“Kada nekoga ko je optužen za ratne zločine poput Momira Talića predstavljate kao moralni uzor budućim generacijama, kada hoćete da se jedan trg zove po njemu, tada ne gradite kulturu sjećanja. Gradite kulturu poricanja zločina i glorifikovanja zločinca. I to radite uoči Dana bijelih traka. Čega se pametan stidi, time se ova današnja Banja Luka ponosi.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
U manjem bh. entitetu, čini se da je dovoljno biti ili ratni zločinac ili optuženik za ratne zločine i, evo ga, dobićete ulicu ili trg. Takav je slučaj sa prijedlogom optuženog za ratne zločune Momira Talića od strane Milorada Dodika. I možda je bolje tako. Zvuči perverzno, ali čega se pametan stidi, time se Banja Luka, da ne kažem budala, ponosi Jer barem nema foliranja.
Da se više ne lažemo
Nema više potrebe za motanjem u celofan, za pričama o europskim vrijednostima, pomirenju, zajedničkoj budućnosti ili suočavanju s prošlošću. Kada najmoćniji čovjek entiteta Republika Srpska javno zatraži da trg u najvećem gradu tog entiteta nosi ime čovjeka kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine, tada stvari konačno dobijaju svoje pravo ime. Tada više nema dileme.
Kada je jasno da se politika sjećanja u RS-u ne zasniva na istini, pravdi ili pijetetu prema žrtvama. Zasniva se na slavljenju vlastitih vojnih i političkih mitova, zločinaca, bez obzira na cijenu koju su za te mitove platili drugi, nevini ljudi od strane narečenih zločinaca.
Milorad Dodik je ovih dana, povodom godišnjice smrti Momira Talića, zatražio od gradskih vlasti da jedan trg u Banjoj Luci ponese njegovo ime. Nije ga predstavio kao čovjeka protiv kojeg je podignuta optužnica za ratne zločine. Nije podsjetio da ga je Haški tribunal uhapsio posredstvom austrijskih vlasti u Beču. Nije spomenuo ni jednu jedinu riječ iz optužnice.
Umjesto toga, Talić je proglašen “narodnom ikonom” i “borcem za slobodu srpskog naroda”. I upravo je tu srž problema.
Jer kada nekoga ko je optužen za ratne zločine predstavljate kao moralni uzor budućim generacijama, tada ne gradite kulturu sjećanja. Gradite kulturu poricanja. Gradite društvo u kojem činjenice više nisu važne. Društvo u kojem je dovoljno pripadati “našoj strani” da bi sve ostalo postalo nebitno.
A Momir Talić nije bilo kakva historijska figura.
Malo podsjećanje
Bio je komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i jedna od ključnih vojnih ličnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal ga je optužio za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Optužnica nikada nije dobila sudski epilog jer je Talić umro tokom postupka.
To, međutim, nije isto što i oslobađajuća presuda. Naprotiv.
Smrt je prekinula sudski proces. Nije ga poništila. Ali u današnjoj Republici Srpskoj ni to više nije važno. Važno je samo da se mit održava. A mitovi traže trgove.Traže ulice. Traže spomenike. Traže počasna građanstva. Talić po drugi put i nakaradna logika.
I tu dolazimo do zanimljive činjenice. Ovo nije prvi put da se Momir Talić pokušava institucionalno nagraditi u Banjoj Luci. Prije nekoliko godina SNSD ga je predlagao za nagradu Grada Banja Luka. Ranije su se pojavljivale inicijative da dobije status počasnog građanina. Pisao sam o tome.
Dakle, nije riječ o incidentu. Riječ je o kontinuitetu. O dosljednoj politici. Riječ je o gradu koji već decenijama šalje istu poruku: Što je nečija ratna biografija kontroverznija i krvavija, to su veće šanse da dobije ulicu, spomenik ili neku drugu javnu počast. Dok civilne žrtve ostaju bez glasa.
Dok prognani ostaju bez pravde. Dok se o ubijenim komšijama govori šapatom. U takvom ambijentu potpuno je logično da Momir Talić postane kandidat za trg.
Kao što je logično da se ulice nazivaju po ljudima čija je uloga u ratu duboko kompromitovana.
Kao što je logično da se historija pretvara u propagandni, ćirilični letak. Jer Banja Luka pod Dodikom već dugo ne pokušava da bude europski grad. Ona pokušava da bude muzej nacionalističkih mitova. Muzej u kojem se eksponati ne čuvaju iza stakla nego sjede u institucijama.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je Talić bio jedan od ključnih komandanata tokom operacije Koridor 1992. godine. Nakon te operacije dokumentovani su brojni zločini nad civilima, uključujući ubistva staraca, pljačke i sistematsko uništavanje imovine. Prema podacima organizacija koje se bave dokumentovanjem ratnih zločina, ubijeno je 458 hrvatskih civila.
Četiri stotine pedeset osam ljudi. Uglavnom starijih. Ljudi koji nisu predstavljali nikakvu vojnu prijetnju. Za te zločine gotovo niko nije odgovarao.
Ali zato danas imamo inicijativu da jedan od glavnih banjalučkih gradskih trgova nosi ime čovjeka čije se ime vezuje za vojnu strukturu pod čijom komandom su se ti zločini dogodili.
I onda se neko čudi što Bosna i Hercegovina ne može naprijed. Kako će naprijed? Na kakvim temeljima? Na trgovima optuženika? Na ulicama negatora?
Na spomenicima ljudima koje ostatak civilizovanog svijeta povezuje sa najmračnijim epizodama evropske istorije nakon Drugog svjetskog rata?
Ironija je potpuna. U Njemačkoj bi političar koji predloži da trg dobije ime po nekome optuženom za ratne zločine vjerovatno završio političku karijeru istog dana. U Republici Srpskoj dobije aplauz.
Prijedlog kao dijagnoza
U normalnim društvima suočavanje s prošlošću predstavlja uslov za budućnost. U Dodikovom sistemu prošlost služi kao alat za proizvodnju novih sukoba, novih podjela i novih mitova.
Zato prijedlog o Trgu optuženika za ratne zločune Momira Talića nije samo lokalna priča. To je politička dijagnoza jednog društva. Društva koje se već tri decenije vrti u krug. Društva koje i dalje bira mit umjesto činjenice. Društva koje slavljenjem optuženika za ratne zločine i samih ratnih zločunaca pokazuje koliko se udaljilo od elementarnih civilizacijskih normi ako je ikad i bilo u skladu sa njima.
Pa kada sljedeći put čujete priče o evropskom putu entiteta Republika Srpska, sjetite se ove inicijative.
Sjetite se da se u Banjoj Luci raspravlja o tome hoće li trg dobiti ime po čovjeku optuženom pred Haškim tribunalom. I sjetite se da to nije izuzetak. To je pravilo.
Jer u Banjoj Luci ovoj danas odavno je uspostavljen jednostavan kriterijum za ulazak u panteon nacionalnih veličina. Ako ste optuženi za ratne zločine, imate ozbiljne šanse za ulicu. Ako ste osuđeni, možda dobijete spomenik.
A ako ste žrtva, ostaje vam tišina.
