Prošlo je 31 godinu od operacije Oluja, koja je definitivno promijenila i okrenula tijek političkog i društvenog razvoja Hrvatske i jedan je od sudbonosnih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, ali još uvijek se vuku mnogobrojni politikantski, ideološki, dnevnopolitički i povijesni repovi. Koliko je i zašto važna Oluja kao prekretnica u razvoju hrvatske državnosti, njezin politički i vojni značaj? Treba li ju proslavljati svake godine na isti populistički način zbog stranačkih interesa?
Piše: Vlado VURUŠIĆ Jutarnji list
1. Što prvo treba znati o Oluji?
– Bez sumnje, Oluja (prije akcija Bljesak) bila je legitimna i opravdana te izvanredno provedena vojna akcija (trajala je samo 84 sata), kojom je uspostavljen ili vraćen državnopravni suverenitet na većini hrvatskog teritorija, koji je tada već bio međunarodno priznat (od siječnja 1992. godine). Međunarodna zajednica, posebno SAD i tadašnja Europska zajednica, posredno i neposredno “amenovala” je akciju, što je okončalo ratnu agoniju u Hrvatskoj.
Olujom je završen rat u Hrvatskoj koji je trajao, praktički, od kolovoza 1990. godine, kada je počela tzv. balvan-revolucija i pokušaj secesije dijela srpskog stanovništva od Hrvatske. To je kraj rata u Hrvatskoj, a ne njezin početak, kako to u Srbiji nastoje “tumačiti”. Olujom je velikosrpskim miloševićevsko-memorandumskim planovima zadan odlučujući udarac, a Hrvatska se “spasila” od političke i etničke podjele kakvoj svjedočimo u BiH.
Hladno i racionalno, ne ulazeći u sve prijepore i kontroverze – da nije bilo Oluje, Hrvatska nikada ne bi postala “punopravna” i “punokrvna” država koja je danas članica EU, NATO-a, Schengena i europodručja. To je najbitnije naslijeđe Oluje, ne ulazeći u “vojno-kriminalni” dio koji se uglavnom dogodio nakon same operacije i koji diskreditira jednu od najvažnijih vojnih pobjeda u hrvatskoj povijesti.
2. Zašto je to tako?
– Trebamo odvojiti vojni od političkog aspekta Oluje, kao i sve ono negativno, čega je bilo, u vojnom “dijelu”, što se također eksponiralo i što je operacija nosila sa sobom i u sebi. Naime, njezin “politički” dio je od sudbonosne i krucijalne važnosti za Hrvatsku i njezin opstanak kao zaokružene države – pravnopolitički, teritorijalno i na međunarodnom planu. Podsjetimo da su se tih ljetnih dana 1995. godine vodili pregovori o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, prema kobnom planu Z-4. Da se kojim slučajem plan realizirao, Hrvatska bi dobila neku vrstu “Republike Srpske”, odnosno paradržavna tvorevina RSK dobila bi praktički “entitetski ili federalni karakter”, odnosno “neku vrstu države u državi”, kako je to šablonski definirao tadašnji ruski pregovarač Vitalij Čurkin, u razgovoru za Globus, autoru ovog teksta.
Plan je predviđao da RSK ima visok stupanj političke i ekonomske autonomije te im se davala mogućnost veta ili blokiranja svake strateške odluke, kao što bi, recimo, bilo članstvo u NATO-u i EU, a strah od secesije vjerojatno bi stalno visio nad njom. Prolazila bi nedaće i probleme koje su zadesile BiH zbog sličnog ustroja koji joj je nametnut ili s onim s čim se suočava Crna Gora. No, srećom po Hrvatsku, plan su odbili sami Srbi iz “Krajine”.
Kada zanemarimo vojnu komponentu i zločine koji su se dogodili s hrvatske strane i egzodus tamošnjeg srpskog stanovništva, Oluja je, pragmatično i racionalno gledajući, imala neprocjenjivo značenje za kasniju budućnost i perspektivu Hrvatske kao ostvarene države. Drugo je pitanje koliko smo i na koji način uspjeli sve to iskoristiti i realizirati. Bez Oluje Hrvatska bi danas bila u paketu tzv. zapadnog Balkana, dijeleći probleme i strahove sa zemljama u regiji, daleko od euroatlantskih integracija i u stalnoj institucionalnoj krizi.
3. Što je bila “Republika Srpska Krajina”?
– Za tu tvorevinu možemo reći da je bila zločinačka kriminogena neofašistička država. Uspostavljena je u Beogradu u kabinetima Miloševićeva režima. S njezina područja protjerano je, računa se, od 180 do više od 200 tisuća Hrvata i drugih, a prostirala se na području Podunavlja, srednje Slavonije, Banije, Like te dijelovima Korduna i Dalmatinske zagore. “RSK” je obuhvaćao više od trećine teritorija Hrvatske s oko pola milijuna stanovnika i praktički je odsjekao i komunikacijski prepolovio Hrvatsku.
Tijekom četiri godine s tog područja granatirani su mnogi hrvatski gradovi, poput Zadra, Šibenika, Gospića, Karlovca, Siska, Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda i Županje, a dva puta bio je raketiran i Zagreb. U tim je napadima poginulo mnoštvo civila i nevinih građana, a počinjena su i velika razaranja.
“RSK” jest bezuvjetno “zločinačka tvorevina”, ali time se ne mogu opravdati progoni Srba koji su se događali na ostalom dijelu hrvatskog teritorija tijekom 90-ih. Egzodus oko 220 tisuća Srba iz “Krajine” dogodio se jer je, prvo, stvorena atmosfera “bežanije”, a bila je i pripremljena evakuacija, ali najveći broj ljudi bojao se osvete jer su bili svjesni da su četiri godine prije toga gotovo svakodnevno raketirali i napadali brojne gradove. Treba reći da je veći dio Srba živio na “slobodnom” teritoriju Hrvatske, a u Oluji je oko 220 tisuća Srba otišlo iz te tvorevine (i prije Oluje u Srbiju je otišlo oko trećine Srba iz “RSK” te oko 50 tisuća iz ostalih dijelova Hrvatske), ali se u sljedećim godinama njih oko 300 tisuća ostvarilo pravo na hrvatske “papire”, a jedan dio se i vratio.
4. Je li Oluja bila “čista” akcija?
– Iako je vojno odrađena gotovo besprijekorno, u samo 84 sata oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara ili više od 18 posto hrvatskog teritorija, ali nakon akcije počinjeni su zločini – ubojstva civila, pljačke i paleži imovine, što baca sjenu na presudnu i prijelomnu akciju. Sačuvane su sve crkve, pa i one sagrađene tijekom “Krajine”, dok je većina obiteljskih kuća i imanja popaljena i opljačkana.
Ako su se sačuvali sakralni objekti, mogla se izdati zapovijed da se ne diraju ni privatna ni društvena imovina. Najveća sramota su masakri u selima u okolici Knina – Gruborima i Varivodama – gdje su pobijeni srpski civili, uglavnom starci i invalidi, koji su ostali u svojim kućama. U Gruborima je ubijeno šestero srpskih civila 28. kolovoza 1995. godine, a u Varivodama 28. rujna likvidirano je devetero Srba. Još nitko nije odgovarao za ta nedjela.
I dok se to ne izvede na čistac, Oluja će imati mrlju. Ako i Srbi iz Hrvatske budu dio obilježavanja, to će označiti njihovu lakšu reintegraciju, ali i spriječiti Vučićevo manipuliranje njima. Podsjetimo se da je 2020. godine Boris Milošević bio dio službenog državnog protokola u Kninu, kao što je premijer Andrej Plenković bio na komemoraciji u Varivodama iste godine, ali na tome se stalo.
5. Priznanje odgovornosti?
– Srbi iz Hrvatske, ali i njihovi nalogodavci iz Srbije, trebaju biti svjesni svog dijela odgovornosti i krivnje te priznati svoje grijehe. Ne smiju se predstavljati samo kao žrtve, zbog krajnjeg rezultata koji je porazan po njih – praktički su nestali sa svojih vjekovnih ognjišta te su prestali biti relevantna politička i društvena skupina. No, današnji položaj Srba u Hrvatskoj daje im povod da se tako postave i iskoriste to radikalnodesničarsko iživljavanje, što ih ne amnestira od priznanja vlastite krivnje. Isto tako, hrvatske vlasti i obrazovni sustav morali bi smoći snage priznati crne mrlje, zločine i nepravde koji su činjeni Srbima. No, iako smo svjesni i hrvatskog dijela odgovornosti, stvari su se tako odvijale krajem 80-ih i početkom 90-ih da je Franjo Tuđman ipak posljedica politike Slobodana Miloševića, a ne obratno.
Tuđman je isplivao kasnije, na strahu i dvojbama Hrvata zbog rasplamsanog velikosrpskog nacionalizma, na batinaškim “događanjima naroda”, usklicima “hoćemo oružje”, divljanju Karadžića po BiH i Jugoslaviji po mjeri “svi Srbi u jednoj državi”. No, srpska zajednica u Hrvatskoj sve ove godine glavna je meta frustracija i opsesija ovdašnjih desnih političkih opcija. Srbi su i dalje neprijatelji, a kao takvi su izloženi napadima, brutalnom i prizemnom govoru mržnje. Stoga, uzajamno priznanje “vlastitih” grijeha i Srba za Krajinu i mnogobrojne zločine počinjene tijekom njezina postojanja (Ovčara, Škabrnja, Slavonski Brod, Dubrovnik…), kao i Hrvata za odnos prema Srbima (otimanje stanova i izbacivanja s posla), ubojstvo Aleksandre Zec, kao i pijetet žrtvama zločina u Gruborima i Varivodama, zalog je da Oluja dobije zasluženi tretman i bude dio povijesti. Konačno, prošlo je 31 godinu.
6. Tko je odgovarao za rat u Hrvatskoj?
– Ne treba izjednačavati i mjeriti zločine. No, iako se s desnog političkog spektra želi stvoriti dojam da je Haag “hrvatska tamnica”, treba reći da na tom sudu nijedan Hrvat nije osuđen zbog rata u Hrvatskoj. Sudilo se generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, ali su svi oslobođeni. S druge strane, kao ratni zločinci zbog nedjela u Hrvatskoj osuđeni su Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar, Mile Mrkšić, Milan Babić, Milan Martić, Miodrag Jokić, Franko Simatović i Jovica Stanišić, a prije kraja suđenja umrli su Slobodan Milošević i Goran Hadžić, dok se Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik Vukovara, ubio. Miroslavu Radiću se sudilo, ali on je oslobođen.
7. Zloupotrebljava li se proslava Oluje i je li dovoljno da se svake godine mora obilježavati na ovako visokoj državničkoj razini?
– U Hrvatskoj se i nakon toliko godina od tog ključnog vojno-političkog pothvata nastoji održati stranačko-ideološki i trijumfalistički naboj kao da je “jučer okončana”, pa se čak događa “nacionalistička dernekizacija” proslave. Posljednjih godina obilježavanje se pretvara u provincijalni vašar na kojem se iskazuju najniže nacionalističke strasti i stvara okvir za mržnju. HDZ je prisvojio cijeli Domovinski rat u svoju stranačku “prćiju”, ali bi mu se sada moglo dogoditi da je prepusti radikalnim nacionalističkim grupacijama.
Naime, proslava Oluje pretvara se u radikalno-desničarski dernek, neku vrstu hosovizacije Domovinskog rata ili čak pretvaranja u “ustašoidni sajam”, pokušavajući preko Domovinskog rata poturiti neke zlokobne simbole, poput pozdrava “Za dom spremni”, koji žele nametnuti kao dio ratnog opusa borbe za neovisnost. Time se dezavuira Oluja, njezin značaj i pretvara u politikantsku igru te njeguju najniže nacionalističke strasti i doprinosi podjelama i prebrojavanjima u društvu.
Oluja kao emancipacija marginalnih političkih radikalnih skupina (Keleminec, Skejo, Peternel i slični) te dijela nogometnih navijačkih huliganskih skupina koje nam se nameću kao politički i društveni mainstream. Oluja ne smije postati dio “ustašoidnog” populističkog folklora, upravo zbog značaja koji je imala za daljnji razvoj Hrvatske. HOS se želi pretvoriti u odlučujuću i ključnu snagu Domovinskog rata, zanemarujući gardijske brigade i ostale dijelove Hrvatske vojske, iako je to bila malobrojna stranačka paravojna skupina (oko tri tisuće pripadnika) koju se sada, zbog njezina slogana iz vremena NDH, želi prometnuti u glavni simbol borbe za neovisnost. Vikati po ulicama Knina Za dom spremni u suprotnosti je sa svim onim vrijednostima koje je omogučila Oluja.
Franjo Tuđman ukinuo je HOS 1991. godine i s Olujom nema veze, ali se zadnjih godina, s thompsonizacijom Hrvatske, želi nametnuti kao temelj hrvatske samostalnosti. Takvo ideološko-trijumfalističko obilježavanje dobrim dijelom desnica je preuzela baš od onih kojih se svim silama želi odreći. I u Jugoslaviji slavili su se veliki datumi NOB-a na sličan ideološko-prigodničarski način, ali tom režimu ni državi te manifestacije nisu omogućile opstanak.
8. Treba li svake godine slaviti Oluju na isti način?
– Ne. Dosta bi bilo, pogotovo ju pretvarati u baštinu opskurnih i marginalnih političkih opcija, koje svojim načinom kompromitiraju akciju i idu na ruku nesuvislim tezama ideologa “srpskog sveta”. Oluju kao jedan važan nacionalni datum i događaj treba obilježiti, ali sada, poslije 30 godina, to bi trebalo obilježavati na visokoj državnoj razini na okrugle godišnjice, a ne da svake godine to postaje entuzijastički ideološko-populistički skup na kojem se prebrojavaju pravi i krivi Hrvati, a hrvatstvo svodi na “dvostruku konotaciju”.
Isto tako, za Oluju nije dobro da se ona uzurpira i svojata samo od jedne stranačke opcije, HDZ-a, a pogotovo da bude svojina jedne ideološke opcije i to one desnoradikalne, koja Domovinski rat na neki način povijesno-ideološki želi približiti zločinačkoj NDH. Zbog značaja Oluje o kojoj smo govorili, obilježavanje se ne smije pretvoriti u “kafansku bakanaliju”. Napomenimo da je Tuđman u Kninu bio samo 1996. godine, a kasnije njegovi izaslanici. Recimo, 1998. godine na proslavu je trebao doći tadašnji premijer Zlatko Mateša, ali se nije pojavio. Nitko od toga nije radio predstavu.
Do promjena dolazi kada se 2000-tih mijenja vlast. HDZ je tada svečanost Oluje podigao na političko-nacionalnu razinu kao stranački izborni adut. Kada je premijer bio Zoran Milanović, napadno se održavala paralelna proslava uz onu službenu. Zviždalo se Stipi Mesiću, koji je svake godine dolazio u Knin. Oluja je postala mjesto politikantskog prebrojavanja i više se gledalo tko nije u Kninu nego tko je bio. Oluja kao izborni motiv. Prvih godina mediji su pisali i o Kninu kao gradu “neispunjenih obećanja” koji tavori na margini i živne tek tih svečarskih velikih dana kolovoza, a pokazalo se da se nije puno pomaknulo iako je prošla 31 godina.
9. Kako se Oluja obilježava u Srbiji i s kojim ciljem?
– Oluju je Aleksandar Vučić iskoristio za svoje politikantske nacionalističke pobude, kao novu homogenizaciju “ugroženog srpstva”. Patetični parastosi i nacionalistički igrokazi služe mu za učvršćivanje na vlasti te širenje mržnje kao temelja njegova režima. Vučić ubogo i populistički uživa u „slavljenju“ još jednog poraza, a u Srbiji ne ulaze u suštinu okolnosti koje su dovele do Oluje i njezina tako tragičnog kraja upravo za Srbe. Vučić nameće percepciju kao da je Oluja, odnosno egzodus, jedino što se dogodilo u Hrvatskoj u ratu, kao da je Oluja pala s neba i ničega nije bilo prije. Isti onaj Vučić koji je u Glini 1995. prije Oluje obećavao Veliku Srbiju.
Bit tih obilježavanja jest žal za propašću RSK kao velikosrpskog projekta te “dokazivanje” antisrpskog i proustaškog karaktera današnje Hrvatske. Kukavne traktorske kolone odbjeglih hrvatskih Srba na prilazima Beogradu uzimaju se kao jedina slika rata u Hrvatskoj. Slika očajnih ljudi na traktorima slika je poraza sanuovsko-miloševićevske politike te frustracija i kompleksa koje ima današnja Srbija.
10. Kakvi su odnosi Hrvatske i Srbije danas?
– Iako je prošlo 31 godinu od završetka rata, Hrvatska i Srbija i dalje imaju vrlo loše i ratoborne političke odnose. Napretka u normalizaciji odnosa nema niti ima želje za tim. Usporedimo to s 31 godinom nakon Drugog svjetskog rata, kada je Jugoslavija imala s Njemačkom i Italijom u to doba najrazvijenije ekonomske i političke odnose, a oni su bili i najbrojniji turisti na hrvatskoj obali. Hrvatska misli da bi “ratom teško stečena” neovisnost i srpska agresija izgubile učinak, a u Srbiji da bi tema Jasenovca, Oluje i ustaštva prestala biti “argument” u politici demonizacije Hrvatske. Doduše, politički odnosi dviju država idu jednim, a “životni” drugim putem. Svake godine broj Srba koji ljetuju u Hrvatskoj povećava se, a Srbi su najbrojniji “strani” radnici u Hrvatskoj. Štoviše, više ih je 2026. godine tražilo posao u Hrvatskoj nego u Njemačkoj.
