Ideja formiranja trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini već godinama cirkuliše kao konstanta političkog diskursa dijela hrvatskog političkog rukovodstva. Iako se povremeno predstavlja kao nužan uslov za ravnopravnost Hrvata i kao navodni preduvjet stabilnosti i evropskog puta zemlje, ta ideja u praksi ostaje bez realne političke, pravne i međunarodne potpore.
Zalaganje za treći entitet nije vezano za jednu konkretnu ličnost, već predstavlja svojevrsni „podrazumijevani program“ hrvatskih nacionalnih stranaka, koji se aktivira naročito u trenucima kada se govori o preustroju države ili reformama ustavnog poretka. U središtu tog koncepta nalazi se princip dosljedne etnoteritorijalizacije, prema kojem bi se politička ravnopravnost trebala ostvarivati kroz teritorijalnu autonomiju.
Međutim, ta paradigma je u suprotnosti s temeljnim političko-pravnim okvirom Bosne i Hercegovine. Washingtonskim sporazumom iz 1994. godine, koji je postavio osnove Federacije BiH, jasno je definisana federalizacija i decentralizacija bez mogućnosti daljnje etničke fragmentacije. Taj dokument, zasnovan na principima, i danas predstavlja čvršći temelj državne arhitekture nego kasniji Dejtonski sporazum, koji je prije svega bio pragmatično rješenje za prekid rata, ali je ostavio iza sebe disfunkcionalan sistem.
Iako se često govori o „nedovršenoj“ državi i potrebi njenog preuređenja, u Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljna, inkluzivna i sadržajna debata o tome kako bi takav proces izgledao. Pozivi na duboke ustavne reforme zanemaruju promijenjeno međunarodno okruženje: globalni politički trendovi danas su znatno nepovoljniji nego sredinom devedesetih, a otvaranje ustavnih pitanja nosi rizik prelijevanja interesa susjednih država i dodatne destabilizacije.
U tom kontekstu posebno je indikativno insistiranje da evropski put Bosne i Hercegovine navodno vodi preko trećeg entiteta. Evropska unija, međutim, jasno preferira funkcionalne, održive i teritorijalno cjelovite države. Svaki model koji bi dodatno blokirao donošenje odluka ili produbio etničke podjele suštinski je nespojiv s evropskim integracijama. Ključna prepreka evropskom putu Bosne i Hercegovine ne nalazi se u Federaciji, već prije svega u opstrukcijama koje dolaze iz Republike Srpske.
Dodatnu složenost unosi političko savezništvo između vodećih hrvatskih i srpskih nacionalnih aktera u BiH. Podrška ideji trećeg entiteta koja dolazi iz Republike Srpske ne proizlazi iz brige za ravnopravnost Hrvata, već iz strateškog interesa slabljenja države Bosne i Hercegovine. Takva osovina podsjeća na obrasce iz ranih devedesetih godina i funkcioniše kao neformalna veza između Zagreba i Beograda preko njihovih političkih partnera u BiH, iako su odnosi između dviju država formalno zategnuti.
Uloga Hrvatske u tom procesu ostaje ambivalentna. Iako u Zagrebu ne postoji otvorena i mainstream podrška trećem entitetu, izostanak jasnog i nedvosmislenog distanciranja ostavlja prostor za političke manipulacije. Utjecaj hrvatske vlade na rukovodstvo HDZ-a BiH pokazao se ograničenim, što se vidjelo i na primjerima strateških projekata poput južne plinske interkonekcije. Odnosi moći u toj relaciji često djeluju obrnuto od onoga što se javno pretpostavlja.
Kada je riječ o međunarodnoj zajednici, prostor za iluzije je još uži. Ne postoji nijedan relevantan međunarodni akter koji bi podržao formiranje trećeg entiteta. Evropska unija taj koncept smatra destabilizirajućim, dok su Sjedinjene Američke Države Bosnu i Hercegovinu spustile ispod strateškog radara, zadržavajući minimalni diplomatski angažman bez ikakve spremnosti da podrže ustavne eksperimente koji bi mogli otvoriti novu krizu.
Tvrdnje o neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini zahtijevaju nijansiraniju analizu. Nesporno je da je princip konstitutivnosti narušen, posebno kroz praksu izbora člana Predsjedništva BiH koji nema većinsku podršku hrvatskog biračkog tijela. To je rezultat političkih kalkulacija i narušavanja konsocijacijskog duha Dejtona. Istovremeno, činjenica da Hrvati u Republici Srpskoj gotovo da ne postoje predstavlja strukturni oblik neravnopravnosti o kojem se rijetko govori.
Na kraju, ideja trećeg entiteta ne predstavlja politički projekt u punom smislu te riječi. Ona je prije svega ideološka konstrukcija, opterećena ratnim naslijeđem i pravno-politički završena još 1994. godine. U savremenom kontekstu ona funkcioniše kao sredstvo pritiska, mobilizacije biračkog tijela i pregovarački alat, ali bez realne perspektive ostvarenja. Kao takva, ostaje politička samozabluda – glasna, ali suštinski prazna.
STRATEŠKA TIŠINA: Politička „idila“ Zagreba i RS-a gradi se bez teških pitanja prošlosti
