Dosada je najveći neprijatelj umjetnosti,
Voltaire
Kad sam 1977. u jesen stigla u Pariz na stipendiju, mnogi od Francuza koje sam tad upoznala, čitali su Oblomova. Divili su se stilu, dokonosti koja je do perfekcije opisana. (Iako je taj prevod kritikovan sve do izlaska integralnog izdanja osamdesetih, kod izdavača L’Age d’Homme, koji se proslavio objavljivanjem velikih djela slavenske literature, ali je vlasnik kuće, Vladimir Dimitrijević, Makedonac i Vlah, kako mi je sam sebe definisao, obožavalac srpskog kralja, stao devedesetih na stranu Miloševića, objavio njegove govore i Karadžićevu « poeziju », i pao u nemilost demokratskog Pariza.)
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Moji prijatelji su u svakom slučaju uživali u Oblomovu, djelu koje je bilo potvrda i njihovoj vlastitoj dokonosti. A dokonost je tad, od studentske pobune ‘68, bila vrlo u modi u Francuskoj. Pobuna se i zasnivala, između ostalog i na sloganu da neće više da im se život svodi samo na « métro boulot dodo » (metro, posao, krevet). Da, tada se u Parizu moglo živjeti od dokonosti. Kad su Josip Osti, zvani Pepi, i njegova supruga Duška došli da me posjete, i kad sam im predstavila svoje prijatelje Francuze, Pepi je bio zapanjen. I stalno ponavljao: “Ima li ovdje i jednog Francuza da radi?”
Svi smo bili jako mladi tada, i ja i moji prijatelji. Svi su se bavili ili književnošću, ili nekom drugom umjetnošću, ili su, opet, bili obrazovani rentijeri, koji su se zanimali za teatar i literaturu, ili pisali tu i tamo za neke časopise. Ili su, opet, radili povremeno neke posliće, koji bi im omogućuli da se kasnije slobodno bave onim što vole. Ipak, to ne znači da nisam upoznala i družila se i sa onima koji su bili stalno zaposleni, najviše sa naučinim istraživačima, i unverzitetskim profesorima, ali i sa velikim francuskim pjesnikom, jermenskog porijekla, Roubenom Melikom koji je radio u jednoj izdavačkoj kući i koji je tu objavio antoligije makedonske i bosanske književnosti.
Oblomov nije ništa radio. I moram priznati da sam i ja tada prvi put pročitala ovo remek-djelo, i da sam se povremeno dosađivala skupa sa glavnim junakom. Malo mi je od te knjige ostalo u sjećanju, ali jeste ono glavno. Nemam je pri ruci, i kako ne pišem doktorat, u ovom času, ne mislim da bih morala ponovo pročitati sve knjige kojih se sjećam, ili one koje su me obilježile. Važno je ono što je ostalo od tih djela.
Šta su to dosadni ljudi? Šta su dosadna djela? Da li su takva za sve?
Moj odgovor bi bio sljedeći, i aproksimativan: prvo, teško je odgovoriti na ta pitanja, kao što nije pouzdano odgovoriti ni na to šta je remek djelo. Ne znam šta je remek djelo, rekao je jedan francuski pisac, ali znam kako to zvuči. I ja mogu odgovoriti slično: Ne znam definisati dosadnog čovjeka, ali znam kako se osjećam u društvu s nekom dosadnom osobom. Mi kažemo, dosadan ko uš. Onaj što misli, uz to, da je zanimljiv. Ii ne misli ništa? Cioran je rekao da se dosadan čovjek nikad ne dosađuje.
Dosadan čovjek je onaj koga slušaš i ne čuješ.
Čak i najveći intelektualci – upotrebljavam tu riječ koju inače ne podnosim jer ona znači svašta i ništa, – na primjer profesori, ili naučni istraživači, pisci koji govore o onom što pišu i što su objavili, mogu biti krajnje dosadni. Ja sam se u školi u Sarajevu često dosađivala, ali na Fakultetu nisam, jer sam imala odlične profesore, a na čosovima u Parizu jesam, kao i na seminarima. Prvo, zato što tu čas traje 60 punih minuta, a potom, što su se i predavanja i seminari sastojali od monologa koji su trajali punih 120’, bez pauze. Nije bilo pitanja, ni diskusije. Osim, kasnije kod Veinsteina za vrijeme čitanja starih osmanskih rukopisa, koji su bili teški za odgnonetnuti, pa su mnogi u tome morali učestvovati. Neki od poznatih naučnika, čitali su nam svoja predavanja, a neki i isječke iz časopisa i novina. Ja na današnjoj francuskoj televiziji, u jedinoj emisiji posvećenoj književnosti, La Grande Librairie (Velika knjižara), rijetko kad mogu slušati neke pisce, koji su u stanju da do iznemoglosti pričaju o sebi i svom djelu, a da te ni u trenutku ne zainteresuju za njega.
Znam šta je i dosadno djelo. Dok ga čitaš, ne znaš šta čitaš. Misli lutaju na drugu stranu. A knjiga sama pada iz ruku.
Čudim se, a i divim ljudima koji sve čitaju. Koji za dosadna djela kažu čak da su odlična. Mnogi takve nazivaju snobovima. Nemam ništa protiv snobova. Oni održavaju kulturu, tako je govorila i moja mama.
Ništa ne ostavlja toliki utisak kao dobra banalnost. Ona svakome daje osjećaj pripadnosti,
O. Wilde
Da, banalnost je nešto najdosadnije. Opšte mjesto. Mnogima blisko.
U društvenim interakcijama, za dosadne ljude se kaže da su to oni koji se ne prilagođavaju kontekstu razgovora ili ne pokazuju interesovanje za mišljenja i osjećanja drugih. Oni su « autistični », jer slušaju samo sebe.
Ako povežemo ovu ideju sa gore pomenutim Cioranovim mišljenjem, onda ćemo razumjeti da je potrebno, da ne bi bio dosadan, imati intelektualnu ili emocionalnu živost. Naravno da ponavljanja, stalno vraćanje na iste teme ukazuje na nedostatak unutrašnjeg bogatstva ili nesposobnost da se izađe iz zone komfora, kako bi rekli i psiholozi. A većina ljudi su upravo takvi. Mediokritetstvo vlada svijetom. I to je takođe banalnost kad se napiše i izgovori. A o toj « banalnosti » vrlo originalno i mizantropski duhovito pisao je Cioran.
Dosada u ljubavi – zasićenost
Nije rijetko da nam se jedna osoba koja nam se činila izuzetno zanimljivom, u koju smo čak u nekom času bili zaljubljeni, odjednom učini trivijalnom, i dosadnom. Ljubavna dosada je nešto što je vrlo rasprostranjeno. To se zove i zasićenost. Za rastavu braka kriv je uvijek brak, govorio je Wilde.
Zasićenost u ljubavnom odnosu može nastati iz više razloga, rekli su mi opet neki stručnjaci za takve fenomene. Ali ako je dosada u ljubavi simptom zasićenosti, ona ne mora nužno značiti kraj veze. To može biti signal da je odnos ušao u fazu koja zahtijeva obnovu, ili radikalnu promjenu.
Kada ljubav postane predvidiva i kada partneri više ne nalaze uzbuđenje jedno u drugom, dosada se uvlači u odnos, što vodi do emocionalne distance ili čak prekida veze.
Ali dosada ne mora značiti i kraj jedne veze. Psiholozi misle da je uz napor i želju oba partnera, moguće preokrenuti situaciju i ponovno uspostaviti živahnost i povezanost u odnosu. U vezi između dvoje ljudi postoje međutim i druge spone. Da ne nabrajamo sve, uz naviku, djecu, komoditet, finansije, itd, kojih se ljudi ne odriču lako.
Moja tema nije ljubav, ali o njoj su pisali razni filozofi, naročito Erich From u djelu Umijeće ljubavi i (The Art of Loving), objavljenoj 1956. godine. U ovom delu, Fromm istražuje ljubav kao aktivnu snagu i vještinu koja se mora učiti i praktikovati, a ne kao samo prolazno osjećanje. Po ovom filozofu, ljubav zahtijeva disciplinu, koncentraciju, strpljenje i osjećaj odgovornosti. Držeći se ovih principa, ne dolazi do dosade i zasićenosti u ljubavi.
U stvari. From razlikuje različite vrste ljubavi: bratsku, majčinsku, erotski i ljubav prema sebi. (Ova posljednja, po O. Wildu nikad ne vodi do zasićenja.) Uz to, po Fromu postoji i ljubav prema Bogu, što me je posebno zanimalo u eseju “Mistika i mistika” (koji sam objavila prvo u Plimi, 2011, zatim u Buybooku, 2014).
Umijeće ljubavi postala je klasika u psihologiji i filozofiji, i ostaje relevantna za svakoga ko želi dublje da razumije ljubavne odnose i ljudsku prirodu.
Postoji samo jedna strašna stvar na ovom svijetu, samo jedan neoprostiv grijeh – dosada!
Oscar Wilde
Uz dosadu bi se moglo dodati još mnogo drugih, sličnih fenomena. Na primjer prazni ljudi, koji su takođe dosadni jer nemaju unutašnjeg života, niti intelektualne radoznalosti; mogla bi se napraviti razlika između pasivnosti dosade i određene dinamičnosti dokonosti, kad osoba ima puno vremena ali nije nužno zapala u stanje dosade.
Mene, međutim, sve to zanima na jednom drugom nivou, a ne na naučnom ili kvazinaučnom.
Kao i u nekim ranijim mojim tekstovima, i ovdje me zanima ovaj fenomen kao literarna tema. A kao i druge teme, i dosada i dosadni ljudi tema su koja se proteže kroz mnoga književna djela. Kritičari bi rekli da je to često način da se istraže dublje filozofske i društvene ideje. Jedan od najpoznatijih romana, koji se bavi temom dosade i dosadnih ljudi, upravo je gore pomenuti Oblomov Ivana Gončarova (1859). U tom romanu, glavna tema je Oblomovljev način života, gdje do izražaja dolazi potpuna pasivnost i nesposobnost za akciju, kao manifestacija dosade i apatije. Podsjetimo se da je u ovom roman ruskog pisca glavna ličnost Ilja Iljič Oblomov, plemić koji provodi većinu vremena ležeći u krevetu, potpuno nezainteresovan za svijet oko sebe. To je ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju o liku i o djelu. Oblomov u svjetskoj literaturi predstavlja simbol ekstremnog oblika dosade, koji nije samo puki nedostatak aktivnosti, već možda i duboko filozofsko stanje. On sam sebe nije u stanju da natjera da bilo što radi, što je rezultat općenito, ne samo kod njega, nedostatka strasti i životnog cilja. Svaki kritičar će reći da Gončarov koristi lik Oblomova da kritikuje tadašnje rusko društvo, “u kojem su mnogi ljudi bili zarobljeni u besmislenosti svakodnevnog života”.
Istovremeno, ova dosada spada u tzv. aritokratske dosade. Tako se dosađuju oni koji imaju novaca. Pa čak i propala aristokratska klasa. Siromasi, odnosno radnici, rudari, nemaju vremena da se dosađuju.
Toliko sam zauzet da nemam vremena za rad, govorili su plemići.
Neki će možda čak ovu aristrokratsku dosadu povezati sa metafizičkom dosadom, koja lako može preći i u mističku « dosadu ». Oblomov je i sanjar, a mistici se nikad ne dosađuju.
Uz ovu knjigu, kao reklamu za francusko izdanje kod Gallimarda, možemo pročitati sljedeće :
« Oblomov? Prije svega, književni mit koji je u Rusiji jednako živ i simboličan kao što su Don Juan, Don Kihot ili Faust za ostatak svijeta. I taj mit je inspirisao kovanicu: oblomovština. Način postojanja, razmišljanja, zamišljanja, a posebno čekanja. Ukratko, slavenski način života. Oblomov je, u udobnosti svog starog orijentalnog kućnog ogrtača, zemljoposjednik. Lik koji pušta vrijeme da prolazi. Govoriti o ljenosti, bilo bi nešto previše jednostavno. Oblomov se radije prepušta nekoj vrsti utopijskog i uspavljujućeg sanjarenja. Na taj način može se ponovo povezati s nježnostima iz djetinjstva. Laka meta, on je iskorišten, prevaren, opljačkan od ljudi iz svog okruženja. Njegova zaručnica Olga zaslužna je jer ga želi spasiti. U stvari, Oblomov će na kraju izgubiti sve, čak i svoje zdravlje. Ali u nekoj vrsti letargične sreće, skromnosti i prihvatanja sudbine. »
Objavljen 1858., ovaj roman se smatra jednim od najvećih romana ruske književnosti 19. stoljeća. Naizmjenično je i dirljiv, duhovit, s trenucima lirizma, ponekad obojenim erotikom. Tako je i meni, kao i mnogima drugim ostao u sjećanju. „Kapitalno djelo“, govorio je za Oblomova Tolstoj. „Djelo napisano blistavim talentom“, dodao je Dostojevski.
Naravno da Gončarov nije jedini koji je pisao o dosadi i ljudima koji se dosađuju.
Kad je riječ o ruskim autorima, budući da mi se u sjećanju zadržalo da su se možda oni čak bavili više tim fenomenom od drugih, i Fjodor Dostojevski se dotakao ove teme u Idiotu (1869). Tu se lik kneza Miškina često čini dosadnim onim drugima, ali je on sam imun na dosadu, jer posjeduje duboku unutrašnju vjeru i humanost. Unutrašnji život. Dok su drugi, u glavnom dokoni, pa i prazni. U liku Miškina, Dostojevski istražuje kako dosada može biti povezana sa nedostatkom duhovnog i moralnog sadržaja u životima drugih likova.
Anton Pavlovič Čehov, jedan od najvećih ruskih pisaca i dramatičara, bavio se takođe ovom temom. Čehov je na suptilan način istraživao monotoniju života, osjećaj besciljnosti i dosade koji prožimaju svakodnevicu mnogih njegovih likova. U nekim od svojih najpoznatijih priča i drama, on prikazuje dosadne ljude kao one koji su izgubili životnu strast, postali su zarobljenici rutine i nisu u stanju da osjete ni ispolje radost. Ovi likovi često pate od egzistencijalne dosade, što je rezultat njihove nesposobnosti da pronađu smisao života.
U drami Tri sestre, likovi govore o želji da pobjegnu iz provincijske dosade i krenu u Moskvu, koja simbolizira nadu za bolji, ispunjeniji život, a upravo ostaju zarobljeni u rutini i bespomoćno promatraju kako im život prolazi, što ih čini duboko nesretnima.
U noveli “Dosadna priča”, riječ je o starom profesoru koji se suočava s krizom identiteta i osjećanjem praznine u životu. Profesor priznaje sebi da je sve u njegovom životu postalo besmisleno i dosadno, iako je nekada imao strast prema svom radu.
Čehov je često govorio o dosadi kao o simptomu dubljih problema – neispunjenih života, nedostatka smisla, i emocionalne i intelektualne stagnacije.
I francuski pisac Albert Camus se u svom filozofskom eseju Mit o Sizifu (1942) bavi temom dosade, ali prvenstveno apsurda. Camus se tu dotiče ideje dosade kao rezultata apsurdnosti postojanja. « Dosada se javlja kada ljudi postanu svjesni besmislenosti svojih aktivnosti, ali uprkos tome, on smatra da se život treba živjeti u potpunosti, čak i kada je suočen sa apsurdom ».
Za Camusa, mit o Sizifu, u kome Sizif stalno gura kamen uz brdo, da bi ga potom vidio kako pada nazad, predstavlja metaforu ljudskog stanja općenito. Čovjek stalno gura uzbrdo isti kamen, koji će se otkotrljati na isto mjesto odakle ga je pogurao, i ponovo će ga gurati do vrha, znajući da će se kamen opet skotrljati nazad. I tako, do posljednjeg daha.
Moglo bi se reći da je i Marcel Proust U potrazi za izgubljenim vremenom (1913-1927), opisao i dosadu. Ovaj fenomen često proizilazi iz repetitivnosti života njegovih likova, kao i iz nemogućnosti da se ispuni unutrašnja praznina. Prust detaljno opisuje trenutke dosade, koristeći ih kao način da istraži prolaznost vremena i efemernost ljudskog postojanja.
O dosadi je pisala i francuska spisateljica, manje poznata široj javnosti, Ednée de la Rochefefoucauld, rođena 1895. godine, a umrla je 1991. Ona je i književna kritičarka, poznata po svojim esejima i radovima u kojima istražuje teme poput dosade, tuge i ljudskih emocija. Njeni tekstovi se najviše odnose na klasičnu književnost i filozofiju, gdje se ona oslanja na djela velikih pisaca, poput Corneillea i Racinea. Između ostalog, rekla je i ovo u tekstu pod naslovom Pisci i „dosada“
« Dosada nema dobru reputaciju. Kažu nam: „Dosađujete se. Ja se nikada ne dosađujem sam sa sobom, iako mi se dešava da su mi drugi dosadni.“ Ipak, dosada je pogodila značajan broj velikih umova — koji su to priznali.
Niko ne može poreći da riječ „dosada“ ima različita značenja. Suočiti ćemo se s „nevoljama“ (materijalnim, profesionalnim, porodičnim teškoćama, itd.) s maštom. S druge strane, neka prikladna zabava će okončati običnu dosadu samotnog dana.
Dosada nije samo tuga onih koji nemaju šta raditi. Ona može poprimiti aktivan oblik, biti „mučenje duše“, uzrokovano, kako nam Littré kaže, „smrću voljenih osoba, njihovim odsustvom, gubitkom nade, bilo kakvim nesrećama“. To je značenje koje joj se često pridaje u XVII vijeku: „Samo s vremenom velika dosada prolazi.“
(U dvije posljednje rečenice, francuska riječ « l’ennui » trebalo bi da se prevede sa muka, nesreća, nevolja, što takođe znači ta riječ, prim. prev. J.Š.)
« Nema brzog lijeka za bolove u srcu, za bolnu « dosadu » (nevolju).
Ista značenja nalazimo kod Corneillea i Racinea, gdje su užasi takve dosade prilično česti… », zaključuje ista spisateljica.
Voltaire je imao sasvim pravo kad je riječ o dosadi i o umjetnosti. Izreka „dosada je najveći neprijatelj umjetnosti“ odražava bez ikakve sumnje ideju da je dosada destruktivna, kobna za umjetnost, da guši kreativnost, a dosadno djelo je baruština u kojoj se voda ne pomijera, a još manje teče; karakteristika takvog djela je linearnost. Monotonija. Ravna linija, na koju je svedeno jedno djelo, bilo da je u pitanju pozorišna umjetnot, književnost, ili film.
U slikarstvu stvari stoje drukčije. Jedno likovno djelo može biti samo izazovno, privlačno, ne moramo biti stručnjaci i analitičari da bi nas privuklo, ili nas odbilo. Ono je « lijepo » ili to nije, uspješno ili nije uspješno urađeno. Dosada u slikarstvu dolazi kada se autor ponavlja do te mjere da to više nisu ni varijacije ni modulacije kao u muzici, nego jedna umnožena slika. Čak i onda kada je vrlo lijepa, uspješna s umjetničke tačke gledanja. Makar prvi susret s jednom od tih slika bio uzbuđenje.
Ne samo Voltaire, nego svaki zdrav razum će zaključiti da kreativnost zahtijeva energiju, entuzijazam i stalnu potragu za idejama. U stvari, umjetnik nikad ne traži ideje, on ih nalazi. One se kod velikih umjetnika same javljaju.
Iako dosada guši inspiraciju, dosadan umjetnik može da se zadrži na sigurnom, reprodukujući ili kopirajući poznato i prihvaćeno, i stiče, kao određeni umjetnički papagaj, pogotovo u današnjem potrošačkom drušvu, priznanje. U stvari, tačnije bi trebalo reći, svejedno je danas da li je jedan umjetnik velik ili ne, da li je dosadan li nije, da li je neka knjiga dosadna, važno je da ga je reklamna i tržišna mašinerija proglasila za vrhunsko djelo, kome će pljeskati snobovska publika koja vjeruje samo onome što je proglašeno velikim, i zanimljivim. Oni koji pomisle da je pred njima podvala, dosada, oni će posumnjati u vlastite intelektualne kvalitete. A sve je manje i dječice koja bi povikala: Kralj je go! Ko to uzvikne javno, izložen je najčešće najgorim kritikama, označen kao zavidni marginalac.
Umjetnici su, dakle, prema Voltaireu, dužni da izbegavaju dosadu kako bi njihova djela bila provokativna i inspirativna. Ali biti provokativan danas, znači vrlo često, i biti vulgaran. Kao na primjer Marina Abramovič, koja sebe izlaže, ništa ne radi, nego se instalira, i prima ljude u velikoj sali da je gledaju dok ona i ne trepne. Redovi su ogromni bili za taj jadni performans.
Provokativni su nekad i zločinački raspoloženi umjetnici, koji pokazuju simpatije prema raznim zločincima. U stvari, dobronamjerni gledalac i slušalac tumači neke izjave umjetnika kao provokativne, dok su one češće istinski izraz njihove ljubavi prema zločincima. Ovdje mi napamet padaju « provokacije » mog bivšeg studenta, znanog u ex-Jugoslavji Nele Karajlić, koji je pjevao pjesme, skupa sa bivšim režiserom Nemanjom, o zločincu Karadžiću.
S druge strane, rečenica « dosadan čovjek se ne dosađuje », ili “dosadan čovek je onaj koji nije u stanju da se dosađuje”, koja dolazi u ovom ili malo drukčijem obliku od rumunsko-francuskog filozofa Emila Ciorana, odgovara u potpunosti filozofiji ovog autora, poznatog po svom pesimističkom gledanju na svijet, u čijim djelima dominira tema besmisla postojanja. Uz denuncijaciju osrednjosti, dosada služi Cioranu da se okomi na ljudsku prazninu, ali i apsurdnost života. Po Cioranu, ljudi koji ne osjećaju dosadu su oni koji su “dosadni” u smislu da nemaju dublju svijest ili sposobnost za refleksiju o besmislenosti života. I ne samo to. Koji nisu svjesni vlastite praznine, nezainteresiranosti, koji su često i veliki narcisi, ali nisu briljantni i zanimljivi. To su egocentrici, možda bez obrazovanja, a nadasve bez smisla za humor i autoironiju. I koji gnjave druge svojim nezanimljivim pričama.
Misterija, ipak, ostaje otvorena i onda kada znamo da su teme interesantne, ali čovjek koji ih izlaže, čak i kad je inteligentan i obrazovan, može biti ubitačno dosadan.
Francuski čitaoci, najčešće dokoni, ili filozofski “nastrojeni”, koji vole inače i paradokse, a i dokonost, obožavaju Ciorana, njegove paradokse, njegovu duboku melankoliju i pesimizam, što se odražava i u njegovom stavu prema dosadi, budući da ovaj filozof vidi dosadu kao neizbježan dio ljudskog postojanja, ali i kao potencijalni izvor spoznaje. Kroz dosadu, čovjek gubi iluzije o trajnoj sreći, što, istina, može voditi dubljoj refleksiji o prirodi postojanja. Njegova mizantropija je krajnje inspirativna i nikad dosadna. Ali je mnogi ne razumiju. Kao što ne podnose ni ironiju, niti uopšte metafore. Pogotovo ova stilska figura nije popularna kod osrednjeg francuskog čitaoca, dok su djela srednjoevropske kulture često prepuna ironije.
Egoizam nije bez svojih čari, čak ni u stvarnom
životu. Kada nam ljudi pričaju o drugima, obično
su dosadni, Oscar Wilde
Pisci koji su govorili o dosadi, nisu mislili samo na taj fenomen. Oni su pisali najčešće, u stvari, o dokonosti.
Prvi, gore pomenuti Čehov, u svojm dramam, ali i pričama govori o tome. Njegovi junaci, iako ne svi, prvenstveno su dokoni. I mnogi od njih se i ne dosađuju. Oni su samo nostalgični. Primjer za to je njegova drama Višnjik. Tu su u prvom planu dokonost i nostalgija.
I Marcel Prust je prvenstveno pisao o dokonosti, u svom monumentalnom djelu U potrazi za izgubljenim vremenom. Kod Prusta to stanje nije negativno; pored tog što je to način življenja, habitus, nekad i užitak, može biti i te kako povod i za refleksiju, i kreativno razmišljanje. Naročito je tako bilo za samog autora koji je imao vremena da se sjeća i da gaji osjećanja.
Dokonost u Prustovom djelu prate i senzualni elementi – mirisi, ukusi, zvuci – koji podstiču uspomene i omogućavaju protagonisti da se ponovo poveže sa prošlošću na dublji način. Ovo je najpoznatije prikazano u sceni sa „madelinama“, gde ukus kolačića izaziva lavinu sjećanja.
Pohvala dokolici
Ovaj esej filozofa Bertranda Russella, s originalnim naslovom In Praise of Idleness, prvi put je objavljen 1932., u časopisu Review of Reviews.
To je u stvari esej protiv pretjeranog rada na koga je čovjek osuđen. Russell smatra da čovjek gaji čak nerazuman kult rada, koji ga navodi da radi sve više, a tome bi trebalo stati na kraj.
Russell smatra da bi četiri sata rada dnevno bila dovoljna da cijela populacija živi u dovoljnim uslovima, dok bi ostatak vremena bio posvećen odmoru i dokolici. Russellova koncepcija odmora ili dokolice približava se latinskom pojmu otium, kojeg je hvalio Seneka. Ovaj odmor bi bio posvećen svim oblicima kulture.
U egzistencijalističkoj filozofiji, dosada je često povezivana sa osjećajem apsurda i besmisla života. Filozofi poput Jeana-Paula Sartrea i Alberta Camusa razmatrali su dosadu kao stanje koje nas suočava sa prazninom postojanja i izaziva nas da tražimo dublji smisao života.
Mnogi kritičari kažu za Emmu Bovary, glavni lik u romanu Madame Bovary Gustava Flauberta, da se dosađivala. Ali ovaj lik je u stvari (i) primjer dokonosti. Roman, koji je objavljen 1857. godine, govori o životu Emme Bovary, osobe koja osjeća neizlječivo nezadovoljstvo u svojoj svakodnevnici. Ona ne radi ništa drugo nego sanjari.
Njen osjećaj dosade i nezadovoljstva dolazi od njenog neispunjenog života u malom provincijskom mjestu. Želi uzbuđenje, romantične avanture i luksuz koji su daleko izvan dosega njenih bračnih obaveza. U potrazi za izlazom iz svoje monotone stvarnosti, Emma se okreće romantičnim knjigama i fantazijama koje su u suprotnosti sa njenim stvarnim životom. Njena želja za nečim drugačijim dovodi je do finansijskih problema i moralnih kompromisa. U njenom slučaju, dokonost je povezana s osjećanjem ne samo unutrašnje praznine, nego više od toga, s težnjom za nečim što donosi uzbuđenja. Emma pokazuje znakove mentalne i emocionalne letargije. Osim što je nezadovoljna svojim privatnim životom i društvenim statusom, ona ne pronalazi motivaciju da aktivno promijeni svoj položaj. Njen život se čini rutinskim, što je dodatno pogoršano njenim finansijskim i ljubavnim nevoljama.
Emma Bovary se može vidjeti i kao simbol društvenih i ličnih problema koji proizlaze iz nedostatka ispunjenja i smislenih aktivnosti. Njen pokušaj da pobjegne od dosade putem romantičnih avantura dovodi do niza tragičnih posljedica, uključujući tu i finansijski krah i emocionalnu patnju.
Ako je uistinu Gustave Flaubert rekao „Madame Bovary, c'est moi” („Madame Bovary, to sam ja” – rečenica se pripisuje Flaubertu), izrazio je ne samo identifikaciju sa svojim likom, nego možda nam je eliptično govorio o svojim sličnim osjećanjima, čovjeka u provinciji, gdje se rodio i odrastao, o svojim unutrašnjim konflikatima koje je pripisao Emmi Bovary, o vlastitim frustracijama, želji za nečim izvan svakodnevne monotonije. Flaubert je bio poznat po tome što je pažljivo i strastveno radio na svakom svom djelu, a kroz Emmu je možda želio reći da su svi njegovi likovi dio njegove lične unutrašnje borbe i stvaralačkog procesa?
Koliko puta sam čula povik da u svakom od nas, pogotovo u svakoj ženi živi Emma Bovary. Pitam se da li su se MeToovce pobunile protiv ove izjave. A možda su shvatile ovu junakinju kao žrtvu, a djelo kao denuncijaciju žene kao muževljevog posjeda.
Ukratko, ovom izjavom Flaubert nije samo govorio o ličnoj identifikaciji s Emmom, već i o univerzalnosti ljudskih osjećanja i iskustava koja je nastojao prenijeti kroz njen lik.
Koliko puta sam čula na Balkanu od svojih kolega, asistenata, da je Emma Bovary kurva.
Dosada dokonost ljenost
U Oblomovu Ivana Gončarova, centralna tema nije samo dosada, već i ljenost, a to dvoje, iako blisko povezano, ipak je i različito. Da bismo razumjeli razliku između dosade i ljenosti, važno je vidjeti kako se oba stanja manifestuju i utiču na ponašanje glavnog junaka, Ilje Iljiča Oblomova.
Dosada u Oblomovom slučaju nije samo nedostatak aktivnosti, već odražava njegovu emocionalnu i intelektualnu apatiju.
Za razliku od dosade, koja je povezana s osjećanjem praznine i besmislenosti i može biti pasivna reakcija, ljenost je, s druge strane, aktivan nedostatak volje ili želje za djelovanjem, stanje u kome osoba svjesno izbjegava rad ili trud, čak i kada je svjesna da bi taj trud mogao biti koristan. U Oblomovljevom slučaju, ljenost se manifestuje kroz njegovu nesposobnost da izađe iz kreveta, da preduzme bilo kakvu akciju ili donese značajne odluke.
Ljenost je u Oblomovu, dakle, fizičko i mentalno stanje koje parališe glavnog junaka. On ne samo da izbjegava napor, već ga i svaka pomisao na aktivnost iscrpljuje i čini dodatno pasivnim. Ljenost u ovom kontekstu ide dalje od pukog nedostatka aktivnosti; ona je stanje duha koje onemogućava svaki oblik progresivnog djelovanja.
U Oblomovu, Gončarov spaja ove dvije karakteristike kako bi prikazao lik koji je zarobljen u začaranom krugu inertnosti. Oblomov je lijen ne samo zato što mu nedostaje volja za bilo kakvim djelovanjem, već i zato što osjeća besmisao u svemu što bi mogao preduzeti, a što iaziva dosadu u njemu. Njegova ljenost je pojačana dosadom, a dosada produbljena ljenošću, što stvara stanje potpune stagnacije, “usirenosti”.
Dakle, dok su dosada i lenjost povezani u ovom romanu, oni predstavljaju različite aspekte oblomovštine. Ako se može reći da je tu dosada osjećaj koji glavni junak doživljava, ljenost je način na koji se nosi s tim osjećanjem, ili način na koji se ne nosi s tim osjećanjem i stanjem.
Čujemo često oko sebe da su „lijeni ljudi dosadni“. Ta izjava sugeriše da ljenost vodi do dosade, kako za osobu koja je lijena, tako i za one oko nje.
Lenjost i nerad mogu imati značajan uticaj i na mentalno zdravlje i emocionalno stanje, ali nisu nužno uzrok direktno za depresiju ili samoubistvo. Ipak, ovi faktori mogu doprinijeti razvoju ili pogoršanju mentalnih problema. Svima je poznato da osobe koje se ne angažuju u aktivnostima ili ne postignu ciljeve mogu osjećati da nisu dovoljno sposobne ili vrijedne, što doprinosi depresiji. Lijene osobe su socijalno izolovane. A socijalna izolacija je poznat faktor rizika za razvoj depresije. Depresija je složeni mentalni poremećaj koji može biti uzrokovan različitim faktorima, uključujući biološke, genetske, psihološke i socijalne. Ljenost i nerad mogu doprinijeti osjećaju beznadežnosti i nesigurnosti, što su simptomi depresije, ali oni nisu direktni uzroci.
Iako ljenost može biti sinonim za dosadu, važno je napomenuti da postoje različite vrste ljenosti. Ponekad, ono što se čini kao ljenjost može biti refleksivno ili kreativno stanje. Na primjer, neki umjetnici ili mislioci mogu izgledati lijeni spolja, ali u stvari koriste vrijeme za unutrašnju refleksiju ili kreativni proces. Međutim, u većini slučajeva, nedostatak aktivnosti i volje za akcijom vodi ka monotoniji.
Pravo na ljenost
Pod ovim naslovom objavljeno je djelo P. Lafaruega, 1880. godine, a u novom izdanju 1883. To je socijalni manifest koji se fokusira na “vrijednost rada” i ideji koju ljudi o njoj imaju.
Tekst je bogat istorijskim sadržajem, i nudi analizu društvenih, ekonomskih i intelektualnih pitanja 19. vijeka. Lafargue tu govori posebno o teškim uslovima rada radničke klase u kapitalističkoj Evropi 19. vijeka, istovremeno osuđujući štetan uticaj tehničkog napretka koji bi mogao biti koristan. Smatra da bi razvoj mašina trebalo da smanji sedmični rad čak na tri radna dana od tri sata dnveno. Po njemu radnici postaju sve siromašniji, iako rade sve više. Revolucija iz 1789. nije mnogo poboljšala situaciju, budući da su se « hrišćanski građani, vlasnici, pokazali skloni da ispolje svoju hrišćansku milostinju, ali nisu branili „Prava na ljenost“ ».
Mudri lijeni dosadni
Cioran je rekao : “Qu'est-ce qu'un sage ? Un lucifer gâteux.” („Šta je mudrac? Senilni Lucifer“)
Cioran koristi metaforu Lucifera da opiše mudrost, što može biti interpretirano kao pokušaj da se naglasi kako mudrost dovodi do osjećanja starosti, umora i iznurivanja. Pa i dosade, u krajnnjoj analizi. Mudri su ne samo dosadni nego i zli? Ako Luciferu pridodamo to značenje koje su mu dali napokon hrišćani. Lucifer, u mnogim interpretacijama, predstavlja pobunjenika ili osobu koja je vidjela mnogo i koja je izgubila svoj raniji sjaj. Cioran možda sugeriše da mudrac, kao Lucifer, nosi težinu znanja koje može dovesti do osjećanja dekadencije i pesimizma.
Lucifer je inače latinsko ime koje znači „nosilac svjetlosti“, od genitiva riječi lux, lucis (svjetlo), i fero (nositi). Kod Rimljana, Lucifer personifikuje Veneru: on je najavljivao dolazak jutarnje svjetlosti. Hrišćani su mu dali tri značenja: „onaj koji nosi svetlost“, neki su ga koristili u prenesenom smislu „onaj koji nosi istinu“. U konačnom obliku Lucifer postaje ime palog anđela zbog njegove pobune protiv Boga ; neki su ga ubrzo poistovjetili sa Sotonom i kao takav, Lucifer će ostati sve do današnjih dana u hrišćanskim religijama i umjetnosti.
U Cioranovom kontekstu, mudrost ima veze s osjećanjem umora, i od života, ali prvenstveno od svijeta. Mudri ljudi su dosadni ili cinični, jer njihova duboka saznanja često dovode do razočaranja, a njihov pogled na svijet dovodi nas do zaključka da su stvari suštinski besmislene ili trivijalne. Pročitala sam kod jednog kritičara da u ovom slučaju, kod Ciorana, mudri ljudi mogu izgledati izolovani ili dosadni zbog svoje sklonosti da razmišljaju o mračnim pitanjima i da se distanciraju od površinskih briga i društvenih normi. Ova distanciranost može ih učiniti manje angažovanim u svakodnevnim razgovorima ili aktivnostima. Tako reći, znači odbiti u potpunosti Cioranovu mizantropiju, koju smatram velikim šarmom ovog pisca i filozofa. Cioran je, ponovimo, pun paradoksa, ali i bijesa na život, prepun osrednjosti i površnosti, a « veliki život », ako se tako može nazvati, veže se stalno za mudrace. Da, mudrovati, posebno mudrovati u svakom trenutku, blisko je davanju lekcija, a šta ima dosadnije od toga ? Mnogo je uzbudljivije gledati u more. I šutjeti. Oni koji znaju da šute su zanimljiviji, svakako od davalaca lekcija, ali i od mudraca. Tj. « mudraca ». Oni koji znaju da šute nisu dosadni.
Šutnja je u svim umjetnostima važan dio jednog djela, naročito u muzici. Pauza, ili šutnja !
Ovdje je Cioran u stvari vrlo blizak Nietzscheu, kad govori o mudracu kao Luciferu.
“Tjerati dosadu po svaku cijenu je vulgarno, kao i raditi bez užitka”, rekao je njemački filozof.
Nietzsche je smatrao da dosada ima svoju vrijednost jer može biti izvor kreativnosti i introspekcije. Prema Nietzscheu, ljudi bi trebali da prihvate dosadu kao priliku za razmišljanje i možda i samoanalizu. Za Nietzschea, oboje – izbjegavanje dosade i rad bez užitka – odražavaju površno i nekvalitetno življenje.
„Što je dosada? Nije li to najveći oblik slobode, koji čeka da bude ispunjen i oblikovan? Možda je dosada samo prazno mjesto koje mudrac koristi za stvaranje i formiranje svog unutarnjeg svijeta.“ I u ovom citatu, Nietzsche koristi Zaratustru da pokaže kako je dosada prilika za stvaranje. Po istom filozofu, „mudrac ne izbjegava dosadu, već je kroz nju u stanju da vidi daleko dublje i dalje, jer on zna da su duboke misli često rođene iz dosade.“ Za Nietzschea je “dosada samo predvorje za veliku promjenu i dublje razumijevanje”.
Isti filozof će nam poručiti i ovo: « Onaj koji zna da je dubok, trudi se da bude jasan ; onaj koji želi da izgleda dubok pred očima mase, trudi se da bude mračan. Jer masa smatra dubokim sve što ne može da vidi do kraja: toliko se boji da se ne utopi! ». Treba li isticati da samo plitki ljudi nastoje da budu što mutniji i misteriozniji, da ih niko ne razumumije ? Ali misterija ostaje : Zašto takvi ljudi znaju da oduševe, i zašto neke od njih slave? Ranije se govorilo da vrijeme prosijava sve što valja, a odbacuje trulež u umjetnosti i književnosti. Danas je teško pristati na ovu mudrost. Danas se sve dešava brzo, brzo slavi i brzo pada u zaborav. Ako se ne nađe neko s dobrom reklamom nakon smrti, koji će misliti da će na umjetniku zaraditi, nikad ga niko neće otkriti.
Naravno da Nietzsche kritikuje površnost mase koja se boji stvarne dubine i kompleksnosti, pa radije prihvata ono što ne može « potpuno » razumjeti. Ali ta ista masa pravi modu, koju opet slijedi trgovina, a današnja moda poznaje samo jednu mudrost i kvalitet: « prodaje se » i « ne prodaje ». Od mode se dobro živi, ako se ne živi duboko i osjećanjem unutrašnjeg ispunjena, unutrašnje sreće.
Tu modu, kao i školovanje, nije zaboravljao da anatemiše svojim krajnje zavodljivim sarkazmom ni austrijski pisac Thomas Berhnardt, posebno u Podrumu. On je izvrsno znao da piše i o « siromaštvu bogatih », kao i o « artificijelnom biću koje proizvode evropske škole ». Pisao je isto tako dobro i o šupljim frazama – krupnim rječima kojima je on sam odbijao da podlegne. I veličao muziku. Koja ga je spasavala od dosade, i uopšte od propasti.
Dosadan čovjek je onaj koji vas lišava samoće, a ne pruža vam društvo.
Oscar Wilde
I Cioran i Nietzsche su bili ne samo majstori paradoksa, nego i duhoviti pisci. A humor je najefikasnije oružje protiv dosade. Znamo da smijeh ima pozitivne efekte na fizičko zdravlje, uključujući poboljšanje cirkulacije i oslobađanje napetosti u mišićima. Ovi fizički benefiti mogu doprinijeti opštem osjećanju blagostanja. Problem je u tome što je uopšte teško sresti duhovite pisce danas, i istinski smiješne komedije. Jedna loša komedija ne samo da je dosadna, nego je izvor dobre depresije. Sama sam to više puta iskusila. Istovremeno dobar humor, malo ko razumije i plješće mu. Radije će aplaudirati kreveljenju. Stvarni, izuzetan humor je ponekad i opasan. Političari ga se boje. Jedna od meni najdražih rečenica je Stendhalova, ali nije smamo njegova: Smijeh ubija. Da, ništa ne ubija tako efikasno kao smijeh.
Što se mene tiče, iako me niko ne pita za to, ja volim duh, duhovnost i duhovitost, i Ciorana, i Neitzschea, ali i Oscara Wildea. I uvijek im se vraćam, neumorno vraćam. I iznova ih iščitavam. Uz to sam Ciorana i prevodila s francuskog (Cf. Breviar poraženih, Cioran, Factum, Beograd, 2021.)
Jedan od najduhovitijih pisaca uopšte svih vremena bio je Oscar Wilde. Ali pošto je njegov humor takođe paradoksalan, ironičan i grize, mnogi ga ne razumiju. Wilde se nije libio da kaže da je ljudski, humano ubiti onoga koga voliš. Da oni koji žele da iscrpe jednu temu, iscrpljuju slušaoce. Da je posao utočište za one koji nemaju ništa pametnije da rade. Da su Sjedinjene Američke Države zemlja koja je prešla direktno iz barbarstva u dekadenciju, a da nikada nije iskusila civilizaciju. (Zar nam Trump ne svjedoči o tome?) Da je brak glavni uzrok razvoda. Da je ljubav prema samom sebi idila koja se nikad neće okončati. Da je povijest žene povijest najgoreg oblika tiranije koji je svijet ikad poznavao: tiranija slabih nad jakima. To je jedina tiranija koja traje. …Da ništa ne proizvodi bolji efekat nego površnost. U njoj se ljudi prepoznaju.
Za Nietzschea je ironija zdravlje. Znak izuzetno dobrog zdravlja. A sve što je apsolutno, čista je patologija.
U doba mira, ovaj filozof nam kaže da se ratoboran čovjek, žedan krvi, dosađuje. Zato se okrene protiv samog sebe.
Istovremeno i Wilde, kao i gore pomenuti filozofi, rumunsko – francuski i njemački, uzdižu kao i Thomas Bernhardt muziku iznad svega u životu, i iznad svih umjetnosti. Život bez muzike bila bi greška za Nietzchea. Slično je mislio i Cioran. A Oscar Wilde je rekao da muzika stavlja dušu u sklad sa svim onim što postoji. Klasična muzika se nikad ne ponavlja. I to je za njih muzika, kao i za mene. Ostalo je redanje dvije, tri note. U čemu ima takođe povremeno šarma.
Bog? Možemo tražiti od čovjeka da vjeruje u nemoguće, ali ne i u nevjerovatno.
Oscar Wilde
I na kraju treba reći da pisci koji su znali pisati i o erosu, koji su senzualni, nikad nisu mogli izazvati dosadu kod čitaoca. Odnosno, oni koji su to znali napisati. Oni su mogli izazvati samo revolt kod moralista, i nekih kvazivjernika. Takvi su prvenstveno pisci D.H. Lawrence, u Ljubaniku Chaterly (Lady Chatterley's Lover). Takav je Henry Miller, ne samo onda kad piše o seksualnosti i o ženi, nego kad govori i o literaturi, kad piše o svojim prijateljima, o Parizu i o drugim gradovima. Takav je i Kundera, i duhovit i senzualan u djelima koje je napisao prije dolaska u Francusku, naročito Šali.
***
Nadam se da nisam bila dosadna.
(Proglas)
