što nisam siguran da ispuniti mogu, ali sam rekao da ću riječi iz sebe pustiti kada nesto lijepo budem imao reći.
I pišem ti.
Iako mi i misli i riječi nedostaje da ti oslikam magiju trenutka vječnosti… Ili vječnosti trenutka. To ti je ono, malo kao filmski, umjetnički, poetski taj neki fazon, kao na ulici si i baš kao taj dan u baš tom nekom trenutku… Odlučiš neići putem kojim uvijek ideš. Kreneš u drugom pravcu, ne znajući baš zato i ne misleći ništa naročito. Ono krenuo si na kafu, pauza i tako to.
Iiiiii…
I onda je ugledaš. Pogledi se sretnu. Tijela zaustave. Osjetiš nesto… Priđeš… Pozdraviš se…
I evo vidiš pišem ti.
I sretan bih bio da ti mogu približno dočarati krugove začaranih krugova koji se prepliću. Ali u nekoj sam rastrešenoj zanesenosti pa znam da nećeš zamjeriti. Više od odličnog je i da sam pustio koju riječ na papir. A ne bih vjerovatno da inspiracija nije takva kakva jeste…
Nismo vise mladi, četrdeset i kusur kuca na vrata. Život gazi, melje, dobro, loše, donosi, odnosi.. Sve znaš. Sresti nekog danas i sresti nekog jučer naprosto nije isto. Iskustva što nas okoštavaju, jačaju nas i čine slabim, olakšavaju i otežavaju, tjeraju na oprez i kad treba i kad ne treba… Sa dušom i tijelom izranjavanim životom, čovjek se nekako mnogo teže prepušta emociji, intuiciji i stvarima malo udaljenijim od razuma…
Ne znam čim vođen prepustio sam se najčišćoj emociji koju mislim da mogu imati. I uživam… Iskreno, baš uživam. Iako je među nama ambis okolnosti koje prijete, pronalazimo načine da ne padnemo. Živimo trenutak koji je vječan…
Znam da je premalo, ali za sada toliko. Nadam se skorom viđenju.
