Kada avion stvara buku, on emituje talase koji se nakupljaju oko njega. Kad pilot ubrza i premaši brzinu zvuka, on na neki način razbija te talase. To je ono što stvara buku sličnu eksploziji.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Kažu da su Izraelci, još ljetos, u Libanu namjerno probijali zvučni zid da bi traumirali ljude. Zvuk sličan bombardovanju širio se Bejrutom, a građani tog grada su iščekivali da ih raznesu bombe, koje tada nisu ni stizale.
Vjerujem da isti efekat ima zveckanje oružjem na području bivše Jugoslavije. Bilo kakva anticipacija oružanog sukoba je, ne samo izazivanje panike, već i svojevrstan čin psihičkog zlostavljanja.
Tome je nedavno pribjegao profesor i, što je mnogo bitnije, savjetnik u Vladi Crne Gore, na televiziji Vijesti. Nakon pitanja novinarke šta je najgore što se može desiti ako lista okupljena oko Jakova Milatovića napravi koaliciju sa DPS-om, profesor je odgovorio da u tom slučaju dolazi do povećane vjerovatnoće građanskog rata u Crnoj Gori. Nakon čega je napravio apsurdnu paralelu sa hororima i strahotama Ukrajine i Gaze.
U tom trenutku sam zamislio aktivaciju posttraumatskog poremećaja svih onih sekundarnih i tercijalnih žrtava rata. Nijesam mogao, a da se ne sjetim onih (anti)ratnih veterana koji se tokom novogodišnje noći, zbog vatrometa koji ih podsjeća na pucanje, bacaju ispod stolova svoje trpezarije.
Poznato je da na našim prostorima svakih par decenija krene oružano šenlučenje. Nakon što su Hrvatska i Srbija uvele obavezni vojni rok, tom idejom je koketirao i ministar Krapović. A svi znamo da ispod šlema – mozga nema.
Tako da, kako je još Nikolaidis pisao, umjesto slanja djece u vojsku – pošaljite ih u muzeje i na koncerte. Ja recimo predlažem okupljanje bosanskog benda Machina, da čuju o Hibridicusu Balcanicusu, cvijetu koje jede djecu; ovčici Mariji koja bježi od kolektivne svijesti stada; i o evolucionom defektu koji vodi pojavi čovjeka.
Biću iskren: ja značajno variram u svojoj poplavljenosti i preplavljenosti. Nekada me slijepo vodi vjera u ljudske kapacitete, a nekada antropološki pesimizam koji zagovara obustavu prokreacije.
Imam tu neku statičku mizantropiju, kako mi je jednom prilikom kazao prijatelj. Kad me pitate o ljudskoj vrsti, mnogo prije pomisli na velike izume, međusobnu pomoć i kooperaciju, meni prolaze kroz glavu gasne komore, robovi u lancima, kuga, lešinarsko bogaćenje, tamnice i mučenja.
E pa ja ovakav, ni u najgorim snovima, ni u najgorim polucijama i stanjima beznađa i mraka, ne bih toliko potcijenio ljude da pomislim da bi ratovali za skupštinske fotelje potplaćenih intereždžija, njihovih ega, plaćenih ručkova i luksuznih diplomatskih putovanja.
Za mnoge ljude nemam jednu lijepu riječ reći, ali toliko daleko ne bih išao.
Ako, pak, kojim slučajem ima onih koji bi bili spremni da otkopaju oružje radi mirisanja ustajale krvi – za njih imam poruku u sljedećih nekoliko redova.
Ne zaboravite da rat nijesu samo spomenici, ordeni i cvijeće bačeno po ramenima pobjedničkih vojnika. Rat su spaljene kuće, ubijena djeca, silovane žene, barut na hladnim usnama proletera, i krv pomiješana pepelom, koja se sliva s mrtvih tijela zakopanih ispod srušenih zidina grada.
Rat su i svi oni profiteri koji su uvezli, pa izvezli oružje, gorivo i naftu. A najviše od svega, rat su izgubljeni životi svih poginulih, nakon čijeg pominjanja uslijedi izdah, pa famozno “a jebiga”. Životi onih kojima takva zemlja nikada ne bude laka, iako im se to poželi tokom sahrane.
Za kraj, ostavljam vam pjesmu Mahmuda Derviša koja oslikava srž svega onoga što bih htio da kažem kada bih umio:
Rat će se završiti,
a vođe će se rukovati.
Ali, ostaće ona iznemogla majka koja čezne za sinom svojim.
I ona žena, koja svog voljenog muža čeka.
I ona djeca, koja traže svog oca junaka.
Ne znam ko je prodao domovinu,
ali vidjeh ko je platio cijenu.
