U mojoj omiljenoj alegoriji, Slavoj Žižek i Srećko Horvat Evropsku uniju opisuju kao žurku na koju Hrvatska ulazi pred kraj, kada je već sve pojedeno i popijeno; a Crna Gora, Albanija, Kosovo i Srbija upadaju tek na after party, dok članice već mamurne, u downu od droga, leže u svojoj povraćki ispod stolova.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Kao ljevičar koji je još uvijek vjerovao u reformističke metode, mislio sam da Crna Gora treba ući u EU, da bi je potom sa drugim progresivnim snagama potpuno reformisala iznutra. Problem je u tome što tih progresivnih snaga nema ni u Crnoj Gori, a ni u Evropskoj uniji.
Engleska je napustila zajednicu, Njemačka je nekako formiranjem hrišćansko-konzervativne vlade uspjela da zadrži neonaciste van vladajućih struktura, u Francuskoj je zabranjeno kandidovanje neonacistkinje Marin Le Pen zbog pronevjere novca iz evropskih fondova, u Rumuniji je na izborima pobijedio desni populista, ali je spriječen da obavlja funkciju zbog sumnji na nezakonite uticaje na izborne tokove. Konzervativci se približavaju fašistima u pokušajima da im otmu nešto glasova, dok ih nekako još uvijek drže van vlasti. Fašizacija raste, a tamo gdje nije u potpunosti uzela maha, čini se da se samo odlaže neizbježno. Jer liberali i desni centraši nastavljaju sa starom politikom mjera štednje kojima pelješe mase, a evropska ljevica je kontinentalno marginalizovana otprilike koliko i partija joga-letača u Crnoj Gori početkom 21. vijeka.
Nema više blagostanja. Para je prifalilo, a one koje su ostale se ne koriste za socijalne servise, nego za dalje naoružavanje. Srlja se i u nova zaduženja. Evropa nema svoju tehnologiju, patente vještačke inteligencije, masovnu proizvodnju čiste energije na koju se može osloniti, a i čuvenu auto-industriju je pregazilo globalno tržište. Zemlje se zatvaraju u neki vid bizarnog ekonomskog izolacionizma, dok ostvaruju isključivo vojne saradnje sa drugim državama; zbog postojanja straha od Trumpove Amerike, Putinove Rusije i ubrzanog razvoja Kine pod komandom KKP-a. Ne znaju ništa osim da se pripremaju za neke nove (hladne) ratove, koji će se izgleda voditi u ime profita.
Nakon što su politički atrofirali, pod kvazi-ugodnom pozicijom privjeska Sjedinjenim Američkim Državama, evropsko „liderstvo“ je skliznulo u nesnađenost. Nema više sna o socijaldemokratskoj Evropi. Još davno, Lenjin je kazao da je Zapad dobrim dijelom spriječio revolucije na svom tlu time što je socijalizovao pljačku. Odnosno, i onaj Englez koji je na dnu klasne ljestvice je dobijao makar nešto plodova kolonijalizma – dovoljno da živi. Tako je bilo makar dok je postojao Sovjetski Savez, Socijalistička Jugoslavija i blok Nesvrstanih, pa su Zapadni imperijalisti morali da potkupe svoju radničku klasu socijalnim mjerama platežne moći, dostupnog stanovanja, javnog školstva i zdravstva. Takvog neprijatelja više nema, srušio se arhetip istinskog drugog. Stoga ne postoji ni razlog za korupcijom te vrste; jer je trenutno teško zamisliti drugačiji svijet. Postoji samo borba između neoliberala i fašista. No, njima je zajedničko što su na istoj strani ekonomskog spektra. Svi se takmiče ko će biti veći i bolji kapitalista. Ko će stvoriti veći profit.
Na djelu je ogoljena tržišna militarizacija, na čijem nezadovoljstvu građana/ki profitira ekstremna desnica. Tako se države kontinuirano cijepaju sebe, dok se odaljavaju od saradnji i kolaboracija.
Sve priče o humanosti, evropskim vrijednostima i multikulturalizmu su pale u vodu. Tačnije, raznijete su bombom u Gazi i ubijene planom deportacije migranata iz Italije na obale Albanije.
Znate ko se jedino busa o „evropskim vrijednostima“ trenutno? Crna Gora. Država koja nije u Evropskoj uniji. Možda upravo iz razloga što nijesmo, jer tako nemamo istinskog dodira sa tom vrstom real politike.
Reklo bi se da je Evropska unija mrtva, samo da nama to još niko nije javio.
Očekujemo da će nas EU spasiti od Vučića. Ista unija koja zdušno podržava njegov autoritarizam zarad šačice litijuma. Da će san o Velikoj Srbiji razrušiti oni koji tolerišu san o Velikoj Mađarskoj.
Isto kao što očekujemo da će se smanjiti međunacionalne tenzije integracijom u uniju, koja ništa nije uradila povodom Turske, Grčke i Kipra, Španije i Katalonije.
Očekujemo da će nas demohrišćanske partije (koje su većinski na vladajućim pozicijama u Evropi) spasiti klerikalizacije, da će nas korumpirani lobisti osloboditi afera, da će nas inicijatori krupnog kapitala spriječiti masovne privatizacije i da će nam novac dati oni koji ga ni sami nemaju, već se sve više zadužuju.
Svjestan sam da je u Crnoj Gori svojevrsni jeres pisati bilo šta loše o Evropskoj uniji, jer mit evropskih integracija počiva na višedecenijskom, skoro religijskom, predanju o spasenju. Samo što se, umjesto Isusa Hrista, sa neba trebala spustiti plava zastava sa žutim zvjezdicama i povesti nas u neki bolji život. Onaj „pravi“ život, koji se čeka umjesto ovozemaljske (vanevropske) patnje.
Nema biblijskog spasenja. Džabe tražimo heroje izvana. San o „nadgrobnom“ životu u raju Evrope je nestao. Samo se niko ne usuđuje da nam to kaže naglas.
Kada to shvatimo ili ćemo ući još dublje u razvrat, jer ne postoji palica „evropeizacije“ kojom su nas tjerali da se „upristojimo“, ili ćemo se okrenuti nekim drugim, boljim vrijednostima.
DUŠAN PAJOVIĆ: U Srbiji su vlast i opozicija isti, ali sada studenti drže čas
