“Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović je Milanu Kneževiću poželio sretnu političku penziju i poručio da Crna Gora s podozrenjem gleda na one koji rade za interese drugih država (čitaj srpskog sveta). Ako ova izjava znači kraj kompromisa s politikom koja Crnu Goru vidi kao privremenu državu – onda ima težinu, a bogme i značaj. Ali najveći problem ove izjave nije u njenoj netačnosti. Naprotiv. Problem je što dolazi tek sada. Januar na februar 2026. Što bi rekli mi u Bosni, babo ruč’o!“
Dragan BURSAĆ CdM
Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović je Milanu Kneževiću poželio sretnu političku penziju i poručio da Crna Gora s podozrenjem gleda na one koji rade za interese drugih država (čitaj srpskog sveta).
I sad bi čovjek van vremena i prostora trebao klimnuti glavom, i reći: konačno, evo jdne državničke rečenice. Evo principa. Evo političke hrabrosti. Evo gradonačelnika koji je pokazao i srednji prst i stisnutu šaku neočetnicima.
Samo što postoji mali problem.
Ta rečenica dolazi nakon što je vlast i u Podgorici – i u državi – godinama funkcionisala uz iste te ljude, bojovnike srpskog sveta. Da, pored Kneževića mislim i na Andiju Mandića kao što i vi svi mislite.
Zato ova priča ne počinje s Kneževićem. Počinje s Mujovićem.
Jer Knežević je konstantan. I dosljedan u svojim naumima. Njegova politika je godinama ista, glasna i brutalno jasna: NATO je problem, Rusija nije; sankcije Moskvi su greška; Crna Gora treba “neutralnost”; Beograd je prirodni politički centar gravitacije; srpski svet kao ishodište svega zamišljenog u Crnoj Gori. To nije skrivena agenda. Dapače, to je politički program koji se izgovara javno i pred kamerama.
I sad dolazimo do ključne tačke: Mujović to nije otkrio juče. Valjda, za nadati se. Jer, ako se osvijestio krajem januara 2026. kuku i njemu i građanima glavnog grada.
A budimo iskreni, nije se Saša probudio jednog jutra i shvatio da postoji problem. Nije se spotakao o “novu činjenicu“. Nije se promijenila politika DNP-a preko noći.
Promijenila se jednokratna politička računica.
A to je razlika između principa i matematike.
Jer hajde da otvorimo karte do kraja.
Dok je PES-u i Mujoviću trebalo sastaviti gradsku vlast, Knežević i njegovi politički saborci bili su partneri. Kada je trebalo obezbijediti većinu, postali su čak i faktor stabilnosti. Kada je trebalo preuzeti vlast od DPS-a, postali su politička realnost.
Sada su najednom – problem.
I to je sva istina.
Pokret Evropa sad došao je na vlast kroz obećanje da će Crna Gora izaći iz beskrajnog identitetskog rata i konačno početi živjeti normalnu evropsku politiku. Plate, ekonomija, reforme, investicije. Kraj nacionalnih zastava i početak računa. Romantika ekonomije, ah.
Umjesto toga, dobili smo vlast koja je morala balansirati između evropske retorike i partnera koji otvoreno negiraju evropski put države. Što bi se reklo od predvorja EU do Beograda i Moskve u istm kancelarijama.
I tu počinje cijena kompromisa i kamatno isplaćivanje iste.
Prvi kompromis: legitimizacija i legalizacija ideologije “srpskog sveta”.
To nije akademski termin. To je politički projekt koji Crnu Goru vidi kao prostor koji treba vratiti u političku orbitu Beograda. Vjerski, duhovno (nije pleonazam), institucionalno, akademski i u konačnici ustavno-zakonski. Kada takav projekt dobije mjesto u vlasti, on prestaje biti marginalan. Postaje institucionalan i samosvojan.
Drugi kompromis: konstantna politička ucjena.
Svaka sjednica parlamenta, svako glasanje, svaka odluka obitava – uz pitanje hoće li većina opstati. Država koja živi u permanentnoj političkoj krizi ne može se baviti reformama. Ona se bavi preživljavanjem.
Treći kompromis: sigurnosna reputacija države.
U trenutku kada dio vlasti otvoreno zagovara približavanje Rusiji i ukidanje sankcija, šalje se poruka saveznicima da Crna Gora nije pouzdan partner. To nije ideološka rasprava. To je pitanje međunarodnog kredibiliteta.
Četvrti kompromis: pokušaj blokiranja evropske agende.
Evropske integracije traže stabilnost i jasnu političku orijentaciju. Ne možete istovremeno biti evropska država i voditi unutrašnju politiku kao da je referendum o državnosti završen juče.
Peti kompromis: izgubljeno vrijeme.
Godine koje su trebale biti posvećene ekonomiji i reformama potrošene su na političke krize, padove vlada i beskrajna preslagivanja većina. Brojimo ih šest. Ne vlada, nego godina.
I sad dolazimo do Podgorice.
Jer Mujović nije samo političar. On je gradonačelnik glavnog grada države koja pokušava da se definiše između Evrope i balkanskog političkog haosa.
A Podgorica je postala simbol tog kompromisa.
Grad koji bi trebao biti motor razvoja pretvoren je u političko bojište. Ali ne bojište između bojovnika srpskog sveta i EU jastrebova, nego bojište na kome se ukrštaju srpski svet i oni koji im prave kompromise. Što bi se reklo duplo golo. Svaka odluka, svaki projekat, svaka investicija – dio je šire političke borbe. Umjesto urbanizma i infrastrukture, politika. I još politke.
I sad Mujović poručuje Kneževiću da je vrijeme za političku penziju.
Dobro. Ali šta je s godinama saradnje?
Šta je s kompromisima koji su omogućili vlast?
Šta je s političkom cijenom koju je država platila?
Jer najveći problem ove izjave nije u njenoj netačnosti. Naprotiv. Problem je što dolazi tek sada. Januar na februar 2026. Što bi rekli mi u Bosni, babo ruč’o!
Kada partner više nije potreban
A ni to nije ništa novo: to je balkanski politički obrazac – istina postaje prihvatljiva tek kada (p)ostane bezopasna.
Ali upravo ovdje počinje ozbiljna politika.
Jer riječi bez posljedica ostaju marketing.
Ako ova izjava znači kraj kompromisa s politikom koja Crnu Goru vidi kao privremenu državu – onda ima težinu, a bogme i značaj.
Ako ostane samo pusta rečenica – postaće još jedan naslov koji će zamijeniti sljedeća politička kriza.
I zato ovo JESTE trenutak odgovornosti.
Ne za Kneževića. Njegova politika je jasna godinama.
Ovo je trenutak odgovornosti za Mujovića i PES.
Jer politička zrelost ne počinje kada prepoznate problem. Počinje kada odlučite da više ne živite s njim i da se BORITE PROTIV NJEGA.
Dobro jutro, gradonačelniče, zdravo se probudili!
Sad tek počinje politika i politička bitka. Ako ste iskreni.
DRAGAN BURSAĆ: Raković vam je nacrtao kako je Crna Gora pala 2020.
