“Zašto se Ćulum ne bi vratio nazad? Ko će mu to zabraniti? Možda Vijeće ministara koje mu nikada nije ni prihvatilo ostavku? To je ono što se kod nas zove ‘pravni vakuum’, odnosno rupetina kroz koju Dodikov kadar elegantno protura sve što hoće – od zakona do ljudi. A posao mu je jasan kao i do sad: SIPA ne smije dirati Milorada Dodika, ma koliko da se ukazala potreba za lisicama i privođenjem.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Zamislite ovakvu situaciju: direktor jedne od najvažnijih sigurnosnih agencija u državi – Državne agencije za istrage i zaštitu, popularne SIPA-e – štiteći Dodika, podnese ostavku. I to ne bilo kakvu ostavku, nego onako, hinjski: “Podnosim lični zahtjev za razrješenje”, reče, ode s posla i nestane, valjda negdje na politički odmor, da savjetuje malkice niži ali lojalniji kadar iz RS-a. Prođe 120 dana.
Četiri duga mjeseca. Bez dana na poslu. Bez plate, žali se on. I onda – hop! – eto njega nazad.
Kao da je bio na godišnjem, malo mu produženom, da prostite. I taman kad pomisliš da je ovo neki skeč, shvatiš da je to – država Bosna i Hercegovina. Pa ako vam je ovo sve normalno, onda stvarno – neka mu je sa srećom povratak.
Jer, zašto Ćulum ne bi došao nazad? Ko će mu to zabraniti? Možda Vijeće ministara koje mu nikada nije ni prihvatilo ostavku? Aha, to je ono što se kod nas zove “pravni vakuum“, odnosno rupetina kroz koju Dodikov kadar elegantno proturi sve što hoće – od zakona do ljudi. Neprihvaćena ostavka? Pa naravno! Da bi se u pogodno vrijeme mogao vratiti i dovršiti posao, kao što se sad I dešava. A posao je jasan: SIPA ne smije dirati Milorada Dodika, ma koliko da se ukazala potreba za lisicama i privođenjem.
Ćulum je, profesionalni državni saboter. Čovjek koji se deklarativno povlači da ne bi radio protiv svog političkog pastira, a praktično kupuje vrijeme za njegovo “pravosudno prosvjetljenje”. I sad se vraća. Ne jer voli državu. Ne jer poštuje zakon. Nego jer mu se može. Jer se može sprdati s institucijama. Jer se može ponašati kao vlasnik SIPA-e, a ne njen direktor. Jer zna da ga niko, ama baš niko neće kazniti, sankcionisati, pa ni ružno pogledati.
Jer, da se ne lažemo, u BiH se ne poštuje država, već etničko-politička podjela funkcija. SIPA mora imati direktora iz reda srpskog naroda. A po mogućnosti – iz reda poslušnika Milorada Dodika-tako je najbolje.
Tako ti sistem funkcioniše, i to ti je – meritokratija na balkanski način. Pa kad Ćulum odluči da se “nekažnjeno vrati”, država kaže: “Što da ne, bujrum!” Jer institucije u BiH nisu stubovi poretka, nego šatori za
partijsku zabavu. A znate šta je najgore?
Nije čak ni problem što se Ćulum vratio. Problem je što je znao da može. Što su mu vrata ostala otvorena. Što su ga čekali. Pa da je došao i s kokicama u ruci, rekli bi mu: “Direktore, jeste se umorili?” A on bi, onako skromno, rekao: “Pa malo jesam, ali evo me da radim… do izbora novog direktora.”
Koji, gle čuda, možda opet bude – on. Kad se šef bez dana na poslu vrati kao da je otišao do prodavnice po hljeb, to vam je zemlja koja više ne zna razliku između institucije i trafike. Ovo je poruka svim poštenim službenicima: nemojte se truditi, budite Ćulumi. Dajte otkaz, ali nemojte da vam ga prihvate. Onda fino odete savjetovati po entitetima, pa kad zatreba – nazad u fotelju.
Jer, zašto ne?
U ovoj zemlji i zakon i institucije i procedura – sve je to samo pozornica za političko-jaranski kabare. Ćulum je glavna zvijezda, a scenario piše Milorad Dodik. U jednoj sceni ostavka, u drugoj povratak, u trećoj možda i unapređenje. I sve uz zvuke harmonike koja svira “Oj, institucijo, nakaradna da si”.
I da, kad vas sljedeći put pitaju šta je najtačniji indikator propasti jedne države – recite: “Kada direktor državne bezbjednosne agencije može sam sebi dati i opozvati ostavku, a sve to u zavisnosti od političke prognoze.” Ne treba vam veći dokaz od Ćuluma. A možda ćemo za koju godinu gledati kako se Ćulum vraća treći put. Pa šta? Ionako ništa nije stvarno. Osim sprdnje. Ona je postala naš jedini konstantni zakon.
Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu – zemlju u kojoj ostavke za pomagače bjegunaca ne važe, a zdrav razum je već odavno podnio neopozivu ostavku. Jer bjegunci, zaboravih, više nisu bjegunci, sad su saradnici. Valjda.
I još je nije opozvao.
DRAGAN BURSAĆ: “Tiha okupacija srpskog sveta – Vučić u vašem dnevnom boravku”
