Nakon neuspješnih ofanziva Ukrajine i Rusije 2023. godine širi se priča da je rat u Ukrajini došao u pat-poziciju. Percepcija neizvjesnog, ali statičnog sukoba izaziva osjećaj umora u prijestolnicama ukrajinskih partnera. Ako nijedna strana ne bude mogla postići značajan napredak, status quo se čini stabilnim, zahtijevajući malo hitne političke pažnje.
Ova percepcija zastoja je, međutim, duboko pogrešna. I Moskva i Kijev ponovno grade svoje ofanzivne borbene sposobnosti. U sukobu ovakvih razmjera taj će proces potrajati. I dok bi prva polovica 2024. mogla donijeti neznatne promjene u kontroli nad ukrajinskim teritorijem, materijal, obuka osoblja i gubici koje svaka strana bude imala u sljedećih nekoliko mjeseci odredit će dugoročnu putanju sukoba.
Zapad se zapravo sada suočava s ključnim izborom: podržati Ukrajinu kako bi njezini čelnici mogli obraniti teritorij i pripremiti se za ofenzivu 2025. ili prepustiti nepovratnu prednost Rusiji, piše Foreign Affairs u velikoj analizi.
Neizvjesnost oko pomaganja Ukrajini je višestruko opasna
Neizvjesnost oko dugoročnog pružanja pomoći Ukrajini može dovesti ne samo do prednosti Rusije na bojnom polju već i dodatno ohrabriti Moskvu. To je već potkopalo namjere da se Rusiju dovede za pregovarački stol jer Kremlj sada vjeruje da može nadživjeti spremnost Zapada. Ako se početkom 2024. ne preuzmu jasne obveze, odlučnost Kremlja samo će još više očvrsnuti.
Ono što će Sjedinjene Američke Države i Europa učiniti u sljedećih šest mjeseci usmjerit će nas prema jednoj od dvije budućnosti. U jednom scenariju Ukrajina će izgraditi svoje snage kako bi obnovila ofanzivne operacije i degradirala rusku vojnu snagu do stupnja da Kijev može ući u izgledne pregovore za nametanje trajnog mira.
U drugom slučaju nedostatak zaliha i obučenog osoblja uvući će Ukrajinu u mučnu borbu koja će je ostaviti iscrpljenom i suočenom s konačnim pokoravanjem.
Poraz Rusije nije poželjan samo među Ukrajincima
Međunarodni partneri Ukrajine moraju imati na umu da je prvi ishod poželjan ne samo među Ukrajincima. Potrebno je zaštititi međunarodnu normu da države ne mijenjaju granice silom. Mobilizirana i ohrabrena Rusija predstavljala bi trajnu prijetnju NATO-u, što bi od SAD-a zahtijevalo da na neodređeno vrijeme uspostavi mjere suzbijanja Rusije u Europi.
To bi ograničilo kapacitet SAD-a da projicira nadmoć u Indo-Pacifiku i znatno povećalo opasnost od sukoba oko Tajvana. Zapad može birati kojim će smjerom krenuti povijest. Ali prvo mora priznati težinu odluke s kojom se trenutačno suočava.
Da je ofanziva ukrajinske vojske 2023. išla prema planu, njezine bi snage probile rusku takozvanu Surovikinovu liniju u pokrajini Zaporižji i oslobodile Melitopolj, presjekavši ceste koje povezuju Rusiju s Krimom. U kombinaciji s operacijama ukrajinske mornarice, to bi Krim stavilo pod opsadu. Ovaj je cilj bio ambiciozan, ali ostvariv. Glavni razlog za neuspjeh bio je taj što ukrajinske jedinice koje su imale zadatak voditi ofanzivu nisu imale dovoljno vremena za obuku i pripremu.
U julu 2022. Ujedinjeno je Kraljevstvo, zajedno s drugim ukrajinskim partnerima, pokrenulo operaciju Interflex za obuku ukrajinskih trupa. U to je vrijeme Ukrajina očajnički trebala više jedinica za držanje odbrambenih položaja, pa je Interflex postavio program obuke na pet sedmica, dajući prioritet vještinama ključnim za odbrambene operacije. Taj petsedmični režim i dalje postoji, ali se misija iz temelja promijenila, prenosi Index.hr.
Tokom Drugog svjetskog rata britanska vojska smatrala je 22 sedmice minimalnim vremenom potrebnim za pripremu vojnika za pješačku borbu. Nakon tog početnog razdoblja vojnici bi bili raspoređeni u jedinice i učestvovali bi u kolektivnoj obuci u brigadama.
Čak i prije maja 2023. bilo je očito da su ukrajinske trupe bile nedovoljno obučene za ofanzivne operacije i jedva da su imale vremena naučiti upravljati novopristiglom opremom. Ali kako su ruske snage jačale svoje odbrambene položaje, ofanziva se nije mogla odgoditi.
Niz problema
Ukrajinski vojnici također su imali premalo mogućnosti za kolektivnu obuku. Broj raspoređenih snaga nije jedina stvar koja je važna u ratu: moć ljudstva svake vojske ovisi o tome koliko se dobro male jedinice koordiniraju, čak i dok su raspršene na širokom području. Krajolik Ukrajine zahtijeva posebno vještu koordinaciju jer šume sprječavaju jedinice da vide jedna drugu.
Prijetnja topništva dodatno potiče disperziju, tako da su satnije često raspoređene na gotovo tri kilometra fronta. Teren u Zaporižji posebno potiče zapovjednike da se koriste izolirane čete. U ovom geografskom kontekstu potrebna je sposobnost sinkronizacije aktivnosti izvan vidokruga svake jedinice kako bi mogle podržavati jedna drugu i iskorištavati međusobne dobitke.
Međutim, kolektivna obuka u ukrajinskoj vojsci rijetko se odvijala iznad razine satnije, a zbog potrebe za popunjavanjem novih jedinica najviše je nedostajalo iskusnih časnika. Tokom rata broj aktivnih ukrajinskih trupa se upeterostručio bez značajnog porasta u broju obučenih vojnika.
Na ratištu koje zahtijeva od ukrajinskih vojnka da sinhroniziraju široko raspršene manevre s topničkom vatrom, putanjama bespilotnih letjelica i učincima elektroničkog ratovanja, manjak vojnika na terenu znači nemogućnost povezivanja velikih operacija.
Obuka treba vremena, ali i reforme
Tokom ofenzive 2023. u ukrajinskim operacijama uglavnom su se borile po dvije satnije pod bliskom upravom zapovjednog mjesta brigade koju je mučio nedostatak osoblja. Rezultat je bio taj da su ukrajinski vojnici često uspijevali zauzeti neprijateljske položaje, ali su rijetko mogli iskoristiti proboje ili brzo utvrditi svoje uspjehe.
Umjesto toga, morali su stati i planirati, dajući ruskim snagama vremena da se pregrupiraju. Ako ukrajinska vojska ne može proširiti opseg na kojem djeluje, postoji opasnost da se ovo iskustvo ponovi. Međutim, za pružanje odgovarajuće obuke trebat će vremena.
Reforme u obuci ukrajinskih trupa neophodne su za učinkovitije ofanzivne operacije. Ali bolja obuka neće umanjiti potrebe Kijeva za ratnim materijalom. Ukrajinska vojska vjerovatno će se suočiti sa značajnim nedostatkom opreme tokom sljedeće godine: na vrhuncu svoje ofanzive 2023. godine Ukrajina je ispaljivala do 7000 komada topničke municije dnevno, što je izazivalo do 80 posto ruskih borbenih gubitaka.
Međutim, do kraja 2023. ukrajinske su snage ispaljivale blizu 2000 komada municije dnevno. Ruski topnički kapaciteti su u međuvremenu oslabjeli, a ruske snage sada ispaljuju oko 10.000 komada municije dnevno. Ako Ukrajina ne bude mogla ponovno uspostaviti lokalnu topničku nadmoć, sve nove ofanzivne operacije rezultirat će neodrživim gubicima ukrajinskih trupa.
Ruska efektivnost ograničena velikim žrtvama
Doista, bez uspostave takvih područja lokalizirane topničke nadmoći, Ukrajina će imati mnogo muke da otupi ruske napade. Rusija trenutno ima oko 340.000 vojnika u južnoj Ukrajini. Veći dio rata ofanzivni potencijal tih trupa bio je ograničen logističkim limitima.
Ali Rusija je također bila sputana visokom razinom žrtava koje joj je nanijela Ukrajina – do 1000 mrtvih i ranjenih dnevno tokom najžešćih razdoblja borbi. Toliki gubici natjerali su Rusiju da pošalje nedovoljno obučeno osoblje na ratište. Iako to nije spriječilo Moskvu u pokušajima ofanzivnih manevara, ograničilo je njihovu učinkovitost.
Izazov za Ukrajinu je nastavak lokaliziranih ofanziva dok drži obrambene pozicije. Ako Rusija pretrpi manje gubitaka, poboljšat će se sposobnosti njezinih snaga na terenu. Smanjenje pritiska na prvim linijama Rusiji bi također dalo druge prednosti. Moskva bi mogla preusmjeriti iskusne trupe da obučavaju novake, što bi joj potencijalno omogućilo otvaranje novih ofanzivnih smjerova u drugoj polovici 2024.
Ukrajinci ne smiju mirovati
Ruske snage bi se također mogle koncentrirati na sektore gdje mogu uspostaviti povoljniju geometriju bojnog polja i nanijeti veće gubitke Ukrajini. Ako Ukrajina miruje na velikim dijelovima fronta, ruske snage bi također mogle značajno proširiti svoje utvrde, čineći sve buduće ukrajinske ofanzivne operacije teže izvedivima. Čak i dok ima odbrambenu poziciju, ukrajinska vojska mora nastojati maksimizirati stopu iscrpljivanja Rusije.
Ključno je da Kijev i njegovi partneri uspostave realno razumijevanje o tome koji se materijal i obuka mogu pružiti i kada. Tokom prošle dvije godine zapadni saveznici Ukrajine potrošili su vremenske prednosti koje su imali, uživajući u euforiji ranih neuspjeha Rusije i zamišljajući da mogu izbjeći dugotrajni sukob.
Umjesto da traže proširenje industrijskih kapaciteta u članicama NATO-a, kijevski prijatelji uglavnom su nabavljali municiju iz nacionalnih zaliha i međunarodnog tržišta te ga usmjeravali u Ukrajinu.
Manjak topničkih granata je problem, ali ne jedini
Sada su te zalihe municije pri kraju. Kako bi nastavila s postizanjem lokalizirane topničke nadmoći, Ukrajina će trebati oko 2.4 miliona komada municije godišnje. Ali međunarodni partneri Ukrajine, uključujući SAD, teško će osigurati polovicu toga tokom 2024. godine.
Najviše pozornosti privlači ukrajinski nedostatak topničkih granata, ali ograničenja resursa nipošto se ne odnose samo na municiju. Kako bi obnovila ofanzivni kapacitet i odbranila se od ruskih napada, Ukrajina će trebati približno 1800 zamjenskih topničkih cijevi godišnje. Nekoliko takvih pogona u Europi ne može zadovoljiti ovu potražnju.
Brojna vozila darovana Kijevu u prošle dvije godine također trebaju pouzdanu opskrbu rezervnim dijelovima. Presretači protuzračne odbrane također imaju svoje zahtjeve: Rusija sada proizvodi više od 100 krstarećih i balističkih projektila te 300 jurišnih dronova mjesečno.
Kako bi obuzdala štetu od ovog oružja, Ukrajina će trebati zalihe zapadnih protuzračnih odbrambenih sistema. Ako zapadne zemlje ne povećaju svoje kapacitete za proizvodnju ovih sistema, Rusija će voditi glavnu riječ.
Suludo je da Zapad zahtijeva plan pobjede, a uskraćuje podršku
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, u strahu da će podrška SAD-a prestati s nadolazećim američkim predsjedničkim izborima, izjavio je da cjelokupan ukrajinski teritorij koji je Rusija okupirala mora biti oslobođen do oktobra 2024. godine. To nije realno, s obzirom na ratni materijal dostupan Ukrajini i vrijeme koje je potrebno za adekvatno uvježbavanje trupa.
Ali nije razumno da zapadni saveznici zahtijevaju od ukrajinskih generala da izrade detaljan dugoročniji plan prije nego što se obvežu ponuditi novu podršku. Ako ne znaju na koju se opremu mogu osloniti, ukrajinski vojni čelnici ne mogu odrediti kakvu vrstu operacija mogu pokrenuti i kada. Ukratko, priprema za sljedeću fazu rata postala je problem kokoši i jajeta između Kijeva i Washingtona.
Realan plan bi uključivao resurse Kijeva da zadrži odbrambenu poziciju tokom većeg dijela 2024., dok se jedinice obučavaju i opremaju za pokretanje ofanzivnih operacija 2025. Osim sigurnosti koju bi ovaj plan ponudio ukrajinskim generalima, također bi signalizirao Kremlju da ne može računati na pobjedu u višegodišnjem ratu iscrpljivanja protiv Ukrajine.
Američko preuzimanje obaveze da podržava Ukrajinu do 2024. također bi potaknulo europske saveznike na ulaganja u povećanje kapaciteta industrije oružja, smanjujući teret na SAD-u do 2025. godine.
Podrška Ukrajini nije davanje novca Kijevu. To je ulaganje u vlastitu sigurnost
Zapadni čelnici moraju ukazati na to da su dugoročnija ulaganja u proizvodne kapacitete i pristupačna i da u konačnici koriste ukrajinskim saveznicima. Ukupni odbrambeni budžeti 54 zemlje koje podržavaju Ukrajinu znatno premašuju 100 milijardi dolara mjesečno. Nasuprot tome, ukupna trenutna podrška Ukrajini košta te države manje od šest milijardi dolara mjesečno.
Najveće prepreke da Ukrajina ne izgubi rat su političke. Njezino finansiranje često se predstavljalo kao puko davanje novca Kijevu. To je, međutim, duboko pogrešno. Velik dio pomoći koju će Ukrajina trebati predstavlja ulaganje njezinih partnera u vlastitu domaću odbrambenu proizvodnju i potrošit će se kod kuće.
Značajan dio pomoći Ukrajini na kraju će biti vraćen u obliku poreza, dok će se povećati radna mjesta u proizvodnji diljem zemalja članica NATO-a. U vrijeme ekonomske krize javnost u zemljama koje podupiru Kijev trebala bi pozdraviti takva ulaganja.
Amerika mora stati u odbranu Europe
Također se često sugeriralo da američka podrška Ukrajini ide nauštrb spremnosti američke vojske da zaustavi kineske ambicije. Ali ako Kina uvidi da SAD nije u stanju održati vojne napore, bilo u Europi ili Aziji, suzbijanje će biti oslabljeno, pa je širenje proizvodnje kako bi se zadovoljile potrebe Ukrajine od vitalnog značaja.
SAD ima ugovornu obavezu stati u odbranu svojih europskih saveznika. Europska odbrambena proizvodnja ne može se mjeriti s ruskom, pogotovo zato što je Rusija prešla na ratnu osnovu. S vremenom američki čelnici moraju potaknuti Europu da smanji svoju ovisnost o SAD-u kako bi američka vojska mogla dati prioritet Indo-Pacifiku. Ali to mora biti upravljana tranzicija.
Ako do te tranzicije dođe po cijenu poraza Ukrajine, Sjedinjene Američke Države bi se mogle naći u situaciji da moraju podržati Europu koja nije u stanju obraniti svoje istočno krilo, dok Kina istovremeno eskalira napetosti u Tajvanskom tjesnacu.
Moskva ne bi bila zadovoljna malim ustupcima
Neki čelnici u zapadnim prijestolnicama sada tvrde da je vrijeme za pregovore o okončanju rata u Ukrajini. Ovakav način razmišljanja, međutim, ne uzima u obzir opseg ciljeva Rusije, kao ni ono što bi Kremlj realno ponudio. Moskva nije zainteresirana zauzeti samo određeni ukrajinski teritorij; ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta izjavio da želi promijeniti logiku međunarodnog sustava.
Ako SAD zatraži od svojih partnera da učine ustupke Rusiji kako bi dobili simbolički prekid vatre, vjerovatno će se dogoditi dvije stvari. Prvo, Rusija će ustrajno kršiti prekid vatre, kao što je to činila nakon sporazuma u Minsku iz 2015. godine, te će obnavljati svoju vojsku kako bi završila zadatak okupacije Kijeva.
Drugo, Rusija će tvrditi svojim saveznicima da se SAD može pobijediti ustrajnošću. To će vjerovatno navesti mnoge američke sigurnosne partnere da traže policu osiguranja, smanjujući utjecaj SAD-a u cijelom svijetu.
Putin ne želi direktan sukob s NATO-om, ali…
Rusija ne želi direktan sukob s NATO-om, ali Kremlj sve više nastoji proširiti opseg svojih neizravnih sukoba sa Zapadom. Otkako je osnivač plaćeničke grupe Wagner Jevgenij Prigožin zaustavio svoju pobunu u junu 2023. godine, Rusija je osnažila svoju ambiciju da se takmiće sa Zapadom na globalnoj razini.
Zapravo, Prigožinova neuspjela pobuna možda je unaprijedila te ambicije: ostaci njegovih snaga sada su reorganizirani u “ekspedicijski korpus” pod direktnom kontrolom GRU-a, ruske vojne obavještajne agencije. Od ljeta 2023. Rusija intenzivno sarađuje s vladama u zapadnoj i središnjoj Africi, obećavajući im vojnu podršku u zamjenu za protjerivanje zapadnih sila i ekonomskih interesa.
Zapad može nastaviti vjerovati u laž, ali to bi bila užasna greška
Sjedinjene Američke Države i europski saveznici suočavaju se s izborom. Mogu postaviti plan za jačanje obuke koju pružaju ukrajinskoj vojsci, pojasniti svojoj javnosti i Ukrajini da se rok do oktobra 2024. za oslobađanje teritorija mora produljiti te ispuniti potrebe Ukrajine za ratnim materijalom do 2025. godine ili mogu nastaviti lažno vjerovati da je rat u pat-poziciji, popuštajući i prepuštajući prednost Rusiji.
To bi bila užasna greška: uz širenje svojih partnerstava u Africi, Rusija jača svoju saradnju s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. A ako neuspjeh u Ukrajini pokaže da Zapad ne može odgovoriti ni na jedan izazov u svjetskoj sigurnosnoj arhitekturi, njegovi protivnici teško da će vjerovati da se može nositi s više kriza odjednom, zaključuje Foreign Affairs.
