Glupima je najbolje odgovoriti šutnjom,perzijska poslovica
Kad upitaš bilo kog čovjeka šta bi mijenjao u životu, mnogi bi rekao da bi sve promijenio osim svoje pameti. Ovu mudrost slušam od djetinjstva. A ipak je vjerovatno tačna. Što preciznije znači da možda ni jedan čovjek ne misli o sebi da je glup. A ako to kaže za sebe, to više naliči na koketeriju, nego na priznanje, nego na njegovo istinsko uvjerenje. Onaj koji potajno misli da nema dovoljno pameti, na ivici je samoubistva.
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Misliti o sebi da nisi glup je, dakle, dobrodošlo, inače bi bilo tragično po samu osobu. Takvo visoko mišljenje o sebi jednog glupana pogubno je, međutim, po okolinu, a može biti i po cijele narode, ukoliko glupan zasjedne na prijesto. Ne zaboravimo usput šta je Nietzsche rekao u vezi s tim: mnogi teže da se uspnu na prijestolje, a ono je najčešće sagrađeno na blatu.
Istovremeno vjerovatno nema čovjeka koji neće upotrerijebljavati „dijagnozu“ glup, glupa u vezi s mnogim ljudima. Šta sve pri tome misli? Da li samo to da dotični koji je dijagosticiran kao glupan ne misli poput njega koji postavlja tu dijagnozu?
Jedna od najzahtijevnijih tema jeste, čini mi se, upravo pisati o ljudskoj gluposti. Prvo to znači da sebe ne smatraš glupim, a drugo jeste činjenica da ima izuzetno inteligentnih ljudi koji se često ponašaju glupo u životu, koji su načinili ne jednu glupost živeći. I koji često mogu da se pokažu kao krajnje ograničeni, pa u tim, određenim situacijama, djeluju kao pravi glupani. Čak i oni koji važe kao značajni filozofi. Veoma obrazovan, izuzetno nadaren intelektualac za artikulaciju vlastite misli može se pokazati, dakle, kao posljednji idiot.
Koji elementi igraju ulogu u toj ograničenosti ?
Vjerovatno narcisoidnost, samoljublje, samozadovoljstvo, osjećaj važnosti, želja za dominacijom … O tome će nam francusko-rumunski filozof, Cioran reći sljedeće: Želja za dominacijom, za igranjem uloge, za postavljanjem zakona nije bez jake doze gluposti: povijest je u svojoj suštini glupa.
Nismo li svi u raznim situacijama pokazali da smo glupi? Cioran nam je sam objasnio to i ovako: Znam da je moje rođenje slučajnost, smiješna nesreća, a ipak, čim zaboravim na sebe, ponašam se kao da je važan događaj, bitan za napredak i ravnotežu svijeta. A onda će dodati: Uspiju samo filozofije i religije koje nam laskaju, bilo u ime napretka ili pakla. Proklet ili ne, čovjek osjeća apsolutnu potrebu da bude u srcu svega. Samo zato je čovjek, postao čovjek. A ako jednog dana više ne bude osjećao tu potrebu, moraće se povući u korist druge, luđe životinje s više ponosa od njega. (Oba citata su iz djela De l’inconvénient d’être né, Nepovoljno je biti rođen).
Moj profesor Nedim Filipović je govorio da je glupost ljenost duha. Što nije isto što i biti lijen. Ima mnogo lijenih ljudi koji su bili genijalni.
Za mnoge uspješne ljude kažu da su pametni, i stado im se divi. Rulja uspjeh miješa obavezno sa društvenim uspjehom. Čak kad je riječ i o najvećim zločincima. Jer su uspjeli društveno da se popnu na « prijesto », ne gledajući, i ne vidjevši je li to prijestolje sagrađeno na blatu. Uz to idu i identifikacije, koje ostaju ipak tajna za analitičare. Odbrana zločinca koji pripada “tvom” narodu i koga braniš samo iz te gluposti – pripadnosti “svom” narodu, ta identifikacija pojedinaca sa vođama – zločincima ne može se shvatiti drukčije nego apsolutna glupost koju niko neće priznati od onih koji se identifikuju sa zločincem, ili zločincima, čije zločine brane samo zato što pripada(ju) takozvanom istom narodu. Ili se brane tako što se odmah pristupa kritici “onog drugog”. (Dok lukavi i u suštini glupi zločinac pokriva svoje zločine pribjegavajući paranoji i optužbama “onog drugog”, što spada u tzv. manipulacije, koje uvijek dobro prolaze u narodu.) Poistovjećivanje pojedinaca sa zločincima, ako nije iz kalkulacije, jeste po svoj prilici i psihološke prirode, i prvenstveno ide ruku pod ruku sa takozvanom ograničenošću duha, pa onda i sa privrženošću stadu – o čemu je najbolje možda do sada pisao njemački filozof, Fridrich Nietzsche. Da li i imanentne privrženosti stadu, kojoj su sklone sve životinje, pa i čovjek? Zločinac u ime svog naroda čini zločine, a većina pojedinaca iz tog naroda ga podržava, jer osjeća da je napadnut njegov vlastiti ego s napadom na “njegovog” (“lažno optuženog”) zločinca.
Trebalo bi, naravno, razlikovati glupost od lukavstva, a instinkt za snalaženje od inteligencije, što masa ne čini. Kao što u svakom slučaju treba razlikovati pamet od promoćurnosti, od sposobnosti za kalkulaciju, kao što se razlikuje glupost od ograničenosti.
Dalje, znamo da pametni ljudi nisu uvijek nadareni instinktom potrebnim za ostvarenje velikih i zanimljivih djela, – gdje ulogu igra često i slučajnost zvana sreća, napose razni važni susreti, a nikad, ili skoro nikad samo talent; znamo i to da pametni nisu uvijek u stanju da shvate politička zbivanja, da razumiju onog drugog, itd. Da li samo zato što su loši psiholozi? Sigurno ne samo zato.
A biti loš psiholog nije takođe jednako biti glup.
Drugim riječima, postoji više vrsta inteligencije, kao što postoji i više vrsta gluposti.
Glupost je fenomen koji se miješa sa mnogo čime. Kao i pamet, iako rjeđe ovo drugo.
Govoriti o gluposti, dakle, nemoguće je, a da se ne pomene inteligencija.
Nauka o pameti
Samo se najmudriji i najgluplji ne mogu promijeniti.
Konfučije
Inteligencija, odnosno pamet, može se podijeliti na različite vrste, misle stručnjaci, vrste koje se međusobno razlikuju po tome kako ljudi koriste svoje kognitivne sposobnosti da razumiju svijet oko sebe, i kako rješavaju probleme. Razumijevanje različitih vrsta pameti može nam pomoći da bolje shvatimo vlastite sposobnosti i one kod drugih ljudi. Howard Gardner, psiholog i profesor, poznat je po svojoj teoriji višestrukih inteligencija, koja identificira različite vrste inteligencija.
Evo nekoliko vrsta pameti prema njegovoj teoriji, kao i drugih oblika pameti:
Logičko-matematička inteligencija je sposobnost logičkog razmišljanja, rješavanja problema i izvođenja matematičkih operacija. Ljudi s razvijenom logičko-matematičkom inteligencijom uživaju u rješavanju zagonetki, izvođenju eksperimenata i radu s brojevima.
Lingvistička inteligencija je, dalje, sposobnost efikasnog korištenja jezika, kako u pisanju, tako i u govoru. Ljudi s razvijenom lingvističkom inteligencijom lako uče jezike, vole čitanje i pisanje, i često su dobri u pričanju priča. U tu kategoriju bi spadali pisci, novinari, advokati, itd.
Prostorna (vizualno-prostorna) inteligencija je sposobnost preciznog percipiranja prostornih odnosa i vizualne manipulacije objektima. Ljudi s ovom vrstom inteligencije često su dobri u mapama, grafikama i dizajnu kao što su arhitekti, umjetnici, inženjeri, dizajneri.
Tjelesno-kinestetička inteligencija je sposobnost korištenja tijela za rješavanje problema ili stvaranje proizvoda. Ljudi s takvom inteligencijom često su dobri u sportu, plesu, glumi, itd.
Muzička inteligencija je sposobnost razumijevanja, stvaranja i izvođenja glazbe.
Interpersonalna inteligencija je sposobnost razumijevanja i reagiranja na emocije, motivacije i želje drugih ljudi. Ljudi s razvijenom interpersonalnom inteligencijom često su dobri u komunikaciji i saradnji s drugima. Tu bi spadali psiholozi, učitelji, političari, menadžeri.
Intrapersonalna inteligencija je sposobnost razumijevanja vlastitih emocija, motivacija i unutrašnjih stanja. Ljudi s razvijenom intrapersonalnom inteligencijom često su introspektivni i imaju dobru samosvijest. Kao na primjer filozofi, pisci, psihoterapeuti.
Prirodnjačka inteligencija je sposobnost razumijevanja prirodnog svijeta, uključujući biljke, životinje i ekosisteme. Ljudi s ovom vrstom inteligencije često su zainteresirani za biologiju, ekologiju i poljoprivredu.
Dodatne vrste inteligencija bi bile:
Egzistencijalna inteligencija, koja znači sposobnost bavljenja dubokim pitanjima o postojanju, svrsi života, smrti i duhovnim stvarima. Ljudi s ovom vrstom inteligencije zainteresirani su obično za filozofiju, teologiju i duhovnost.
Praktična inteligencija je sposobnost rješavanja svakodnevnih problema i snalaženja u različitim praktičnim situacijama. Ljudi s razvijenom praktičnom inteligencijom su dobri u donošenju odluka i rješavanju problema u realnom svijetu (npr. menadžeri).
Emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama, kao i emocijama drugih, ona podrazumijeva empatiju, socijalne vještine i emocionalnu regulaciju. Tu bi spadala zanimanja koja uključuju rad s ljudima, poput zdravstvene njege, obrazovanja, menadžmenta.
Stručnjaci kažu da razumijevanje različitih vrsta inteligencije može pomoći pojedincima da prepoznaju područja u kojima mogu napredovati. Istovremeno ovdje prepoznajemo da je pamet, odnosno da su vrste pameti u uskoj vezi s određenim talentima.
Talenat se obično definiše kao prirodna sposobnost ili sklonost da se postigne visoko u određenom području, često uz minimalnu obuku ili praksu. Talenat može biti izražen, kao što znamo, u različitim oblastima, npr. u umjetnosti, muzici, sportu, nauci, matematici, jeziku, socijalnim vještinama. Talenat je često povezan s interesovanjem i zadovoljstvom u vezi s određenom aktivnošću. Ljudi koji posjeduju određeni talent osjećaju obično strast prema svojoj oblasti i uživaju u vremenu provedenom u razvijanju svojih vještina.
Treba li pominjati da, iako talenat pruža početnu prednost, razvoj i uspjeh u bilo kojoj oblasti zahtijevaju trud, disciplinu i upornost ? Talenat je samo snažan pokretač.
Radoznalost i inteligencija su povezane, ali nisu iste stvari. Radoznalost podstiče osobu da istražuje nove ideje, postavlja pitanja i traži odgovore. Ova želja za saznanjem može dovesti do akumulacije znanja i vještina koje doprinose razvijanju inteligencije. Ljudi koji su radoznali često se bave aktivnostima koje stimulišu mozak, kao što su čitanje, rješavanje problema i eksperimentisanje. Ove aktivnosti mogu poboljšati kognitivne funkcije i razviti kritičko razmišljanje. Radoznale osobe su sklonije da istražuju nova iskustva i ideje, što može dovesti do šireg spektra znanja i bolje prilagodljivosti. Ova osobina je često povezana sa kreativnim razmišljanjem i inovacijama, što su aspekti visoke inteligencije.
Radoznale osobe su spremne da preuzmu rizik i isprobaju nove stvari, čak i ako to znači da će ponekad griješiti.
Učenje iz grešaka je ključni dio intelektualnog razvoja i može pomoći u poboljšanju problema rješavanja. Inteligencija se ne odnosi samo na akademsko znanje, već i na socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Radoznalost može podstaći ljude da bolje razumiju druge, razvijaju empatiju i poboljšavaju svoje socijalne vještine.
Iako radoznalost može doprinijeti razvoju inteligencije, ona sama po sebi ne garantuje visoku inteligenciju. Inteligencija je kompleksan skup sposobnosti koji uključuje genetske faktore, obrazovanje, iskustva i mnoge druge elemente. Radoznalost je, međutim, važan faktor koji može pozitivno uticati na razvoj i korištenje intelektualnih sposobnosti.
Pojam “genije” obično se koristi za opisivanje osoba s izuzetno visokom inteligencijom ili izvanrednim talentom u određenom području. Međutim, ljudi koji su genijalni u jednoj oblasti mogu imati slabosti ili nedostatke u drugim oblastima. Na primjer, neko ko je genijalan matematičar može imati problema sa socijalnim vještinama ili praktičnim svakodnevnim zadacima.
Inteligencija nije samo akademska ili tehnička; uključuje i emocionalnu inteligenciju, koja podrazumijeva sposobnost razumijevanja i upravljanja sopstvenim emocijama, kao i empatiju prema drugima. Neki genijalni ljudi mogu imati nisku emocionalnu inteligenciju, što može uticati na njihove međuljudske odnose.
Genijalne osobe mogu imati teškoće u rješavanju svakodnevnih problema i snalaženju u praktičnim situacijama. Uz to, geniji mogu patiti od mentalnih problema, kao što su anksioznost, depresija ili autizam, što može uticati na njihove socijalne i praktične vještine. Spas iz takvh situacija je naravno rad, tojest stvaranje. Nije Marx slučajno rekao da je rad stvorio čovjeka. Dakle, iako geniji posjeduju izuzetne sposobnosti ili inteligenciju u određenim oblastima, to ne znači da su u svakom aspektu života superiorni, ili da nemaju slabosti.
Ovim mehaničkim rangiranjem intelgencije već se u stvari dobiva odgovor, barem djelomičan, o tome što nije inteligencija, odnosno šta je to glupost.
Nauka o gluposti
Jedina utjeha čovjeku koji pravi gluposti je hvalospjev koji pjeva samom sebi dok pravi gluposti, Oscar Wilde
Definicija gluposti može varirati zavisno od konteksta i perspektive. Po enciklopedijskom rječniku Larousse, glupost je pomanjkanje inteligencije ili prosuđivanja. Ovo uključuje nemogućnost ili odbijanje da se razmišlja kritički ili logično. U nekim slučajevima, glupost može biti rezultat neznanja ili nedostatka informacija. Osoba možda nije svjesna određenih činjenica ili ne razumije temu o kojoj raspravlja. Osoba koja ne razmišlja, donosi obično brzoplete odluke, bez razmatranja posljedica, ili djeluje na osnovu impulsa umjesto promišljenog rasuđivanja. Glupost se takođe može manifestovati kao ponavljanje istih grešaka, uprkos dostupnim dokazima koji ukazuju na bolje alternative.
Razlika između gluposti i ograničenosti može se objasniti kroz različite aspekte ljudskog ponašanja, sposobnosti i razmišljanja.
Glupost često uključuje i vjerovanje u stvari koje nisu utemeljene na činjenicama. Glupi ljudi često slijepo slijede autoritete ili društvene norme, bez sopstvenog kritičkog preispitivanja.
Danas, bez obzira na napredak nauke, mnogi, na primjer, misle da je Zemlja ravna ploča.
Takvi glupani odbijaju, dakle, prihvatanje naučnih činjenica uprkos jasnim dokazima.
Što se ograničenosti tiče, ona se odnosi na nedostatak širine u razmišljanju, često zbog ograničenih iskustava, obrazovanja ili interesa. To uključuje i uske vidike ili predrasude, ali ne nužno i nedostatak inteligencije.
Ograničeni ljudi često imaju fiks-ideje ili predrasude koje su rezultat njihovog kulturnog, socijalnog ili obrazovnog okruženja. Ograničenost može biti rezultat pomanjkanja životnog iskustva ili izloženosti različitim idejama i kulturama. Ograničeni ljudi mogu biti otporni prema novim idejama ili promjenama jer im je teško da izađu iz svoje zone konfora.
Ako je glupost nedostatak osnovne sposobnosti za racionalno razmišljanje, ograničenost je inteligencija usmjerena na uski spektar interesa ili ideja.
Glupost je često i nedostatak volje ili sposobnosti za preispitivanje sopstvenih uvjerenja, a kod ograničenosti je više u pitanju bezvoljnost, nekad i iz samog konformizma.
Glupost je često trajna i nepromenjljiva, dok se ograničenost može prevazići obrazovanjem i širenjem vidika.
U sve to su upetljane i predrasude, tojest unaprijed formiran stav, mišljenje ili osjećanje prema nekoj osobi, grupi ljudi, ideji ili stvarima, bez dovoljno ili bilo kakvih konkretnih dokaza. Predrasude se obično temelje na stereotipima i generalizacijama.
Zašto pametni ljudi mogu imati predrasude?
Ljudi često usvajaju predrasude iz svog socijalnog okruženja, uključujući porodicu, prijatelje, obrazovne institucije i medije. Ove predrasude se usvajaju od malih nogu i postaju duboko ukorijenjene. Čak i pametni ljudi podložni su kognitivnim pristrasnostima. Na primjer, potvrđujuća pristrasnost (confirmation bias) dovodi do toga da ljudi traže i favorizuju informacije koje potvrđuju njihove već postojeće stavove, dok ignorišu ili odbacuju informacije koje ih osporavaju. Stereotipi su pojednostavljene i preopšte koncepcije o određenim grupama ljudi. Pametni ljudi mogu koristiti stereotipe kao mentalne prečice za brzo donošenje zaključaka, posebno u situacijama kada nemaju dovoljno informacija ili vremena za dublje razmišljanje.
Emocije igraju ulogu u formiranju i održavanju predrasuda. Strah, nesigurnost, zavist i druge negativne emocije mogu dovesti do stvaranja predrasuda čak i kod vrlo inteligentnih ljudi.
Ingrupna pristrasnost (ingroup bias) znači da ljudi imaju tendenciju da favorizuju članove svoje vlastite grupe (ingrupu) i diskriminišu članove drugih grupa (autogrupu). Ova pristrasnost može postojati i kod inteligentnih ljudi jer se često zasniva na potrebi za socijalnom pripadnošću i sigurnošću.
Pametni ljudi mogu imati predrasude zbog želje da se uklope u svoju socijalnu ili kulturnu grupu. Pritisak autoriteta i želja za pripadanjem mogu uticati na usvajanje predrasuda.
Iako su pametni, ljudi mogu biti ograničeni u informacijama kojima imaju pristup, ili ih ne traže aktivno. Nedostatak kontakta sa različitim grupama i kulturama može dovesti do stvaranja i održavanja predrasuda.
Stručnjaci za glupost govore o psihološkom i sociološkom pristupu gluposti:
Dunning-Kruger efekt je psihološki fenomen kada ljudi sa niskim nivoom sposobnosti ili znanja precjenjuju svoje sposobnosti. Ovo može biti manifestacija gluposti jer ljudi nisu svjesni svog neznanja. Po njima postoje i kognitivne pristrasnosti: različite pristrasnosti, kao što su konfirmaciona pristrasnost (tendencija da se favorizuju informacije koje potvrđuju sopstvena uvjerenja), mogu doprinijeti glupim odlukama.
Sve ove perspektive pomažu nam da razumijemo složenost koncepta gluposti i kako se ona može manifestovati u različitim aspektima ljudskog ponašanja i mišljenja.
Glupost u literaturi i filozofiji
Stalno otkrivati sebi slične, i opet sebi slične? Biti sretan što
trijebiš korov njihove gluposti, kultivišeš njihovu niskost – može li to umanjiti moju želju za prezirom prema njima ? Cioran
Glupost je tema o kojoj su pisali mnogi pisci i filozofi. Istovremeno su takvi pisci usput istraživali i druge teme, pa i one o kojima sam već i sama pisala, a to su ludost, bol, zločin, itd. Zato ću ovaj put opet pominjati najviše te autore.
Erazmo Roterdamski je sigurno jedan od najpozatijih autora gluposti, posebno u djelu Pohvala ludosti. Tu pisac koristi naročito ironiju da bi kritikovao razne ljudske slabosti, a nadasve glupost. Pohvala ludosti (Encomium Moriae, 1509) je, kako sam još ranije zapisala, satirični esej u kome autor hvali ludost, kritikujući (glupe) društvene norme i crkvene zloupotrebe.
Schopenhauer smatra da je glupost povezana sa slijepim slijedom volje, gdje ljudi donose odluke vođeni iracionalnim željama i impulsima. On posebno u Svijet kao volja i predstava (Die Welt als Wille und Vorstellung, 1818), govori o gluposti kao inherentnoj karakteristici ljudske prirode i njenoj vezi sa voljom i patnjom.
Immanuel Kant u Kritici čistog uma (Kritik der reinen Vernunft, 1781), razmatra granice ljudskog razuma i često implicira da je dio ljudske gluposti neprepoznavanje tih granica, dok Voltaire sa svoje strane, u djelu Kandid (Candide, 1759), koristi satiru da bi ukazao na ljudsku glupost, posebno u kontekstu filozofskog optimizma. Na jednom mjestu ovaj francuski filozof kaže: “Što više se glupost ponavlja, to više počinje ličiti na mudrost.”
Albert Einstein, iako nije filozof u klasičnom smislu, često i sam govori o ljudskoj gluposti. Njegova poznata izreka je: “Dvije stvari su beskonačne: svemir i ljudska glupost; ali nisam siguran za svemir.”… “Razlika između gluposti i genijalnosti je u tome što genijalnost ima svoje limite”.
Bertrand Russell je takođe jedan od filozofa koji u svojim radovima govori o gluposti i iracionalnosti, posebno u kontekstu kritike religije i politike. “Ljudi se rode neuki, ali ne i glupi; glupim ih napravi (loše) obrazovanje”, mislio je Bertrand Russell. “Glavni uzrok problema u modernom svijetu je to što su glupi toliko sigurni u sebe, a inteligentni puni sumnji”, rekao nam je i ovo B. Russell.
Svi ovi autori su kroz svoja djela istraživali različite aspekte ljudske gluposti, bilo kroz filozofske rasprave, satiru ili kritiku društva.
Nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što pročita istina. Ivo Andrić
Naravno da ne treba zaboraviti ni Williama Shakespearea, koji je u svojim dramama koristio likove, dijaloge i situacije kako bi istražio i kritikovao različite aspekte ljudske gluposti.
O gluposti je ovaj autor najviše pisao u svojim komedijama, kao što je Mnogo buke ni oko čega, koja obiluje situacijama koje naglašavaju glupost, posebno kroz nesporazume i lažne informacije koje vode do komičnih, ali i ozbiljnih posljedica …, ili kao što je Ukroćena goropad, gdje se glupost prikazuje kroz odnose između likova i njihove interakcije. Možemo, dalje, reći da u Othellu jedan od glavnih likova, Jago, koristi glupost i lakovjernost drugih likova, posebno Othella, da bi ih manipulisao i izazvao tragediju. Othellova glupost se ogleda u njegovoj lakovjernosti i slijepom povjerenju u Jagine laži. A vjerovatno treba zaključiti da pretjerana ljubomora može stvoriti od čovjeka ne samo glupana, nego i zločinca.
Drugim riječima, Shakespeare vješto koristi ljudsku glupost kao sredstvo kojim će pokazati ljudsku prirodu uopšte, društvene norme, i nudi čitaocu priliku da se zamisli nad tuđim i svojim sopstvenim ponašanjem i postupcima. I da razmisli uopšte o složenosti ljudske prirode.
Svaka je usamljenost zločin, kaže stado. A ti si dugo pripadao stadu. Glas stada još odjekuje u tebi. … Nietzsche
I Nietzsche se često osvrće na ljudsku glupost, pogrešna uvjerenja i moralne predrasude.
Možda je cijelo Nietzscheovo djelo u stvari kritika ljudske gluposti, a napose Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra, 1883-1885), gdje ovaj njemački filozof kritikuje iznad svega “mentalitet stada”, tojest pojedince koji slijepo prate društvene norme i vrijednosti bez sopstvenog kritičkog razmišljanja. A teško se otrgnuti stadu i njegovom zakonu. Čak i vođe, čobani nisu ništa drugo često nego ovce.
Živo, i s drekom gonili su oni stado svoje preko svoga praga: baš kao da ima samo jedan jedini prag što vodi u budućnost! Kažem vam istinu, i ti čobani su još uvijek ovce!, veli Nietzscheov Zaratustra.
Tako je govorio Zaratustra je djelo bogato u svakom pogledu. I onda kada se čini da ne piše direktno o gluposti, njemački filozof se osvrće i na to.
I u ovim dolje pasusima, naizgled se ne radi o gluposti, ali ima i te kako i ljudske gluposti i kritike te gluposti. Jer glupost je povezana sa mnogo čime, pa i sa zlom. Ona je i sama zlo.
Pišući “O tri zla”, Nietzsche je pomenuo Sladostrast, Vlastoljublje i Samoljublje, uvijek eliptinčno govoreći i o drugim stvarima. A ta tri zla takođe vode ka gluposti. Tako će i u sljedećem pasusu, govoreći o smrti i vaskrsnuću boga, bogova, tojest o dogmama i o mudrima koji lako postaju magarci, govoriti, dakle, i o gluposti. Ljudi se, prisjetimo se, boje ironije, smijeha, šale, to ubija, rekao je, neovisno o Nietzscheu, i Stendhal. Strah od čovjeka pravi magarca, glupana. Samo inteligentan čovjek znaće da prepozna humor, i ironiju, a ovo posljednje spada u jedno od najubitačnijih i najomraženijih spisateljskih bodeža, dok su rijetki oni koji će znati da se nasmiju na svoj račun i koji gaje autoironiju. Oni nisu samo pametni, nego i snažnog duha.
“Stari bog je opet živ, o Zaratustra, ma šta ti govorio. Svemu je kriv najružniji čovjek: on ga je probudio u nov život. A … smrt bogova, uvijek je predrasuda. – Pa i ti, reče Zaratustra, … šta si ti to učinio? Ko će, u ovo slobodnjačko doba, od sad u tebe vjerovati kad ti vjeruješ u ovakva magareća božanstva? …
Razmisli o sebi, o Zaratustra! I ti bi sâm od silne mudrosti mogao postati magarcem. Zar savršen mudrac rado ne ide najkrivljim stazama? To se vidi i po tebi, o Zaratustra!.. Da li je on još živ, ili je opet živ, ili je iz temelja mrtav, – ko to bolje zna od nas dvojice? … Ali ja jedno znam, a to sam od tebe naučio, Zaratustra: onaj koji hoće najtemeljnije da ubije, taj se smije. ‘Ne gnjevom, već smijehom se ubija’ – tako si ti govorio nekada. »
O (glupom) mentalitetu stada govori i ovaj pasus iz Zaratustre: ”… Svaki od njih hoće isto, svi su jednaki: ko drukčije misli, ide svojevoljno u ludnicu. … Imaju svoje sitno zadovoljstvo za dan, i svoje sitno zadovoljstvo za noć, ali čuvaju zdravlje. ‘Pronašli smo sreću’, kažu posljednji ljudi, i žmirkaju očima. … ‘Daj nam te posljednje ljude, o Zaratustra, – tako su vikali – načini nas posljednjim ljudima. A mi ćemo ti dati nadčovjeka!’ I sav narod klicaše od radosti… A Zaratustra se rastuži i pomisli: ‘Ne razumiju me: ja nisam usta za te uši. Predugo sam živio u gorama, slušao govor potoka i drveća: ovi ljudi me slušaju kao što slušaju čobane. … Gledaju me i smiju se: i smijući se, mrze me. Ima leda u njihovom smijehu.”
Od pamtivijeka je bilo isto : Stado, ili masa, teško može razumjeti samostalnog, slobodnog, inteligentnog, različitog, koji teži usamljenosti, ali će brzo shvatiti, ne pitajući se, manipulanta, glupana, pa i zločinca. Taj je stadu bliži, jer neće poremetiti njegove vidike, na tako spektakularan način. Nego ulagujući se i lažući. Što će posvjedočiti Nietzsche i ovim riječima : « Neka se ljuti na mene narod i stado…Ja ih nazivam čobanima, a oni sebe nazivaju poštenim i pravednim. Ja kažem čobani, a oni za sebe kažu : vjernci prave vjere. Pogledaj te poštenjake i pravednike! Koga mrze najviše? Onoga, koji im razbija tablice vrijednosti… a to znači onoga koji stvara.”
Pretjerana spremnost da osuđuješ drugog je glupost koju najviše prezirem, najotpornije zlo. Milan Kundera
U svojim djelima, izuzetnim humorom, posebno u onim djelima koje je pisao na češkom jeziku, i Milan Kundera denuncira glupost. I upozarava nas, posebno u Šali, da je smijeh opasan, i da ubija. I u drugim svojim djelima, on koristi humor, najviše ironiju, kojom će opisati i sam stado, i njegovu glupost, pomiješanu s poslušnošću, strahom, računicom do slijepo slijedi svoga čobanina, vođu.
Idiot Fjodora Dostojevskog je jedan od njegovih najpoznatijih romana, a centralni lik, knez Miškin, svakako je jedan od najfascinantnijih i najkompleksnijih likova u književnosti. I jedan od najpametnijih u tom djelu. Tačniji, svi drugi djeluju kao glupi u odnosu na njega. On je “idiot” zbog svoje naivne i nesebične prirode, koja je u suprotnosti sa korumpiranim i ciničnim društvom oko njega. Njegova “pamet” nije klasična inteligencija koja se povezuje sa lukavošću ili pragmatičnošću, već dolazi iz duboke duhovne i emocionalne inteligencije.
Stručnjaci bi rekli da knez Miškin posjeduje emocionalnu inteligenciju, jer ima izuzetnu sposobnost da razumije i saosjeća sa drugim ljudima.
Dok drugi likovi mogu biti inteligentni u konvencionalnom smislu, njihova inteligencija često vodi do destruktivnih ishoda zbog nedostatka moralne i emocionalne jasnoće koju Miškin posjeduje. Stoga se može reći da je Miškin na neki način najmudriji lik u romanu, jer njegova “pamet” nije u službi manipulacije ili vlastitih interesa, već duboke ljubavi i razumijevanja za druge.
Thomas Bernhard, austrijski pisac poznat po svojoj oštroj kritici društva, u svojoj knjizi Moje nagrade (Meine Preise) piše o mnogo čemu, a ne samo o nagradama koje je dobio. Tu su u prvom planu prikazani “glupani” koje su mu te nagrade dodjeljivali. “Sve te nagrade i čitav taj cirkus oko nagrada služe samo da se podrže ljudi koji su najčešće glupi i koji nemaju pojma o stvarima o kojima govore.” Ovim Bernhard kritikuje općenito nagradne sisteme i njihove sklonosti da nagrađuju mediokritete, umjesto stvarno talentovane pojedince.
Svoje uvjerenje o tim netalentovanim anonimusima koji dijele obično karte za budućost, potvrdiće i ovom rečenicom: “Uvijek sam smatrao da su ljudi koji dodjeljuju nagrade obično oni koji nemaju pojma o umjetnosti ili literaturi, jer su previše glupi da bi išta razumjeli.”
Nešto slično o nagradama, posebno o onoj najvećoj, Nobelovoj, posao je i Mirko Kovač u eseju “Svi čekaju Nobela”, gdje je u stvari ismijao i one koji čekaju tu nagradu, makar bili i među najvećim piscima, kao što su Borges i T. Mann, kao i one anonimuse koji tu nagradu dodjeljuju. A time je pokazao određenu glupost i onih najvećih. Drugim riječima, Mirko Kovač je svojim esejom pokazao kako sujeta može svakoga odvesti do gluposti.
Thomas Bernhard nije nikad u svojim djelima krio prezir prema svim vrstama glupana, prema mediokritetima kojima obiluju sva društva, pa i demokratska, a napose prema onima koji odlučuju o dodjeli nagrada, a sami, ne samo da nikad ništa nisu stvorili, nego su to isključivo ljudi nesposobni da prepoznaju vrijednost jednog umjetničkog rada: “Glupani se uvijek okupljaju oko onih koji imaju moć da im dodijele priznanje, i to je smiješno i tragično istovremeno.” Ovdje Bernhard ukazuje i na sklonost mediokriteta da se ulizuju moćnicima kako bi stekli priznanja koja ne zaslužuju. Zato će reči i ovo: “Čitav sistem nagrađivanja je koncipiran tako da promoviše prosječnost i uništava originalnost. Glupani su ti koji profitiraju od tog sistema.”
Thomas Bernhard je bio poznat po svom beskompromisnom stilu i tačnosti u prosuđivanju, a tu tačnost klišeizirani kritičari nazivaju njegovim “tendencijama da izazove kontroverze svojim stavovima; njegova djela često reflektuju njegovo nezadovoljstvo kulturnim i društvenim normama svog vremena”.
Genijalan pisac, čija je jedina « mana » što ga je obožavalo jedno vrijeme upravo ono mondeno i snobovsko stado, koje on nikad nije veličao.
Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha. Ivo Andrić
Ivo Andrić često je istraživao ljudsku prirodu, uključujući u to i glupost. Njegova djela sadrže brojne primjere ljudske gluposti, prikazane u kontekstu istorijskih i društvenih okolnosti Bosne. U romanu Na Drini ćuprija, Andrić prikazuje različite aspekte ljudske gluposti kroz živote likova povezanih, kao što znamo, sa mostom u Višegradu.
U Travničkoj hronici, isti autor istražuje diplomatske odnose i političke spletke kroz prizmu gluposti i kratkovidosti ljudi. Glupost se često ogleda u ponašanju pojedinih diplomatskih predstavnika, njihovoj nesposobnosti da razumiju kulturu i običaje zemlje u kojoj se nalaze, kao i u njihovom preuveličavanju sopstvenog značaja.
U mnogim pripovijetkama, Andrić se takođe bavi istom temom. Na primer, u priči “Aska i vuk”, glupost se može tumačiti kroz lik vuka, koji podcjenjuje snagu umjetnosti i igre, dok je Aska, uprkos svom strahu, sposobna da prevari vuka svojom inteligencijom i talentom.
U Prokletoj avliji, Andrić prikazuje glupost kroz razne zatvorenike, stražare i upravnike zatvora. Jedan od najistaknutijih primjera za to je lik fra Petra, koji, iako nepravično zatvoren, upada u igru laži i prevara, pokazujući koliko je tanka granica između mudrosti i gluposti.
U zbirci mudrosti, kako bi se još mogla nazvati njegova knjiga refleksija i eseja pod naslovom Znakovi pored puta, Andrić razmišlja i o ljudskoj gluposti, pa će na jednom mjestu reći: “Glupost je nepobjediva. To je sila prirode koja se ne može nadvladati razumom…”
Neki kritičari su rekli da je Andrićev pogled na glupost često saosjećajan, ali i kritičan, osvjetljavajući ljudske mane i slabosti. Njegovo djelo, voljeli ga ili ne, ipak poziva čitaoca na razmišljanje o sopstvenom ponašanju i stavovima, kao i o uticaju društvenih normi i istorijskih okolnosti na ljudsku glupost.
I Meša Selimović se bavio temama ljudske gluposti, slabosti i mana, baveći se usput i drugim fenomenima. Njegovi likovi otkrivaju složene psihološke i moralne aspekte ljudske prirode. A to sam već pominjala govoreći o ludosti, boli i zločinu.
U romanu Derviš i smrt, na primjer, glupost se često manifestuje kroz birokratiju i rigidne strukture vlasti. Lik Ahmeda Nurudina suočava se sa nepravdom i apsurdom sistema, koji često djeluje nelogično i glupo. Glupost vlasti i njene nemogućnosti da se prilagodi ili razumije pojedinca vodi do tragedije.
Tvrđava je roman koji se bavi post-ratnim stanjem društva, gdje je glupost često prisutna u postupcima i stavovima ljudi koji se bore za preživljavanje i moć. Likovi su često vođeni strahom, neznanjem i predrasudama, što dovodi do tragikomičnih situacija.
Ne sjećam se više ko je rekao da je “glupost najopasniji neprijatelj čovjeka. Protiv zla se može boriti, a protiv gluposti nikako.” U svakom slučaju čini mi se da je to krajnje istinita i nepobitna mudrost.
Nikad ne putujem bez svog dnevnika. Čovjek uvijek treba imati nešto senzacionalno da čita u vozu.
Oscar Wilde
Ne mogu da se sjetim u ovom času ni jednog pisca koji je opisao one uobražene glupače kakve srećemo nekad u životu. A to su najčešće danas neofeministice koje su snijele možda jedno, do jedno i po ptičije jaje u svojoj mjesnoj zajednice pa se stoga osjete vrlo važne naročito u dijeljenju lekcija, što su mnoge druge, skromne i inteligentne osobe iskusile na svojoj koži posebno od onih koje se bave pisanjem, a koje su bliže novinarstvu nego literaturi. Usput se sjetih Oscara Wildea koji je pitao i koji se pitao kakva je razlika između literature i novinarstva, i odgovorio nam: Novinarstvo se ne da čitati, literaturu niko ne čita.
Bilo je naravno pisaca za koje kritičari smatraju da su opisali glupe žene. Tu glupost im daje prvenstveno nadmenost. Ali mislim da to nisu stvarno one nadmene dame čiji aspekt napuhane žabe reflektuje lik istinske glupače.
Neki kritičari smatraju da je Madame Bovary u istoimenom romanu Gustavea Flauberta glupa, ali ona je prvenstveno dokona i romatična, a romantični ljudi nisu lucidni i ispadaju glupi. Ona je kritikovana zbog svoje površnosti, uobraženosti i nepromišljenih postupaka. Više nego to, međutim, Emma Bovary se dosađuje sa svojim mužem, čeznući poput mnogih žena za romantičnom vezom, za uzbuđenjem, erosom, što joj dosadni muž ne može pružiti. To, dakle, nije uopšte tip napuhane glupače koja je “uspjela u socijalnom životu”. Glupača nije ni Tolstojeva Ana Karenjina, nego naivna, lakomislena, i romantična, a ima kritičara koji smatraju da je glupa jer su lakomislenost i romantika za njih isto što i glupost. Slučaj je sličan i kod Ane Karenjne: dosadan, star muž, ali nije dobar, kao muž Emme Bovary nego zao starac, spreman na kažnjavanje i osvetu.
Uobraženi muškarci su drukčiji od uobraženih žena, iako i jednima i drugima ta napuhanost odaje sliku glupih osoba. Muškarci u tim slučajevima mogu biti prave zmije, zavidne i dalje, bez obzira na svoje stvarne ili fiktivne uspjehe. Kod Andrića ima muških likova koji su uobraženi, koji su beznačajni ljudi, a što su beznačajniji to su i napuhaniji. Tako je i u životu.
Danas veliku glupost pokazuju i izdavači, koji se boje MeToo. Neki od njih prionili su « ispravljanju », tojest cenzurisanju velikih djela, u kojima se njihovim čitateljkama čini da govore o agresiji na « nježni pol ». Inače je hrabrost u francuskom izdavaštvu, kao i u medijima veoma rijetka stvar, ironija je prezrena, više nego cenzura; tu vlada najviše autocenzura, a sve su ove osobine sestrice gluposti.
Nekoliko narodnih i spisateljskih mudrosti o gluposti:
Jedna od najpoučnjih knjiga o gluposti jeste knjiga o Nasrudin Hodži.
Ime mu pišu Turci kao Nasreddin Hoca, na Balkanu je poznat kao Nasrudin Hodža. On je mitska ličnost turskog porijekla. Ako istorijski gledano njegovo postojanje nije izvjesno, tradicija mu pripisuje precizne biografske podatke pa veli da je rođen 1208. u Sivrihisaru, a da je umro 1284. u Akšehiru.
Krajnje interesantna, duhovita, dovitljiva osoba koja je iznad svega lažno naivan učenjak, ulema, koji nam nudi često apsurdne, ali genijalne mudrosti kroz svoje dogodovštine. Njegova slava se proteže od Balkana do Mongolije, a njegove pustolovine slave se na desetinama jezika. U svim anegdotama, hodža ispada glup, a u stvari na taj način denuncira tuđu glupost, najčešće cijelog društva.
Još kao dijete, upoznala sam ovog velikog filozofa paradoksa. A o paradoksu je inače možda ponajbolje rekao Cioran napomenuvši nam u stvari da ne pokušavamo razumjeti šta je to, jer se ne može objasniti kao ni kihanje. Za njega je to možda “kihanje duha”.
Takvo “kihanje duha” pokazuje svojim anegdotama Nasrudin, ili Nasreddin Hodža.
Kada sam bila dijete, moj otac nam je uz smijeh i pravo sladostrašće često ponavljao ove pričice:
Nasrudin hodža imao magare, ali nije imao novaca da ga hrani. I zato prestade da ga hrani. I ode na trg i poče da viče: Samo što sam naučio svoje magare da ne jede, a on krepa.
Ili ovu pričicu:
Neko je Nasrudin Hodži ukrao magarca. On je došao na trg i počeo da viče: Ako mi onaj ko mi ga je ukrao, hitno ne vrati mog magarca, znam šta ću uraditi. I tako nije prestao da viče dok mu jedan čovjek konačno nije došao s njegovim magaretom, vrativši mu ga. A onda ga je upitao: Nego reci mi hodža, šta bi ti uradio da ti nisam vratio magare? « Kupio bih drugog », odgovorio je hodža.
Mudre izreke koje se odnose na glupost :
“Znam da ne znam ništa.” – Sokrat …
“Lakše je nositi teret pijeska, soli i željeza nego podnositi glupu osobu.” – Biblija
“Nema grijeha osim gluposti.” – Oscar Wilde
“U politici glupost nije hendikep.” – Napoleon Bonaparte
“Kada glup čovjek radi nešto čega se srami on uvijek proglasi da je to njegova dužnost.” – George Bernard Shaw
“Protiv gluposti je i sam Bog bespomoćan.” – jevrejska izreka
“Glupa rješenja koja uspiju su i dalje glupa rješenja.” – jevrejska izreka
“Bolje inteligentan neprijatelj nego glup prijatelj” – turska izreka
“Ako je siromaštvo majka kriminala, glupost je otac.” – Jean De La Bruyère
Glupost – Junak našeg doba
Nikad ne potcjenjuj moć glupih ljudi u velikim grupama. – George Carlin
Svako doba ima svoje zločine, to sam dopustila sebi da napišem govoreći o zločinu i kazni, a time, dakle, ima i svoje grijehe, koje mi se danas čine da su više nego ikada blizanci gluposti.
Izučavajući prošlost Osmanskog carstva, pa i istoriju Bosne, mogu i ja, kao i svako ko je to izučavao, reći da naši vladari, počev od Kulina Bana do Tvrtka I nisu bili ni malo glupi, a čine se i mnogo humanijim od današnjih « demokratskih » bandita koji su i glupi, i tupi i lukavi mafijaši.
Za Osmansko carstvo važi na Zapadu kod običnih stanovnika, a naročito na medijima, kao i u dijelovima Balkana, istina da je to bilo zločinačko carstvo, kojim su vladali uz to primitivni i glupi vladari. Da je bilo tako, to carstvo bi trajalo kraće od Trećeg Rajha.
Zločin je nedvojbeno povezan usko sa glupošću, jer ne razmišlja o posljedicama, kako će nam objasniti i stručnjaci, koje sam pominjala na početku ovo kratkog “leta” kroz ljudsku glupost.
Osmanski vladari su možda bili i okrutni, ali ni malo glupi ni primitivni. Današnji teoretičari odbrambenog rata Izraela protiv Gaze i njenih civila, uz parolu borbe protiv Hamasa, koga usput uzgajaju upravo takvim ratom, sigurno ne znaju da je sultan primio protjerane Jevreje iz Španije uz objašnjenje: Sretan sam što primam u okrilje svog carstva izabrani narod.
Isti taj narod, Jevreji, živjeli su ravnopravno sa svim ostalim u Maorskom carstvu, ili Andaluziji od 8. do 16. vijeka, kada su skupa sa svim muslimanima istjerani iz Španije od strane katoličkih vladara. Za današnje vođe Izraela, Arapi su krivi za genocid u II svjetskom ratu, a ne Hitler.
Apokrifne i emotivne interpretacije istorije putem mržnje postoje od kako je čovjeka i vijeka.
Takve interpretacije zovu se i predrasudama, što sam gore više pominjala, oslanjajući se na enciklopedijska objašnjenja tog, i drugih termina i fenomena. A imati predrasude graniči sa glupošću koja se ipak u politici kad-tad skupo plaća.
Gledala sam nedavno jedan dokumentarac o Osmanskom carstvu i Jermenima. On odmah počinje od prilike ovim riječima: Vjekovna mržnja Turaka, i osmanskih Turaka došla je do svog vrhunca u počinjenom genocidu jermenskog naroda.
Veliki pokolj Jermena koji je priznat kao genocid, počinili su Mladoturci na početku 19. stoljeća. Da je tako bilo u Osmanskom carstvu, koje je trajalo više stoljeća, kako se tvrdi u dokumentarcu, svi bi Jermeni bili istrebljeni već u prvom stoljeću postojanja Carstva.
Neznanje vodi do gluposti, a glupost je opasna, izaziva mržnju, nerijetko i krvoproliće. A propos osmanskih vladara, oni su bili prvenstveno pragmatični, a najmanje glupi, jer su gledali šta je najbolje za prosperitet i dugovječnost njihovog carstva.
Bacimo pogled na današnju Planetu i njene vladare? Šta se može tu zaključiti osim da Planetom, cijelom, ili gotovo cijelom, vladaju bolesnici, glupani i u krajnjoj analizi zločinci.
U SADu, kao žandaru cijele zemaljske kugle od II svjetskog rata naovamo, bore se dva metuzalema za vlast. Jedan je nepismen, duhovna fukara, s rječnikom predškolskog djeteta, koji je manipulant i lukav, drugi je s predrasudama, glupim računicama i oboljelim neuronima.
U Rusiji je na vlasti sposoban manipulant i lukavac, u Kini mudri diktator, u Sjevernoj Koreji vladar koji naliči na mješinu sala u tijelu i u mozgu, u Argentini je izabran klovn koji vjerovatno ne zna ni da sabere dva plus dva, ali zna da mlatara nogama i rukama i time zavodi birače. Na Balkanu su “patrioti” koji su u ime nacije i Boga opljačkali narod uzduž i poprijeko, i srušili Jugoslaviju, a narod ih i dalje bira, vjerovatno donekle i uz pomoć vladarevih prevara na izborima.
Glupost na vlasti u kombinaciji sa velikim zločinom ne bi po prirodi stvari trebala da dugo traje. Ali u ovom času se haos koji su glupi i opasni megalomani izazvali produžava, reklo bi se u nedogled. Kao da je riječ o čiru koji nikako da pukne.
U Njemačkoj je Hitler proglasio prvenstveno Jevreje krive za sve, jer postoje, danas se u istoj zemlji bude iste mračne sile povezane sa glupošću, za koje su za sve krivi muslimani, najviše izbjeglice iz crne Afrike, Afganistana, Sirije, Irana.
U cijeloj Evropi se budi glupost, koja je tinjala a sad se razbuktava, i desnica dobiva na izborima, vođena predrasudama, odnosno mržnjom, u zagrljaju s glupošću. Neki filozofi joj plješću, uvjereni da ih brani od mržnje onog drugog, glupo vjerujući demagogiji lukavih.
Svuda taština, svuda megalomanija, svuda glupost koja je i ubica i samoubica u ovom času.
Dokle?
Glupost ? Biti drugorazredni igrač svijeta.
Kad bismo se pozlatili na suncu gluposti ! Kakvu toplu realnost bismo izazvali da sija u jednom fiktivnom univerzumu! Jer slatka i mudra glupost izbija prirodno iz Tvorčevog zdenca. Svijet je izdanak neznanja, govorio je Cioran u Brevijaru poraženih koji sam prevela ne tako davno za izdavača Factum u Beogradu.
Da li je imao pravo i onda kad je rekao u istom svom djelu da Glupi grade svijet, a inteligentni ga ruše?
Nisam sigurna, s obzirom na to ko sve vlada današnjom planetom.
Ili rekavši ovo:
Doktrinama nedostaje snaga, učenja su glupa, ubijeđenja smiješna, sterilno je cvijeće teorema.
Uvjerena sam, međutim, da je ispravno mislio kad je rekao da je progres nepravda koju svaka nova generacija čini prema onoj prethodnoj.
