Niti jedan čovjek na planeti Zemlji zasada ne razumije, niti je u stanju u potpunosti objektivno i na konzistentan i sveobuhvatan način opisati mehanizme koji upravljaju našom cjelokupnom egzistencijom, a o njihovom porijeklu se još manje može govoriti iz ravni empirije. Ljudi u tom kontekstu vjeruju ili ne vjeruju da postoji neko „više“ ishodište prirodnih zakona.
Piše: Zlatan HADŽIĆ za Proglas
Oni koji vjeruju da to apsolutno ishodište svega što jeste ispoljava svoju volju designiraju ga imenom i na različite načine personaliziraju. Postoje i oni drugi, poput Spinoze, koji vjeruju u svrsishodnu, hotimično kreiranu stvarnost, ali je ona sve što jeste (panteizam), dakle kreator i kreacija su jedno.
Stvarnost koja nas omeđuje i kako je doživljavamo
Velika otkrića u domenu nauke i ushićeni pokušaji da se objedine dvije najvažnije teorije koje opisuju našu realnost – Einsteinova teorija relativnosti i kvantna mehanika „antirealiste“ Bohra i njegovih kolega – u teoriju o svemu, e kako bi ljudi napokon bez sumnje znali sve o svijetu u kome žive i „protjerali“ iz njega sve „mistično“ pa i potrebu za interakcijom sa nečim uzvišenijim, osim ustrajno frustrirajućeg pitanja „zašto?!“, pokazali su da su navedene teorije, iako nebrojeno puta empirijski potvrđene, međusobno nekompatibilne i oprečne. Svijet nepojmljivo malog i svijet „velikog“ se ne slažu.
Teorija relativnosti oslikava univerzum od atoma pa naviše kao kontinuirani i skladni pejsaž determinističkih događaja, dok kvantna mehanika otkriva svijet haotičnog, probabilističkog i „čudnog“ ponašanja subatomskih čestica.
Ova činjenica je do smrti proganjala Spinozinom svjetonazoru sklonog Einsteina, koji je bezuspješno tragajući za teorijom o svemu govorio da Bog ne baca kockice i ne igra se sa svijetom. Dakle, postoji dublja, zasad nedokučiva stvarnost iz koje izviru ili u kojoj se sastaju mehanizmi opisani navedenim dvjema teorijama. Kvantna mehanika sugerira još jednu, „mističniju“ od svih ranije poznatih osobina svijeta u kome živimo: u kvantnom domenu, stvarnost je subjektivnog karaktera, dakle ovisi o posmatraču.
Poznati kulturološki antropolog Ernest Becker početkom 1970-ih u svojoj knjizi „Poricanje smrti“ ukazao je na činjenicu da ljudi po svojoj naravi osjećaju užas pred ništavilom i ne prihvataju misao o besmislenosti vlastitog postojanja. Da bi savladali ovu egzistencijalnu anksioznost ljudi mijenjaju „sirovi doživljaj“ života koherentnim svjetonazorima, tzv. egzistencijalnim fikcijama. Kombinacije svega prethodno spomenutog što znamo ili mislimo da znamo o svijetu ulaze u te svjetonazore u različitim omjerima i sa različitim interpretacijama.
Svako ljudsko društvo, samim tim, nije ništa drugo do religija, kulturološka drama i kodificirani sistem herojstva u kome se „zna šta je istina“ i šta su „činjenice o smislu života“.
Becker primjećuje da živući mit o važnosti ljudskog života i „prkosnom“ stvaranju značenja shodno određenim svjetonazorskim postulatima, ne objektivnim istinama o čovjeku i prirodi, jednako egzistira u komunističkoj religiji, kapitalističko-konzumerističkoj religiji, danas Woke religiji i svim drugim društvenim konstruktima, teističkim ili ateističkim, svejedno. Ljudi su religiozna stvorenja, bilo im to drago ili ne. Svjetonazori u formi kulturoloških drama naposljetku postaju najdragocjenija svojina pojedinaca i grupa koji ih baštine, jer ih „štite“ od užasa izazvanog mišlju o smrti i ništavilu.
Teorija upravljanja užasom na polju eksperimentalne psihologije, ispitujući Beckerove teze dolazi do zaključka da je razlog za to funkcija ublažitelja anksioznosti i izvora samopouzdanja i samopoštovanja koju svjetonazori obavljaju. Zašto se, onda, ljudi uvredljivo referiraju na tuđe svjetonazore i šta takva praksa proizvodi? Greenberg, Solomon i Pyszczynski (1986, “The causes and consequences of a need for self-esteem: A terror management theory”, str. 199-200) odgovaraju: „Prijetnje kulturološkoj drami pojedinaca najčešće izviru iz saznanja da drugi ne slijede istu kulturološku dramu kao i oni… Mi smatramo da je sveprisutna sklonost članova neke grupe da ispoljavaju negativne stavove, vjerovanja i postupke prema članovima neke vanjske [druge] grupe zapravo njihov pokušaj da uklone prijetnju vlastitim uvjerenjima, koju implicira i samo postojanje te vanjske grupe.“
Odatle, „kada se prijetnje [tom svjetonazoru] uistinu dogode, osjećaj urgentnosti da se održi ublažitelj anksioznosti kod pojedinca se uveliko pojačava, koristeći širok spektar odbrambenih strategija čiji je cilj uklanjanje prijetnje ili popravljanje štete“.
Ljudi se ismijavaju tuđim običajima i prikazuju ih inferiornim radi podrške vjeri u superiornost vlastite kulturološke drame i održavanja osjećaja vlastite vrijednosti unutar te kulturološke drame.
Oni koji su predmet izrugivanja pak reagiraju da umire vlastitu anksioznost. Dakle, ne radi se o tome da jedni znaju objektivne činjenice o ljudima i svijetu, a drugi ne, niti o tome da su jedni imuni na „iracionalne“ običaje i obrede, a drugi ne – radi se o „zaštiti“ vlastitog svjetonazora koji je izvor smisla i identiteta. Zato su narativi, diskursi i korespondirajući afekti pivotalno važni.
Sarajevska humoristično-analitična „sloboda“ govora
Ovih dana u Sarajevu ponovo je aktuelno – ničim izazvano, osim možda, kako Greenberg i društvo sugeriraju, činjenicom da egzistira i smeta – ismijavanje i ruganje muslimanskoj molitvi, pozivu na molitvu i sl. Istina! Mnogi bošnjački muslimani se još uvijek, manje-više, mole. Mole se za kišu, za zdravlje i za šta sve ne, a oni koji su licemjeri među njima simuliraju sve navedeno radi materijalne i društvene koristi.
Neko od „bošnjačkih“ ostalih koji muslimane doživljavaju neoprostivo neprilagodljivim i „nepripadajućim“ možda bi ipak mogao priznati da su bošnjački muslimani ni manje ni više nego ljudi jednaki svim drugima! Manifestiraju entitativne fenomene karakteristične za homo sapiensa i njegove grupne prakse. Zašto ih se onda ekskluzivno izdvaja i kontinuirano omalovažava, najčešće u vezi sa njihovom „nepoćudnom“ vjerom, tim izrazitim afektivno-diskurzivnim motivom za prethodno i potencijalno buduće nasilje protiv njih?
Ako smo analitični i lišeni humora, primjetit ćemo da šale na račun druge dvije „konstitutivne“ vjere ali i najmanja kritika ostalih nije društveno prihvatljiva aktivnost u Sarajevu. Pomno se ispituje identitet šaljivdžije, i zna se ko u „slobodnom dijelu“ bh. društva smije a ko ne smije prakticirati „analitični humor“. Također, precizno se zna kod naših slobodana šta je predmet satire da bi ismijavanje bilo sloboda govora i šala.
Sloboda govora je kad se rugaš bosanskim muslimanima, a ako se uvrijede i odreagiraju kako predviđa teorija upravljanja užasom – onako defanzivni, reaktivni, neefikasni i zbunjeni nesmiljenošću „šala“ – ne brini se, njih se žigoše progoniteljima. Ti postaješ žrtva njihove nesnošljivosti, jer ne znaju kako da „snose“ ono što ti ne želiš trpjeti nikada i nikako, zato si ti taj koji je progonjen. Ljute se kad ih se slobodarski vrijeđa, i neprihvatljivo vrijeđaju nazad.
Ateisti u Sarajevu, seniori i omladina, smjelo i dignuta čela polažu vijence na Titov spomenik. Skrušeno stoje u prisustvu „idola“ i obavljaju razne obrede.
Neko zloban bi rekao da rade isto što rade i svi drugi pagani pred svojim kumirom. Stvara li ovo nelagodu? Poželiš li „ispaliti“ da je Tito hiljadu puta bolji od Alije, da su komesari barem bili iskreni a hodže su svi odreda licemjeri i lopovi, to je normalno, ne brini. „Šaljivdžijski“ ismijavam svjetonazor koji je, očigledno, ublažitelj tvoje egzistencijalne anksioznosti i ti ne želiš da se rugam njegovim simbolima i praksi. Emotivna reakcija koja te pokreće je heuristični mehanizam iskovan kulturološkom indoktrinacijom, a nikako poznavanje objektivnih činjenica o ljudima i svijetu.
Tako se u ovih dana aktuelnom postu izvjesne aktivistkinje za koju mediji insistiraju da je analitičarka podrugljivo sugerira reisu (duhovnom vođi muslimanske zajednice u Bošnjaka) da patentira rješenje za klimatske promjene jer je pozvao na molitvu za kišu. Jedan od pežorativnih komentara na račun muslimana u sklopu te objave, koji je jedini zapravo privukao moju pažnju, ismijavao se neprilagodljivom „tribalizmu“ muslimana. Kad je zadnji put jedna zajednica u Evropi radi svojih „nepripadajuće čudnih“ običaja prozvana neprilagođenim plemenom, tj. kandidatom za nužno brisanje njenog dotadašnjeg kulturološkog koda, sve se završilo pokušajem brisanja te zajednice sa lica zemlje.
Ovakav diskurs, kakogod izgledao marginalan, nije nimalo smiješan. Zar „šaljivdžije analitičari“, počevši od onih kojima od svih gromkih džamijsko-crkvenih poziva na molitve u Sarajevu smetaju samo oni muslimanski, pa do ovih što nude difamiranje za siromašne, zar ne vide da im smetaju iste stvari i isti objekti koje je već „tretirala“ artiljerija s brda?
Ove „šale“ se ne čine duhovitom satirom na račun organizirane religije, kao vrhunski „Life of Brian“ Montyja Pythona ili neki zanimljivi lokalni skečevi kakav je bio „Sajam vjerske opreme“ Nadreality Showa. Radi se o površno domišljenim i neodmjereno sprovedenim aktivnostima „mijenjanja nepoćudnog kulturološkog koda“ kod baštinika „inferiornog svjetonazora“, koje spadaju u javne aktivnosti nekih intelektualaca i aktivista iz Naše stranke sa svom tavabijom koju ponekad zovu „šaljivdžijama“ i „analitičarima“, a ponekad „umjetnicima koji istražuju reakcije“, i sl. To je postalo jasno onog momenta kad je navedena partija „ispucala“ priopćenje za javnost prije bilo kakve suvisle reakcije ismijane strane, koja je ultimativno izostala.
U saopćenju oni su osupnuti i groze se „progona“ njima dragih šaljivih analitičara, koji samo prakticiraju slobodu govora i ismijavaju kišnu dovu reisa „Mustafe ef. Cerića“. Toliko su ozbiljni i kadri mijenjati kulturološki kod „nazadnih muslimana“ da ne znaju kako je zapravo Husein ef. Kavazović reisul-ulema još od 2012. godine., inače žrtva stvarnog progona i logoraš, pa su morali naknadno mijenjati saopćenje.
Šta da kaže i najveći skeptik, agnostik ili šokirani ateista osim da im je Bog pamet uzeo da iskažu sav raskoš svojih slobodarskih aktivnosti, pa jel’? Neshvatljivo je da jedini diskurzivno-narativni kontinuitet neke političke partije može biti politika identiteta i „mijenjanja kulturološkog koda“ nekog naroda u svim aspektima njegove egzistencije. Za sve ostalo u normativnom, ideološkom ili praktičnom smislu, izuzme li se standardni bosanskohercegovački lični materijalni interes, ta stranka je potpuno nezainteresirana.
Uzgred budi rečeno, potrebno je snažno podržati slobodu govora čak i kada govor sadrži implicitne „uvrede“. Ne govorim o kulturološkom rasizmu, govoru mržnje ili pozivima na nasilje. Potrebno je, također, uzeti u obzir da prizemno, eksplicitno uvredljivo ismijavanje ima isključivo negativnu funkciju koju empirijski detektira i opisuje teorija upravljanja užasom.
Na tome se treba uvježbavati društvena otpornost i intelektualna žilavost, nema potrebe za cenzurom. Biti uvrijeđen je „egzistencijalni rizik“. Međutim, treba reći svima onima koji su u javnom prostoru uvredljivi i nepristojni da zadrže minimum ličnog integriteta i da se ne žale na „diskriminaciju“ i „progon“ samo zato što ih pojedinci kritiziraju ili u određenom broju slučajeva vrijeđaju i ismijavaju na način na koji oni to rade drugima. Ta cmizdravost je patetična i neuvjerljiva.
Ima li smisla danas prihvatati „iracionalne“ kolektivne aktivnosti?, pitanje je koje oslikava lažnu dilemu.
Svi ljudi, teisti i ateisti, u kontekstu modernih i predmodernih, humanističkih i teozofskih svjetonazora baš tako funkcioniraju, „iracionalno“, jer je svaka svjetonazorska racionalnost proceduralnog, a ne objektivnog karaktera. Svi imaju svoje obrede i običaje, pobožne ili bezbožničke, iracionalne onim drugima, ali racionalne u kontekstu kakvoće ljudskog ponašanja. Time, naposljetku, ljudi sličnih sklonosti i uvjerenja proizvode svoju entitativnost, što nije nužno zlo. Mole se personalizirano apsolutnom, štuju kumirski opipljivo a neki su „nigdje“ u svemu tome i imaju svoj poseban stav i oštro brane to „ništa“ koje je najsmislenije „nešto“.
Funkcija molitve i obreda je društvena projekcija afekta zajednice i njenih stremljenja.
Kod ovih koji vjeruju u dublje značenje, kolektivna molitva je iskaz prihvatanja apsolutne volje, a manje puko ispunjavanje vlastitih htijenja. Molitva je simbol predanosti nekoj vjeri pa makar ostala neuslišena. Ironično je u kontekstu slučaja sarajevske humoristično-analitične slobode govora, da je prvi pravi naučnik, ne filozof i mudrac, nego izumitelj modernog naučnog metoda kojeg koriste svi naučnici do danas El-Hasan ibnul-Hejsem, Baconov, Da Vincijev, Galileijev, Huygensov, Descartesov i Keplerov slavljeni „Alhazen“, bez imalo sumnje učestvovao u kišnim dovama pored pet redovnih molitvi koje je standardno obavljao. On je objasnio razliku između slijeđenja vjere i empirijskog utvrđivanja činjenica o svijetu.
Istinska dilema je zašto u Sarajevu nema intelektualaca koji bi bili voljni shvatiti i objasniti ljudsku osobinu „iracionalnosti“ na način koji nije ideološko-redukcionistički, jer tada bi se mogli, napokon, iskreno smijati pravim šalama i šaljivdžijama.
