Palestinsko Ministarstvo zdravlja je prije nešto manje od mjesec dana objavilo hiljadu stranica smrti. Na njima su se nalazila imena, godine i detalji o 52.959 ubijenih Palestinaca.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Na prvih stotinu stranica nalazila su se imena preko pet hiljada djece od pet godina ili mlađe.
Na prvih osamnaest stranica — isključivo bebe. Nulta godina.
Svijet je ćutao. Isto kao što je ćutao za uništavanje bolnica i škola, spaljivanje živih civila i bombardovanje humanitarnih punktova gdje su Palestinci preuzimali hranu. Ćutalo se i na činjenicu da roditelji svojoj djeci ispisuju imena na rukama da bi mogli biti identifikovani ispod ruševina nakon potencijalnog ubistva.
Izraelske vlasti zabranjuju dolazak ulazak hrane, vode, lijekova i goriva u Gazu.
Iz tog razloga, dvanaest aktivista i aktivistkinja se uputilo brodom Madleen ka Gazi. Cilj im je bio da podignu globalnu svijest o genocidu koji se sprovodi i humanitarnoj katastrofi koja se tamo dešava. Nosili su hranu, formule za bebe, medicinske i sanitarne potrepštine. Nijesu nosili nikakvo oružje, već breme sramote cijelog svijeta. Umjesto nas.
Suprotno svim međunarodnim zakonima, oteti su od strane izraelske vojske tokom plovidbe međunarodnim vodama. Osam aktivista/kinja, koji su zbog nelegalnosti procesa odbili da potpišu papire, se nalaze u zatvorima u okupiranim teritorijama.
Ostalih četvoro, uključujući Gretu Thunberg, su pristali na deportaciju i napustili Izrael. Nakon deportacije, novinari su Gretu pitali da li je bilo strah kada im je izraelska vojska upala na brod, na što je ona odgovorila: „Najviše me strah tišine dok traje genocid.“
I zaista, ima li većeg užasa? Postoji li gori spomenik ljudskosti od onog kojem korov prikriva slova koja govore o ćutanju za vrijeme genocida?
Kada sam prije skoro godinu dana prvi put otišao u memorijalni centar Srebrenice, nijesam mogao da se otrgnem osjećaju gađenja prema ljudskoj vrsti. Mjesecima nijesam mogao da sakrijem strah, prezir i razočaranost. Kada sam se, pri povratku, zadržao u pojedinim gradovima Republike Srpske, pretvorio sam se u (ne)živi skener. Gledao sam oko sebe i razmišljao kako su stariji ljudi koje srijećem, na ovaj ili onaj način, učestvovali u genocidu. Sva priča o mapiranju krivice u par individua je pala u vodu. Potonula je zajedno sa ekonomskim redukcionizmom (kojim se nekad seditiram); iako bi neki drugovi i drugarice to nazvali klasnom sviješću.
Znao sam da je Drinom teklo hiljade leševa pored ljudi koji ribaju, da je RS nekoliko dana bila “etnički čista” teritorija koja nije imala strane posmatrače, što je vojska koristila da više puta premješta kosti ubijenih Muslimana da bi zatrli trag zločina. Znao sam da je “nesrpskom” stanovništvu bilo naređeno da oko ruku nose bijele trake. Da su žene masovno odvođene u kampove za silovanje. Da su sa mosta toliko leševa bacali u rijeku, da su vlasnici hidroelektrana morali zvati vojnike da “uspore” – jer su leševi blokirali cijevi. Znao sam da su to ljudi morali vidjeti. Da su ćutali jer je kum ubijao, prijatelj silovao, a komšija bio bagerista. Da su, poput Dogvilla, sve opravdavali višim ciljem – dobrobiti uže zajednice.
Malo je većih umjetničkih djela od Von Trierovog filma Dogville. U ovom tročasovnom masterpiece-u, glavna junakinja Grace, u bjekstvu od kriminalaca bježi i nalazi sklonište u gradiću po kojem film nosi naziv. Mještani je prvo prihvate, ali potom vrlo brzo, pod maskom “davanja doprinosa zajednici”, počinju da je iskorišćavaju i zlostavljaju. Njene granice (ne)prihvatljivog se pomjeraju malo po malo, a radnja se sporo razvija od blagog kućnog rada sve do seksualnog ropstva.
Za razliku od ostalih, površnijih, filmskih ostvarenja, u Dogvillu zlo ne čine očigledne psihopate, banalni kriminalci i monstrumi. Nema nikakvih karikatura zla. Ne, Grace biva zlostavljanja od strane običnih ljudi: učiteljica, brižnih majki, poljoprivrednih radnika i iznemoglih staraca. Kada Grace postaje seksualna robinja, niko ne preuzima odgovornost, same supruge silovatelja govore da to nije baš tako, te da je “situacija teška” i da “svi moraju dati svoj doprinos”. I njena ljubav, Tom, filozof i intelektualac, okreće glavu na drugu stranu. Na kraju je i on izmanipuliše i izda.
Dogville je doslovno iscrtan kredom: bez zidova, bez skrivanja. Ljudske zajednice ništa ne dijeli od užasnih prizora. Nema prave privatnosti, sve je na izvol’te. Svi znaju sve, ali se prave da ne znaju. Svi su saučesnici – direktno ili implicitno.
Kada se dešava genocid – svi sve znaju. I svi učestvuju – direktno ili implicitno. Horor pobjeđuje uz tišinu „komšija“. Kako u Dogvillu, tako nekad u Bosni, a danas u Gazi.
DUŠAN PAJOVIĆ: Ko danas ne kritikuje SPC – saučesnik je njihovog fašizma
