Kad zavlada apsolutna tišina, ljubomora je ogoljena do kraja
Taha-Hassine FERHAT, alžirski pisac
Ljubomora koja se skriva iza šutnje, raste u tišini.
Friedrich Nietzsche
Ko se od nas nije pitao šta je to uistinu ljubomora? Ko je nije osjetio? Neki prema drugima, neki na vlastitoj koži. Ovo drugo je, ipak, mnogo rjeđe. Ali postoji, i ta ljubomora je sigurno pomiješana sa mnogim drugim osjećanjima.
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Vjerujem da su ljudi koji su je iskusili od djetinjstva, mislili istovremeno da se radi o mržnji prema njima i da su osjetili krivicu zbog te mržnje, tačnije „mržnje“, koju su probudili kod drugoga, ne mogavši dokučiti niti njen izvor, niti je ublažiti. Možda upravo takvi ljudi nisu nikad kasnije imali snage za mržnju prema drugima, ili da osjete to što ukratko zovemo ljubomorom. I bili su na neki način spaseni od tih mračnih i razarajućih osjećanja, koja znaju da dovedu i do zločina.
Zašto su ljudi ljubomorni? Toliko puta sam se pitala, i ni jedan psiholog me nije zadovoljio svojim odgovorom na to pitanje. Meni se oduvijek činilo da je ljubomora suvišno osjećanje, čisto gubljenje vremena. Jer ne donosi ništa, i ni u kom pogledu, osim ono najgore po sebe samog. Ne donosi ništa dobro ni onom koji je ljubomoran, naprotiv, ni onome na koga je čovjek ljubomoran. Ona može samo pogoršati svaku situaciju. Ali pretpostavljam da se to osjećanje teško kontroliše.
Ono nema veze sa ogorčenjem, s kojim je dovodi u vezu, a što opet ponekad miješaju sa dubokim razočarenjem i tugom, koja se može osjetiti i bez prisustva ljubomore, skupa sa osjećanjem nezadovoljstva zbog neispunjenih želja ili ambicija, zbog utiska da smo prevareni ili iznevjereni. Tako je mislio i Aristotel, koji pominje nemesis, pravedno ogorčenje koje se budi prema nezasluženom uspjehu kod nekog drugog.
U Francuskoj, reklo bi se, pak, ogorčenost spada u jedno od najgorih osjećanja, i kritikuje se više nego čak genocidi koji su počinjeni u svijetu u ovom času. Mediji su tobože pozitivni i nude nam svakodnevno kreveljenje, što kod takozvanog normalnog gledaoca može izazvati osjećaj očajanja, a ne ogorčenosti u ovom slučaju.
Ljudi koji su ljubomorni na druge, reći će nam psiholozi, osjećaju nekad i mržnju prema tom drugom iz vlastite nesigurnosti, i frustriranosti. A ljubomora se ne mora osjetiti prema nekome ko to stvarno zaslužuje, koji na primjer udobno živi, za koga se misli da je postigao određeni uspjeh. Ona se može osjetiti i prema najobičnijem marginalcu, čak i nesretniku. Ljubomora ili zavist? Ljudi najviše zavide onima koji znaju da lete. Slično je misio i Nietzsche, i nema, čini mi se, potrebe da se prevodi ova metafora.
Da li se ljubomora osjeća samo zato što su ljudi skloni tom osjećanju, koje je „brže“ i lakše, to jest lakše se javlja od nekog drugog osjećanja? I nema veze sa edukacijom? Ili ipak ima? Teško je razumjeti svako ljudsko osjećanje, mozak je nedovoljno istražen dio organizma, a savjest i svijest, imaju najsporiju evoluciju, kako bi rekao i Nietzsche. Da ne pominjemo tu misteriju: mržnju, posebno mržnju prema cijelim narodima, dakle prema milionima ljudi, što znači u prevodu – prema jednoj apstrakciji. Koja se svakom mora učiniti nemogućom. A ipak, takva mržnja postoji.
Ljudi koji mrze narode pripadaju svakako narcisoidnim skupinama koje misle da sve što pripada njihovom stadu ima vrijednosti, a sve što je u vezi s drugim, bezvrijedno. Može se tako misliti i bez osjećanja mržnje, a ipak nije tako. Otud ratovi.
O skupinama koje misle slično, pod komandnom palicom svog čobanina, odnosno o stadima, najbolje je do sada pisao Nietzsche.
Glas stada još odjekuje u tebi. Čak i kad budeš govorio: ja nemam više istu savjest koju i vi, biće u tome tužbe i bola. A vidiš, još i ta bol rodila je ona ista savjest: i posljednji odbljesak te savjesti plamti još na tvom mraku. Nietzsche, Zaratustra
Da, bolna su to osjećanja, i ljubomora i zavist, i rađaju se najviše iz slijepog praćenja čobanina u stadu. Pa će isti filozof reći i ovo:
Neka se ljuti na mene narod i stado… Ja ih nazivam čobanima, a oni sebe nazivaju poštenim i pravednim. Ja kažem čobani, a oni za sebe kažu: vjernici prave vjere. Pogledaj te poštenjakoviće i pravednike! Koga mrze najviše? Onoga, koji im razbija tabelu vrijednosti… a to znači onoga koji stvara.
Freud je ljubomoru proučavao kao dio teorije o nesvjesnim procesima. On je smatrao da ljubomora može proizaći iz dubokih nesvjesnih osjećanja, često povezanih s osjećajem inferiornosti i nedostatka ljubavi u detinjstvu, vjerujući da ljubomora može biti rezultat nesigurnosti i projekcije unutrašnjih konflikata sa drugima.
Ima, dakle, više vrsta ljubomore. A nekad je to isto ojsećanje što i zavist. I zloba koja se osjeća prema drugome, prema njegovom izgledu, prema nečijem socijalnom uspjehu, pa i njegovoj energiji.
Iako se često miješaju, ipak te emocije imaju različite značenja i kontekste u kojima se javljaju.
Ljubomora zavist posesivnost mržnja
Ako smo toliko skloni da sudimo o drugima, to je samo zato što drhtimo misleći na sebe.
Wilde
Ako bismo trebli da je definišemo, rekli bismo da se ljubomora javlja kada osoba osjeća strah ili nesigurnost zbog mogućnosti da izgubi nešto što već posjeduje, obično u kontekstu emotivnih odnosa. Najviše se vezuje za odnose u ljubavi ili prijateljstvu. Ali takva ljubomora nije daleko od posesivnosti. A moglo bi se reći u stvari da su ljubomora i posesivnost blizanci. Neki filozofi ih svakako smatraju takvim.
Posesivnost i ljubomora su povezani, ali se i ovo dvoje razlikuje i po načinu na koji se manifestuju u vezama, kažu stručnjaci. « Posesivnost je potreba za kontrolom nad nekim ili nečim. U kontekstu odnosa, posesivna osoba želi da posjeduje partnera, kao da je on ili ona njihov objekat. Posesivnost se često manifestuje putem zabrana, ograničavanja slobode partnera, i želje da se kontrolišu svi aspekti života te osobe. Posesivnost može biti znak nesigurnosti i straha od gubitka kontrole. » Dok ljubomora može biti normalna reakcija u nekim situacijama, posesivnost ide dalje i često uključuje nepovjerenje i može dovesti do ljubomore. Stručnjaci nam dalje vele da je, s druge strane, zavist osjećaj nezadovoljstva ili gorčine zbog tuđeg uspjeha, imetka ili kvaliteta koje osoba sama želi da ima, ali nema.
Umjesto zavisti, mogu se osjetiti i druga stanja: mržnja, tuga, pa čak i revolt, ne prema toj osobi, nego prema cijelom društvu i vrijednostima koje se poštuju ili ne poštuju.
Osnovna razlika bila bi u tome, opet po mišljenju stručnih lica, što se ljubomora javlja kada postoji strah od gubitka nečega što osoba već ima, dok je zavist usmjerena prema nečemu što osoba nema, ali bi željela da ima.
Mržnja je intenzivna i duboko ukorijenjena emocija neprijateljstva, odbojnosti ili odvratnosti prema nekome ili nečemu. Ona je često destruktivna i dugotrajna, i usmjerena prema osobi ili grupi za koju se vjeruje da je na neki način ugrozila ili povrijedila. Ona može dovesti do ozbiljnih sukoba, nasilja i dugotrajnih neprijateljstava, a može imati negativan uticaj na mentalno zdravlje osobe koja je osjeća, kao i na odnose sa drugima.
Mržnja je povezana i sa paranojom, koja se može čak i uzgajati, što rade zločinci, da ne bi pali u kušnju da se preispituju i preispitaju svoje barbarske postupke.
Mržnja, zavist, i ljubomora su, dakle, tri različite, ali povezane emocije, koje mogu imati značajan uticaj na odnose i lično blagostanje.
Istovremeno ne treba zaboraviti da ima ljudi, a to su najčešće umjetnici ili naučnici, zaljubljeni do strastvene groznice u ono što rade ili žele raditi, da su potpuno ravnodušni, ne samo na nečiji uspjeh, čak ga i ne primijete, nego i na svoj neuspjeh. I nastavljaju da rade kao da su požnjeli sve nagrade svijeta. Nemali broj umjetnika, onih pravih, ili stvarnih, kako su ih ranije krstili (danas se cijene samo oni koji su se « snašli », odnosno koji se dobro prodaju), ti dakle « pravi umjetnici » koje danas preziru, umirali su često u bijedi. Kasnije su ih otkrivali. Niko više nije bio ljubomoran na njih, ako se moglo takvo osjećanje pojaviti za njihovog života. (Po biografima, to je bila prvenstveno nezainteresiranost za njhov rad, a ne ljubomora koja ih je uništila egzistencijalno.) Danas, nažalost, ima velikih umjetnika i u Francuskoj koji su ostali marginalizirani. Ja neke od njih poznajem, kao npr. Le Maréchala, izuzetnog slikara koji nas je naputio prije nekoliko godina, o kome je pisao i André Breton i Gaston Bachelard, ali koji se u jednom času sam povukao u osamu, ne podnoseći više trgovinu s umjetnišću, pohlepu galerista, hipokriziju kritike i uopšte cijelog društva, podvalu takozvane moderne umjetnosti, ali ne napuštajući slikarstvo i gravuru, gdje je jedan od najvećih i danas … Njegova djela ne samo da su po sebi poetična, nego često imaju poetske zapise na sebi. « To više nikoga ne zanima », rečenica je koja karakteriše najčešće djela zaboravljenih, ili marginaliziranih umjetnika.
I mada se danas slavi Van Gogh, Modigliani, ili Turner na primjer, čija se djela prodaju u desetinama miliona eura, da se ograničim samo na te slikare, rečenica koja prati i ove umjetnike glasi: Danas niko više tako nešto ne bi prihvatio da izlaže. Danas tako nešto ne prolazi.
A u muzejima je neviđena gužva oko njihovih eksponata, ne može im se prići. Kakav paradoks ?!
Tako je bilo i ranije, za njihova života. Ista formula ih je pratila. Kako je onda došlo do toga da su danas oni najskuplji umjetnici, a njihov stil više se ne prihvata ?
Slično bi se moglo reći i za literaturu i književnu modu. Iako će se literarni sladokusci uvijek vraćati klasičnim piscima, i onima čije će rečenice biti jasne od početka do kraja, a ne obraćati pažnju na egzibiocioniste, koji ne stavljaju ni tačke na svoje rečenice, ili nemaju paragrafe, ali uživaju veliku podršku snobovskih arbitara. Na pamet mi pada Yasmina Reza, koja važi kao jedna od najvećih ženskih autora u Francuskoj, a čije knjige su meni padale iz ruku dok sam pokušavala da ih čitam. Ona nema ni paragrafa u nekim romanima, (« romanima »), niti dijakritičkih znakova, a njeno slavno djelo L’Art, bio je obični vic koji je trajao nešto više od sat vremena na sceni, i koji je stekao planetarnu slavu.
Naravno da će mene fanovi ove spisateljke nazvati ljubomornom, zavidnom, a možda i mrziteljkom, ali mi je to potpuno svejedno. Samo izvolite! Za mene su neke spisateljke, ili pisci, svejedno, moderni, isto što i instalaterka, egzibiocionistkinja broj jedan, Marina Abramovič.
Ljubomora i literatura
Jedini način da se oslobodimo kušnje je da joj se predamo i da joj podlegnemo.
Oscar Wilde
Mnogi pisci su se zanimali za temu ljubomore u svojim djelima. Kao što su se zanimali, naravno, i za druge fenome.
Na prvom mjestu tu bi trebali pomenuti Shakespearea. Jedno od najpoznatijih svjetskih djela koje istražuje taj fenomen je njegova drama Othello. Glavni lik, Othello, je zaslijepljen ljubomorom, jer je povjerovao intrigama Jage i mislio da ga Dezdemona vara. Takva ljubomora dovela je, i dovodi i u svakodnevnom životu, do tragedije. Ljubomora je u djelu slavnog engleskog autora destruktivna sila koja može uništiti i ljubav i život.
I kod Flauberta, u romanu Madame Bovary, ljubomora se javlja kao jedan od motiva koji pokreću ponašanje likova. Emina potreba za ljubavlju i luksuzom izaziva i osjećaj ljubomore.
I kod Dostojevskog, primjerice u romanu Zločin i kazna, ljubomora igra ulogu u odnosima između junaka djela. Raskoljnikov, glavni lik, suočava se s mnogim moralnim i psihološkim dilemama, od kojih ne izostaje ni ljubomora.
Mogli bi se čak reći da se i kod Andrića javlja ovaj fenomen od kog “boluju” razni likovi u romanima kao što su Na Drini ćuprija i Travnička hronika. Ljubomora se tu često povezivala sa socijalnim statusom, ljubavlju i moći. Tako mi se barem čini danas, iz velike udaljenosti od tih romana koje sam davno čitala a nisam nikad mogla da im se vratim, pokušaji su bili uzaludni.
Zavist u literaturi
I tema zavisti inspirisala je mnoge pisce. Tu je opet među prvima Shakespeare sa dramom Macbeth, gdje se zavist javlja kao ključni pokretač radnje. Glavni lik Macbeth zavidi kralju Ducanu na njegovoj moći i statusu, što ga navodi da počini ubistvo i preuzme prijesto. Zavist i ambicija Macbethova na kraju vode u njegovu propast.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, da pomenem opet ovog pisca i njegovu Braću Karamazove, bavi se takođe i fenomenom zavisti koja je prisutna među braćom, posebno između Dmitrija i Ivana; oni zavide jedan drugom na ljubavi, naslijeđu i očevoj naklonosti. U ovom djelu jasno vidimo do koje mjere zavist utiče na ljudske odnose, ali i na unutrašnju patnju.
I Tolstoj u romanu Ana Karenjina ima u vidu ova osjećanja; tu zavist igra važnu ulogu u međuljudskim odnosima. Karenjin, muž Ane Karenjine, zavidi njenoj strasti i ljubavi prema grofu Vronskom, što dodatno pogoršava njegovu nesposobnost da se nosi sa situacijom.
Svi ovi autor, i naravno ne samo ovi koje sam pomenula, istražuju zavist kroz različite prizme, od ličnih odnosa i moralnih dilema do društvenih struktura, pokazujući kako zavist može oblikovati ljudsku prirodu i ponašanje. Banalnost je reći da njihova djela nude više od površne obrade tema kao što su ljubomora i zavist.
Zavist, na latinskom glasi invidia, zao pogled: « čin gledanja na drugoga zlim okom. U srednjem vijeku govorilo se da će zavidnici biti kažnjeni kolcem u oko », veli Paul-Adrien d’Hardemare u svom tekstu « Les 7 péchés capitaux ? » (Sedan kapitalnih grijeha, Série ThéoDomm, no.14, 2021). Ovaj autor navodi kao eklatantan primjer za zavist slučaj Kaina iz Biblije.
Gospod je prihvatio Abela i njegovu žrtvu. Ali nije prihvatio Kaina i njegovu žrtvu, i Kain se jako razljutio i lice mu se snuždilo. Gospod reče Kainu:
„Zašto si ljut i zašto si se snuždio? Ako si raspoložen, zar nećeš dići glavu? Ali ako nisi raspoložen, nije li grijeh na vratima, zvijer koja se krije i koja te želi, možeš li je nadvladati?” (Postanak 4, 6-7)
Kain je, kaže Biblija, pozvao brata Abela da izađe i onda se bacio na njega, i ubio ga. « Kain je gledao svog brata zlim okom, jer je njegov brat velik pred Bogom. A Kain se mogao radovati i vidjeti u njemu nekoga ko bi mogao moliti za njega. I vidite kako zavist u Kainu rađa acediju, to jest neku vrstu melankolične lijenosti i duhovne depresije. Tuga o kojoj sam vam govorio. A zatim ta tuga koja prerasta u bijes, a zatim u ubojstvo. A u korijenu svega toga je požuda, nekontrolisana želja koja je skrivena poput zvijeri u Kainovu srcu. Zavist je zaista smrtni grijeh, grijeh koji sa sobom povlači druge grijehe », kaže takođe Paul-Adrien d’Hardemare u gore pomenutom tekstu.
Za islamskog teologa Ibn Taymiyya iz 13. v., koji je umro u Siriji, ljubomora je bolest kojoj malo ko može izbjeći.
Kad su pitali Al-Hasana Al-Basrija: Može li vjernik biti ljubomoran? On je odgovorio: « Jao tebi! Zar si zaboravio priču o Josipovoj braći? Ljubomora je zasljepljujući osjećaj skriven u grudima. Sakrij ga u sebi i neće ti naškoditi sve dok ga ne ispoljiš fizički ili verbalno ». (Al-Hassan al-Basrî bio je islamski znalac, rođen 642. u Medini, za vrijeme vladavine kalife Omara -‘Umar ibn al-Hattab-. Bio je porijeklom perzijanac, a umro je 728. u Iraku.)
Mnogi Hadisi – zabilježeni govori i ponašanja poslanika Muhammada – odnose se takođe na ljubomoru. Njih sam čitala, ali ne znam da li su kudsi, autentični, ili se samo pripisuju Muhammadu, gdje posljednji profeta u nizu profeta, kako se smatra Muhammad, savjetuje ljudima da se klone te teške bolesti, tih pogubnih osjećanja, kao što je ljubomora i zavist, jer se ona ne dopadaju Bogu i da će ih Bog kazniti zbog toga.
Svi smo mi u kanalizaciji, ali neki od nas gledaju u zvijezde.
Wilde
Na ljubomoru i zavist je obratio pažnju i pjesnik Dante. Neke od njih je stavio u Čistilište, da se očiste od te strašne emocije, a druge u Pakao.
Zavidni ljudi u Danteovom paklu ne prestaju da plaču, a osuđeni su na bijedno postojanje. Njihova kazna je u tome što ne mogu čak ni umrijeti, oni ostaju zarobljeni u životu jer je njihova jedina reakcija na najmanji tuđi uspjeh i priznanje – zavist.
Ljubomora i zavist su emocije na koje su obratili pažnju i brojni filozofi. Ove emocije često se razmatraju u kontekstu etike, psihologije, socijalne teorije i moralne filozofije.
Tako Aristotel u Nikomahova etika, razlikuje ljubomoru (“phthonos”) od pravednog ogorčenja (“nemesis”), što sam pomenula i gore više. Jedan teoretičar će reći: « Ljubomora je, prema Aristotelu, osjećaj tuge zbog tuđeg dobra, dok je pravedno ogorčenje reakcija na nezasluženi uspjeh. Aristotel vidi ljubomoru kao destruktivnu, jer vodi ka nepravednim postupcima i unutrašnjem nemiru. »
Za Tomu Akvinskog je, u Sumi teologije, ljubomora je grijeh. Po njemu je ljubomora proizašla iz neuspjeha da se vrednuje sopstveno dobro, zato može dovesti do ozbiljnih moralnih i duhovnih problema, jer je povezana s ljubavlju prema sebi i željom za onim što drugi imaju.
Sveti Toma Akvinski je rekao između ostalog i ovo: „Zavist se sastoji u tome da nas rastužuje dobrobit bližnjega, kao da ona umanjuje našu vlastitu dušu, a nanosi nam štetu.”
Moguće da ogorčenje ima veze sa samosažaljenjem, i uopšte sa žaljenjem, što je za Dostojevskog najveća uvreda koju možemo nekome nanijeti, ali i nešto krajnje nepoželjno, bezvrijedno i nepodaštavajuće i za Nietzschea. Svaki termin u stvari povlači novi, pa tako i sažaljene ne bi trebalo dovoditi u vezu sa humanošću i nečijom borbom protiv svih zala.
U Etici, Spinozu takođe zanima zavist i ljubomora, kao i emocije koje proizlaze iz nezadovoljstva i osjećanja inferiornosti. On vjeruje da su ove emocije destruktivne i da sprečavaju ljude da postignu stanje “blaženstva” u kome ljudi razumiju svoju povezanost sa univerzumom i racionalno prihvataju svoje mjesto u svijetu.
« Za Spinozu je ljubomora primjer strastvene neslobode, čak i ako vjerujemo da smo slobodni osjećati mržnju ili željeti osvetu », reći će jedan kritičar Etike.
Ljubomora je, prema Spinozi, upisana u logiku imitacije afekata: mi želimo ono što i drugi želi, i želimo da drugi ljudi vole iste stvari kao i mi. Spinoza kaže:
Ako zamislimo da neko voli, želi ili mrzi nešto što mi sami volimo, želimo ili mrzimo, tada ćemo i mi još postojanije voljeti ili željeti tu stvar. A ako zamislimo da on ima odbojnost prema onome što mi volimo, ili obrnuto, tada ćemo patiti od unutrašnjeg nemira.
Spinoza bi ovo mogao nazvati “nemirom duše”, nekom vrstom emocionalne neuravnoteženosti, kad duša oscilira između kontradiktornih osjećanja. Drugim riječima, naše želje i emocije nisu samo individualne reakcije, već su takođe oblikovane našim socijalnim interakcijama i percepcijom osjećanja drugih ljudi.
Onaj koga obavija plamen ljubomore, taj će na kraju, poput škorpije, okrenuti svoj otrovni žalac protiv sebe.
Nietzsche
Nietzsche je zavist analizirao kroz koncept resantimana (mržnje iz nemoći) u svom djelu Genealogija morala (Zur Genealogie der Moral). Smatrao je da zavist i resentiman oblikuju moral robova, gdje slabiji zavide moćnima i kreiraju moralne sisteme koji slave slabost, umjesto snage i moći. Njegova filozofija izaziva čitaoca da prevaziđe zavist i teži “nadčovjeku” (Übermensch), koji živi izvan tih destruktivnih osjećanja.
„Zavist je plod slabe volje i nesposobnosti da se prevaziđu sopstvena ograničenja“, poručuje njemački filozof, kod koga je resantiman povezan sa željom za osvetom, na koju ga navodi mržnja. To je taj « mali » čovjek, robovske duše, slabić, koji zna da mrzi, za razliku od osobe plemenite duše koja za to nije ni stvorena, niti ima volju i žeđ za tim niskim osjećanjima.
I sam ressentiment otmenog čoveka, ukoliko se pojavi kod njega, nastupa i iscrpljuje se, naime, u neposrednoj reakciji, pa stoga ne truje: s druge strane, on se i ne javlja u mnogim slučajevima u kojima je kod slabih i nemoćnih neizbežan. Ne moći zadugo uzeti ozbiljno svoje neprijatelje, svoje nesreće, čak ni svoja nedela — to je obeležje jakih bujnih priroda u kojima je obilje plastične, tvoračke, zaceljujuće i za zaboravljanje sposobne snage (dobar primer za to iz modernog sveta je Mirabo, koji nije imao pamćenja za nanesene mu uvrede i niskosti i koji nije mogao da ih prašta samo stoga što ih je — zaboravio). Takav čovek jednim trzajem strese sa sebe mnogo gamadi koja se kod drugih upije u kožu…
Citat je iz : Fridrih Niče, Rasprava o moralu, izdavač ITV Cenatar, prevod G. Ernjaković i (Cf. i https://svetlogike.wordpress.com/wp-content/uploads/2013/12/6919293-genealogija-morala-on-the-geneaology-of-morals.pdf)
Nema sumnje da ljubomorni ljudi ne misle o sebi da su ljubomorni, kao što ni oni koji mrze druge ne misle da gaje negativna i razorna osjećanja, nego za svoje stanje otpužuju upravo njihov predmet zavisti, ljubomore, ili mržnje.
Nietzsche je u gore pomenutom djelu, na samom početku rekao da čovjek ne zna ništa o sebi. Pa čak ni onaj koji se zanima da sazna nešto, i to hrabro, o sebi samom.
Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo tražili — pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nađemo? S pravom je rečeno: “Gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše.”* Naše blago je tamo gde su košnice našeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao rođenim krilatim životinjama i skupljačima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da — nešto “donesemo kući”. Inače, što se tiče života, takozvanih “doživljaja” — ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili “na pravom mestu”: ni naše srce nije tamo — pa ni naše uho! Naprotiv, kao što se neki bogom zanesen i u sebe utonuo čovek, u čijim ušima tek što je odjeknulo zvono označujući podne sa svojih dvanaest teških udaraca, najednom budi i pita se “šta je to zapravo izbilo?” tako i mi ponekad naknadno trljamo uši i u čudu se, pometeni, pitamo “šta smo to zapravo doživeli? Još više: ko smo mi zapravo?” i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca našeg doživljaja, našeg života, našeg bića — i pri tom, avaj, grešimo u brojanju… Upravo nužno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za večita vremena važi stav “Svako je sebi najudaljeniji”** — za sebe mi nismo nikakvi “saznavaoci”…
* Jevanđelje po Mateji 6, 21.
** Možda izokrenut citat iz Terencija: “Najbliži sam samom sebi” (Proximus sum egomet mihi). (Ibid.)
Friedrich Nietzsche istražuje ljubomoru u kontekstu svoje filozofije volje za moć. On smatra da ljubomora često proističe iz osjećaja inferiornosti i nesposobnosti da se postigne vlastiti ideal. Ljubomora je kod njega znak nerealizovanih težnji, gdje ljudi pokušavaju da nadoknade svoje nedostatke kroz negativne reakcije na uspjeh drugih.
U Tako je govorio Zaratustra, u vezi s tim, Nietzsche će reći :
Blagoslovi me, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću! Blagoslovi pehar koji se preliva, da bi voda iz njega zlatna potekla…,
Prolazim kroz ovaj narod, sa otvorenim očima: ne praštaju oni meni što ne zavidim vrlinama njihovim. Oni bi da me ujedu, zato što im kažem da su za male ljude potrebne male vrline – i zato što teško podnosim da su mali ljudi uopšte potrebni! … Zar nisam primoran da nosim štule, da ne bi vidjeli oni koliko su mi drage noge, – svi ti zavidljivci i ulizice oko mene? Te osušene, zapuštene, napuštene, iznurene, istrule duše – kako bi zavist njihova i mogla da izdrži sreću moju…
U Genealogiji morala, govoriće naravno i o osveti koja se često javlja kao pratilac zavisti i mržnje :
A sad nekoliko reči protiv skorašnjih pokušaja da se poreklo pravde traži na sasvim drugom tlu — naime, na tlu osvetoljubivosti. Najpre da došapnemo psiholozima, ako su raspoloženi da jednom izbliza prouče samu želju za osvetom: ova biljka danas najbolje uspeva među anarhistima i antisemitima, kako je uostalom uvek uspevala, na skrovitim mestima, poput ljubičice, mada s drugačijim mirisom. I kako iz istog mora uvek nužno proizići isto neće nas iznenaditi kad vidimo da se iz takvih krugova opet preduzimaju pokušaji, kakvih je već često bilo, da se pod imenom pravde slavi osveta — kao da je pravda u suštini samo nastavak osećanja povređenosti — a uz osvetu da se zatim povrati ugled reaktivnim afektima uopšte i svemu što je dovezano s njima. Ovo poslednje bi mi najmanje smetalo: s obzirom na ceo biološki problem (u odnosu na koji je vrednost onih afekata dosad bila potcenjivana) čini mi se da bi to čak mogla biti zasluga. Jedino bih upozorio na okolnost da iz samog duha osvetoljubivosti izrasta ova nova nijansa naučne pravičnosti (u korist mržnje, zavisti, zlobe, podozrivosti, zlopamćenja i osvete). (Genealogiji morala, op.cit.)
Potom će reći :
Ako se zbilja desi da pravedan čovek ostane pravedan čak i prema onima koji mu nanose štetu (a ne samo hladan, odmeren, stran, ravnodušan: biti pravedan je uvek pozitivno ponašanje), ako se čak i pod navalom ličnog vređanja, izrugivanja i sumnjičenja, visoka, jasna, duboka koliko i blaga objektivnost pravednog, sudijskog oka ne pomuti, to je onda već pravo savršenstvo i najviše umeće na zemlji — čak nešto što pametan čovek ne bi ovde očekivao, u šta, svakako, ne bi tako lako poverovao. (Ibid.)
Samo plemeniti dakle, po Nietzscheu mogu odoliti niskim strastima tipa zavisti i mržnje, samo se oni ne svete. Oni su te jake osobe koje ne znaju za ovakva osjećanja. Ali njih, plemenite, po Nietzscheu, uništili su slabi, koji su zavladali svijetom. Na to je uticala, po Nietzscheu, jevrejska tradicija, što su vjerovatno, poput mnogih drugih njegovih izjava, zloupotrebljavali nacisti.
Nietzsche jevrejsku moralnu revoluciju vidi kao radikalno preokretanje aristokratskih vrijednosti, kao čin “najduhovnije osvete”. Nietzsche tvrdi da su Jevreji, kao sveštenički narod, uspjeli da okrenu vrijednosni poredak kojim su dominirali moćni i plemeniti, uvodeći moralni sistem u kojem su slabost, patnja, i skromnost postali vrline, a snaga, moć i bogatstvo postali moralno sumnjivi ili zli.
Prema Nietzscheu, ovo je početak “robovskog ustanka u moralu”. Ovaj ustanak nije fizički, već moralni i kulturni, i ima za cilj da poništi i delegitimizuje vrijednosti aristokracije i moć u korist moralnog poretka koji favorizuje slabije i potlačene. Iako se hrišćanstvo direktno ne spominje u odlomku koji ću dolje navesti, Nietzsche često povezuje ovaj moralni preokret sa nastankom hrišćanstva, koje vidi kao nasljednika jevrejske moralne revolucije. U ovom svjetlu, hrišćanstvo postaje dio šireg kulturnog pokreta koji promoviše vrijednosti koje su u suprotnosti s aristokratskim idealima:
Sve što je na zemlji učinjeno protiv “plemenitih”, “moćnih”, “gospodara”, “vlastodržaca” nije pomena vredno u poređenju s onim što su protiv njih učinili Jevreji: Jevreji, onaj sveštenički narod koji je, sebi zadovoljenje od svojih neprijatelja i porobljivača umeo da pribavi jedino radikalnim preokretanjem njihovih vrednosti, dakle činom najduhovnije osvete. Jedino to je odgovaralo jednom svešteničkom narodu, narodu sa najsuzdržanijom svešteničkom osvetoljubivošću. Niko drugi nego Jevreji su bili oni koji su se drznuli da sa zastrašujućom doslednošću preokrenu aristokratsko vrednosno izjednačavanje (dobar = otmen = moćan = lep = srećan = bogu mio) i da se zubima najponornije mržnje (mržnje nemoći) toga drže, naime “samo bedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako, pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino su oni bogougodni, samo za njih postoji blaženstvo — a vi, naprotiv, vi otmeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitljivi, bezbožni; vi ćete takođe za sva vremena ostati nesrećni, prokleti i odbačeni!”… Zna se ko je nasledio ovo jevrejsko preokretanje vrednosti… Što se tiče ogromne i preko svake mere kobne inicijative koju su Jevreji pokrenuli ovom najprincipijelnijom od svih objava rata podsećam na stav do koga sam došao drugom prilikom (S one strane dobra i zla, str. 118) — naime da s Jevrejima počinje robovski ustanak u moralu: onaj ustanak koji za sobom ima istoriju dugu dve hiljade godina i koji smo danas izgubili iz vida samo stoga što je on — bio pobedonosan. (Cf. op.cit, i https://svetlogike.wordpress.com/wp-content/uploads/2013/12/6919293-genealogija-morala-on-the-geneaology-of-morals.pdf)
Gornji odlomak osvjetljava Nietzscheovu kritiku, kako jevrejske tako i hrišćanske moralnosti, koju on vidi kao izraz slabosti, osvete i resantimana. On smatra da je ovaj moralni poredak pobijedio, ali da njegova pobjeda dolazi s gubitkom snage i vitalnosti koje su bile centralne vrijednosti u aristokratskom poretku. Ova analiza je dio Nietzscheove šire filozofske kritike morala i njegovih pokušaja da identifikuje porijeklo moralnih vrijednosti u zapadnom društvu.
Istovremeno aristokraciju danas možemo shvatiti u bodlerovskom smislu, kao duhovnu aristokraciju, jer je istina da kao takvi, odnosno ta vrsta aristokracije, ne gaji resantiman. O ulozi Jevreja i njihovoj osveti putem Isusa, kako piše njemački filozof, takođe bi se moglo reći mnogo više.
Da, Bog je mrtav tek donekle. Danas bi možda i ovaj filozof govorio malo drukčije o dobrima i lošima, o bogatim i siromašnim, pa i o osveti ?
Ovdje ću otvoriti malu zagradu i reći da je veoma poznato da je Elisabeth Förster-Nietzsche, sestra čuvenog filozofa, posthumno uticala na razumijevanje djela svoga brata, i manipulisala Nietzscheovim idejama. Kažu da je posebno dodavala svoje vlastite stavove u djelu Volja za moć, koje je bilo nezavršeno i posthumno je izdato. Ali nije direktno dodavala paragrafe u Nietzscheova originalna djela, kao što je Genealogija morala. Ipak je imala značajan uticaj na način na koji su njegova djela interpretirana i predstavljena; bila je odgovorna za uređivanje i objavljivanje mnogih njegovih radova, i u tom procesu je manipulisala tekstom i tumačenjem kako bi to odgovaralo njenim vlastitim ideološkim stavovima, bliskim nacistima. U Genealogiji morala, njemački filozof uistinu kritikuje razvoj hrišćanskog morala, koji povezuje sa jevrejskom tradicijom, ali njegove ideje su daleko složenije i ne mogu se svesti na antisemitizam. On kritikuje ono što naziva “robovskim moralom,” ali ne optužuje Jevreje u kontekstu u kojem bi to podržalo antisemititsku ideologiju. Elisabeth je svojim uređivanjem doprinijela da se Nietzscheova djela čitaju na način koji je bio pogodniji za nacionalističke i antisemititske interpretacije. To je omogućilo nacistima da iskoriste Nietzscheove ideje, pogrešno ih predstavljajući kao podršku njihovim stavovima, iako je Nietzsche bio protivnik i nacionalizma i antisemitizma. Važno je napomenuti da je Genealogija morala originalno djelo Friedricha Nietzschea.
Ljubomora je najveće od svih zala, i ono koje izaziva najmanje sažaljenja kod ljudi koji je uzrokuju.
La Rochefoucauld
I Emil Cioran, rumunsko-francuski filozof i pisac, je u svojim radovima mislio na ljubomoru, što je za njega predstavljalo manifestaciju ljudske patnje i besmisla.
Iako nije pisao opsežne traktate specifično o ovim emocijama, Cioranove misli o ljudskoj prirodi, patnji, apsurdu i beznađu uključuju i razmatranja o fenomenu ljubomore i zavisti. To je za njega manifestacija ljudske nesposobnosti da prihvati sopstvenu beznačajnost i smrtnost. Zavist prema drugima proizlazi iz osjećanja inferiornosti i besmisla, jer ljudi prepoznaju u drugima ono što sami osjećaju da im nedostaje – bilo da je to sreća, uspjeh ili nečija smirenost.
Istovremeno, može se reći da Cioran vidi ljude sklone ljubomori zbog njihove opsesije za posjedovanjem i kontrolom nad drugim bićima, što je u suštini uzaludan pokušaj da se popuni unutrašnja praznina.
U svim svojim djelima, Cioran ironiše nad ljudskim slabostima, pa i nad zavišću i ljubomorom, koji su manifestacije duboke ontološke nesigurnosti i patnje koja je neizbježan dio ljudskog postojanja. Cioranovo razmatranje ljubomore i zavisti uklapa se u njegovu širu filozofiju o apsurdu, patnji i besmislu ljudskog postojanja.
U djelu O nepodnobnosti rođenja (De l'inconvénient d'être né), filozof će reći:
„Svaka zavist je vrsta samouništenja, oblik automutilacije. Ono što zavidiš kod drugih, zapravo je tvoja zavist na njihovoj sposobnosti da pronađu smisao u onome što ti doživljavaš kao besmisleno.“
U Kratkom pregledu raspadanja (Précis de décomposition), poručiće nam sljedeće:
„Zavist nije ništa drugo do priznanje naše nemoći. Ono što kod drugih preziremo, zapravo je naš vlastiti neuspjeh, projiciran na njih.“
A u Silogizmima gorčine (Syllogismes de l'amertume):
„Ljubomora je dokaz da ne vjerujemo u sopstvenu vrijednost; to je priznanje naše unutrašnje praznine.“
Kritičari stalno ponavljaju kako je Cioran u svojim delima « razmatrao tamne strane ljudskih emocija », pa je stoga i ljubomoru i zavist vidio kao destruktivne sile koje proističu iz dubljih egzistencijalnih nesigurnosti i straha od gubitka.
Ljubav ljubomora posesivnost
Nema sumnje da je ljubomora i posesivnost za francusko-rumunskog autora, Ciorana, jedno te isto:
„Ljubomora je najapsurdniji izraz posesivnosti, pokušaj da zadržimo ono što nikada nije bilo potpuno naše. Ljubav se, kada se ukalja ljubomorom, pretvara u patnju, u neprekidnu sumnju u sopstvenu vrijednost.“
To je istovremeno prepreka istinskoj ljubavi budući da je posesivnost ubija.
„Posesivnost u ljubavi je izraz našeg straha od samoće. Kada volimo, ne želimo da budemo vlasnici drugog, već da se oslobodimo sopstvene praznine. Ali u toj želji, lako postajemo tirani, nesvesni da se prava ljubav ne može posjedovati.“
U mnogim Cioranovim djelima, ljubav se prikazuje kao oblik patnje, upravo zbog niskih osjećanja koja je često prate.
„Ljubav je najslađa iluzija, sve dok je ne uništi ljubomora. Kada ljubomora preuzme, ljubav se pretvara u pakao, u igru moći i kontrole, gdje niko ne izlazi kao pobjednik.“
Za Ciorana, ljubomora i posesivnost u ljubavi nisu, dakle, samo prirodne ljudske reakcije, već simptomi dubljih egzistencijalnih nesigurnosti i unutrašnjih konflikata. Ljubomora i posesivnost vode do neizbježne patnje, jer su ukorijenjene u ljudskoj potrebi za potvrdom i strahu od gubitka.
I velika spisateljica Marguerite Yourcenar dotakla se fenomena ljubomore i zavisti, baveći se mnogim drugim osjećanjima, i odnosima među ljudima.
U djelu, koje je objavljeno pod naslovom Pisma svojim prijateljima i nekima drugima, Marguerite Yourcenar će reći :
« Smatrate li da je ljubav također oblik dominacije?
Da, nažalost, u većini slučajeva, inače ljubomora ne bi bila tako raširen instinkt.
Ljudi vjeruju da posjeduju nekoga vršeći dominaciju nad njim.
Naravno, to nije prava ljubav, ona o kojoj je rečeno: Ljubav je strpljiva, ljubazna je. Ne hvali se, ne nadima se, ne traži svoje. Ne vrijeđa se, ne misli zlo. Problem je u tome što, zbog pristojnosti ili stida, često nazivamo ljubavlju ono što sigurno ima svoje mjesto, ali nije, ili barem nije u biti, ljubav.
Ljepota i ljubomora
Ljubomoran sam na sve što ima ljepotu koja ne umire.
Oscar Wilde
Ne treba zaboraviti pri svemu gore rečenom da se ljepota takođe, kao tema u filozofiji i književnosti, često posmatra u kontekstu ljubomore, zavisti i uopšte unutrašnjih konflikata. Osjećanje ljubomore prema nečijoj ljepoti može se shvatiti kao refleksija dubljih psiholoških i filozofskih pitanja o identitetu, samopouzdanju i vrijednosti.
Platon, koji u svom djelu Simpozijum razmatra prirodu ljepote i njen uticaj na ljudsku dušu, tako vjeruje da je ljepota ono što vodi ka višim oblicima spoznaje i istini. Kada ljudi osjećaju ljubomoru prema tuđoj ljepoti, to može biti viđeno kao znak njihove nesigurnosti i nedostatka duhovnog uzdizanja. Za Platonove ideje, ljubomora prema ljepoti je možda znak da pojedinac nije postigao dublje razumijevanje ili vrijednost koju ljepota predstavlja.
Kad je riječ o Nietzscheu, on u svojim djelima istražuje i estetiku i vrijednosti ljepote u kontekstu volje za moć. Ljubomora prema ljepoti može biti viđena kao znak osjećanja inferiornosti.
Ljubav ljubomora ravnodušnost
Naravno da ljudi koji ne vole sebe, ne vole ni druge, i vjerovatno su lišeni i ljubomore.
A kakvo je to osjećanje, ravnodušnost ? To je poseban fenomen kome treba posvetiti i posebnu pažnju. Ima i prividna ravnodušnost. Pristanak na sve. Što je takođe prilično daleko od tolerancije. I blisko volji za pokornost. I opet je ovdje riječ o pripadnosti stadu, o pokornosti čobanininu koji vodi to stado.
Kao i mnoge žene koje su malo osjetljive na ljubav, ona je loše shvaćala njezinu moć; to neznanje isključivalo je u isto vrijeme i popustljivost i ljubomoru.
Yourcenar
Po ovoj francuskoj i belgijskoj spisateljici samoljublje je nešto najprljavije, najodvratnije od svih osjećanja koje čovjek ima. Takva ljubav je vjerovatno prepreka svakoj drugoj ljubavi. (Rien de plus sale que l'amour-propre).
Oscar Wilde je to ironično objasnio malo drugačije, kao nešto najpostojanije. I tako i jeste. Teško je ne voljeti sam sebe. To bi značilo vlastiti krah. Tad dolazi i do ljubomore, i do zavisti, do svake vrste nesigurnosti koja se izražava kontrolom drugog, to jest posesivnošću. Ali kad Marguerite Yourcenar pominje svoju odiozu prema samoljublju, ona ne misli na dignitet koji čovjek mora pokazati i ukazati prema sebi, koji sebe cijeni, nego na sljepilo druge vrste, koje onemogućava jednom samoljubivom biću da vidi išta dalje od svog nosa.
Uvijek je potreban trenutak ludosti da bi se izgradio sudbina.
Yourcenar
Mnoge stvari bi se mogle reći, raspravljati o njima, mogle bi se samo pomenuti kad je riječ o ljubomori i njenim sestricama: zavisti, mržnji, posesivnosti, osveti, i mnogo čemu drugome što se nadovezuje na ovo.
No, ono najosnovnije što treba naglasiti i zaključiti napokon jeste da je ljubomora složena emocionalna reakcija koja se može manifestovati u različitim aspektima života, uključujući ljubavne odnose, prijateljstva i profesionalni svijet. Filozofi, psiholozi i književnici su kroz istoriju razmatrali prirodu ljubomore i njen uticaj na ljudsku psihu i međuljudske odnose.
Pustimo Yourcenar da zaključi za nas:
“Kada se olakšaju nepotrebna opterećenja, izbjegnu neophodne nesreće, uvijek će ostati, da održavaju čovjekove herojske vrline, mnoga zla: smrt, starost, neizlječive bolesti, neuzvraćena ljubav, odbijeno ili izdano prijateljstvo, prosječnost života koji je manji od naših planova i tmurniji od naših snova: sve nesreće uzrokovane božanskom prirodom stvari.”
Tu će se naći i ljubomora, koja će prožimati i dalje mnoge aspekte ljudskog života. Razumijevanje ljubomore može pomoći u razvoju strategija za prevazilaženje njenog negativnog uticaja, kako na ličnom nivou, tako i u međuljudskim odnosima.
JASNA ŠAMIĆ (alias Yasna Avesta): LAUS DOLET ad insaniam tristitiae
(Proglas)
