Zapadne zemlje okupljene u takozvanoj Koaliciji voljnih ulaze u završnu fazu oblikovanja sigurnosnog okvira za Ukrajinu u postratnom periodu, s jasnom porukom da eventualni mirovni sporazum s Rusijom neće biti moguć bez čvrstih i obavezujućih garancija za Kijev. Prema nacrtu deklaracije, usaglašenom na sastanku u Parizu kojem prisustvuje i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, suverenitet i dugoročna sigurnost Ukrajine tretiraju se kao sastavni dio buduće evropske i evroatlantske bezbjednosti.
Dokument, u koji su zapadni mediji imali uvid, predstavlja najkonkretniju formulaciju do sada o vojnom i političkom angažmanu Zapada nakon okončanja rata. U njemu se naglašava da sposobnost Ukrajine da se samostalno brani nije samo nacionalno pitanje, već ključni faktor stabilnosti šireg sigurnosnog prostora Evrope.
Centralna tačka nacrta odnosi se na uspostavljanje mehanizma koji bi u slučaju novog ruskog oružanog napada automatski aktivirao međunarodnu podršku Ukrajini. Te obaveze uključivale bi vojnu asistenciju, obavještajnu i logističku podršku, diplomatske inicijative, kao i nove pakete sankcija protiv Moskve. Posebno se naglašava da će Sjedinjene Američke Države, zajedno s evropskim partnerima, igrati „vitalnu i blisko koordiniranu ulogu“ u tom sistemu garancija.
Plan također predviđa formiranje multinacionalnih snaga koje bi imale zadatak nadzora prekida vatre, podrške i obuke ukrajinskih oružanih snaga. Iako nacrt ne sadrži precizne brojke, u diplomatskim krugovima se spominje raspon od 15.000 do 30.000 vojnika. Francuska i Velika Britanija preuzele bi vodeću ulogu u kopnenim i zračnim komponentama, dok bi Turska bila zadužena za sigurnost pomorskih i transportnih pravaca u Crnom moru.
Prema procjenama većine evropskih zvaničnika, ove snage ne bi bile raspoređene uz samu liniju fronta, već bi djelovale uglavnom na zapadu Ukrajine, gdje bi osiguravale logistiku, stabilnost i vojnu pripremu ukrajinskih jedinica.
Ipak, ključna otvorena pitanja ostaju neriješena. Među njima su pravila angažmana u slučaju ponovnog ruskog napada, kao i konkretan oblik američkih sigurnosnih garancija. Evropski diplomati otvoreno priznaju da se još uvijek vodi rasprava o tome da li bi međunarodne snage u takvom scenariju odgovorile vojno ili bi se povukle. Kada je riječ o SAD-u, raste optimizam da će Washington pružiti snažnu podršku, iako se zasad razmatra mogućnost da američke trupe budu prisutne isključivo u neborbenoj, posmatračkoj ulozi.
Diplomatski pritisak dodatno je pojačan činjenicom da je administracija Donalda Trumpa ranije insistirala na mirovnom planu koji je Kijev smatrao nepovoljnim. Kao odgovor, Ukrajina i njeni evropski saveznici, predvođeni Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom, izradili su alternativni prijedlog koji snažnije insistira na teritorijalnom integritetu i sigurnosnim garancijama.
Ukrajinski pregovarači tvrde da je većina elemenata mirovnog plana načelno dogovorena, ali da su ključni detalji – uključujući teritorijalna pitanja, status Donbasa i budućnost nuklearne elektrane Zaporožje – i dalje duboko sporna tačka. Kijev zagovara zamrzavanje linije kontakta ili demilitarizaciju određenih područja, dok odbacuje bilo kakvu ideju zajedničkog upravljanja nuklearnim postrojenjima s Rusijom.
U Briselu, međutim, prevladava uvjerenje da Moskva zasad ne pokazuje spremnost na ustupke. Izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji tvrdi da će Rusija ostvariti ciljeve svoje „specijalne vojne operacije“ sporazumom ili silom, dodatno učvršćuju taj skepticizam.
Zbog toga Evropska unija paralelno priprema novu, dvadesetu rundu sankcija protiv Rusije od početka invazije, čime Zapad jasno poručuje da sigurnosne garancije za Ukrajinu neće ostati samo politička deklaracija, već dio šire strategije odvraćanja i dugoročnog pritiska na Moskvu.
