Oktobar je čudan mjesec. Kad sam bio dječak 80-ih godina prošlog stoljeća, i milenija, pripadnik zadnjih generacija Titovih pionira, marljiv i dobar đak, glave pune kao šipak priča iz NOB-a koje je pričao deda, borac 2. proleterske brigade, oktobar mi je bio asocijacija na masovno streljanje civila u okolini Kragujevca tokom 2. svjetskog rata 1941. godine. Taj događaj, pravilo koje je ustanovio i njegov “rationale” iz pozicije njemačkog okupatora izazivao je u meni bijes i snažne, negativne emocije ali i začuđenost time da ljudi mogu jedni druge doživljavati manje vrijednim.
Piše: Zlatan HADŽIĆ za Proglas
Otprilike u ovo vrijeme prije 82 godine tadašnja Jugoslavija, pa samim tim i Srbija, bila je pod njemačkom okupacijom. Nijemci su vjerovali da su poseban narod sa posebnom misijom i mjestom u svijetu. Njihov ekskluzivistički sentiment najbolje je sažeo bivši njemački vojnik Henry Mettelman, poslijeratni mirovni aktivista koji je te 1941. godine imao 18 godina: “Prihvatio sam kao posve prirodnu misao da je njemačka dužnost za dobrobit cjelokupnog ljudskog roda da nametne naš način života nižim rasama i nacijama koje, vjerovatno radi njihove ograničene inteligencije, nisu u potpunosti razumijevale šta smo zapravo htjeli uraditi.”
Srpski gerilci, neupućeni u „posve očiglednu činjenicu“ da su niža rasa i da su ograničeno inteligentni, napravili su sačekušu Nijemcima kod Gornjeg Milanovca, ubivši 10 i ranivši 26 njemačkih vojnika. Ovaj događaj je inicirao dva procesa. Prvi je da su Nijemci zaključili kako su sva sela u okupiranim krajevima “legla bandita”, da jedan mrtav Nijemac vrijedi 100 lokalaca, a jedan ranjeni Nijemac vrijedi 50 lokalaca. Shodno zaključenom, njemačka komanda je naredila masovna streljanja u i oko Kragujevca. Neselektivno ali mašinski temeljito je streljano oko 2800 ljudi u Kragujevcu, najviše Srba, potom Jevreja, Roma, muslimana, Makedonaca, Slovenaca i drugih. Strijeljani su i učenici škola i njihovi nastavnici.
Drugi proces potaknut navedenim događajima bio je konačni raskol između partizana i četnika. Potonji, rojalisti i nacionalisti zaključili su da će otpor okupatorima dovesti do još snažnije odmazde, pa su odlučili radije sarađivati sa Nijemcima i raditi što i oni rade. Bili su potencijalno prihvatljiva opcija za obnašanje vlasti okupatorskim snagama. Prvi su odlučno i veoma nasilno odbacili četničke zaključke, proglasivši ih okupatorskim slugama, te su intenzivirali napade na njemačke jedinice ali i sve lokalce, vojne i civilne instance koje su percipirali saradnicima okupatora. Zato od Nijemaca ne čujemo mnogo o Draži a sa njemačke potjernice saznajemo da je Tito “komunistički poglavica”, internacionalni terorista koji se u “španjolskom građanskom ratu i u Sovjetskoj Rusiji putem GPU izškolovao u svim metodama terora, bestialnog uništavanja ljudi”, zapravo “boljševički agent”, da je “njegova ‘akcija za oslobođenje’ stajala Vašu zemlju već na tisuće njezinih najboljih sinova”, da su “neizreciva bieda, glad i bezkrajne muke: to su njegovi dosadanji uspjesi”, i da će njegovo uklanjanje sa scene “narod i domovinu osloboditi od biča krvavog boljševičkog terora”.
Zapovjedništvo njemačkih četa u Hrvatskoj koje je za sve probleme na okupiranim teritorijama krivilo Tita, jer „svi“ znaju da okupacija ne može proizvesti bilo kakav problem kod ljudi „umanjene inteligencije“, ponudilo je za drukanje pobunjeničkog kajkavca sa manirima Bečlije 100.000 “Reichmarks” u zlatu uz poklik “ŽIVOT, SLOBODA I ZAŠTITA!”
Svi koji sistematski ubijaju pozivaju se na život, kako poetično.
Ispostavilo se da su Nijemci i četnici bili u krivu. Represija je samo izazvala još snažniji revolt kod običnih ljudi i intenzivirala pristupanje južnih Slavena NOV-u. Također, uvjerenje nacista da postoje narodi i rase višeg reda i narodi i rase nižeg reda opovrgnuto je ne samo bespoštednom borbom i prkosom golemim gubicima, nego i činjenicom da su okupacija i njene surove posljedice rodile i takve pjesme poput “Krvave bajke” Desanke Maksimović. BBC na srpskom jeziku je prije par mjeseci objavio članak o Desanki u kome navodi njene riječi da je u njoj “bilo osjećanje mržnje i revolta” tokom njemačke okupacije, da se poema u njoj “rodila” kad je čula za događaje u Kragujevcu, kao da je već bila “zapisana”.
Ne može ljudskije od ovoga, i od činjenice da su ljudi proaktivno nasilni i surovi, posebno ako percipiraju opresiju i domen gubitka. Upravo zato su inkluzivni odnosi regulirani normama bolji od odnosa reguliranih partikularnim herojskim narativima i arbitrarnim ekskluzivizmom.
Iako sam bio marljiv i dobar đak, i trudio se da budem dobar drug, redovno bio taj koji je recitovao pjesmu o četi đaka koja je umrla junačkom smrću u jednom danu, nisam jugonostalgičar. Ne, između ostalog i zato jer je nostalgija poraz, smrt imaginacije i raspadanje duha. Također, svjestan sam da na periodičnoj tabli elemenata ne postoje gradivni blokovi koji bi u fizičkom svijetu materijalizirali smislene političke aktivnosti malenih i demografski klimavih južnoslavenskih državnih ponornica otrovanih ekskluzivizmom. Južni Slaveni su se pokazali rijetko talentiranim da ugoste sav otpad svjetskih geopolitičkih previranja u formi stvarnog sukoba.
Danas su oko mene neki bivši drugari, koji bi u oktobru recitovali iste pjesme, ali selektivno, pa bi jedna borba protiv okupacije bila herojstvo a druga izraz “bestialnog uništavanja ljudi”.
Samo oni su pravovjerni ustanici u borbi za ljudska prava, ni žrtve u 2. svj. ratu nisu iste za njih a kamoli “podljudi” koji zapravo ne znaju šta je dobro za njih pa ih treba držati iza žice. Ipak, nedostaje mi jedna stvar iz Jugoslavije – politički idealizirana, podrazumijevajuća misao o tome da su ljudi, ljudi, i da za sve treba važiti isti zakon, ista kolektivna i individualna prava, posebno ako je država etnonacionalno šarena. Ne kako današnji pseudojugonostalgičari kažu da za neke to i ne treba da važi, jer su kulturološki manje vrijedni i nesposobni biti ravnopravni drugima.
Nedostaje mi to i “Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita” u srednjim školama sa sve M48 i modrim ramenom… Prihvatam da možda griješim i da sam emotivno kompromitiran krilaticama iz najranijeg djetinjstva tipa „bolje grob, nego rob“. Čak ni religije nisu uspjele navesti ljude da vjeruju u jednakost svih u ljudskosti, jer uvijek njihovi interpretatori imaju ono „ali“. Kakogod, bez obzira na Desanku čovjeka, homo politikusa i homo psihologikusa, njena „Krvava bajka“ sama po sebi i događaj na koji se referira uvijek probudi u meni jake emocije.
