U noći 15. juna 2026. godine Ruska Federacija izvršila je još jedan masovni kombinovani napad na teritoriju Ukrajine upotrebom udarnih bespilotnih letjelica i raketa vazdušnog i kopnenog baziranja. Glavni pravac napada bio je Kijev. Pod udarima su se našli i Dnjipro i Harkov.
Piše: Oleksandr LEVČENKO Antena M
Ukupno je Rusija za izvođenje napada upotrijebila 681 sredstvo vazdušnog napada, uključujući 70 raketa i 611 bespilotnih letjelica različitih tipova. Među njima su bile šest hipersoničnih protivbrodskih raketa 3M22 „Cirkon“, 34 balističke rakete „Iskander-M“, 30 krstarećih raketa H-101 i 611 udarnih dronova.
Snage protivvazdušne i protivraketne odbrane Ukrajine pokazale su visok nivo efikasnosti, uništivši svih 30 krstarećih raketa H-101, pet od šest raketa „Cirkon“ i 582 bespilotne letjelice. Istovremeno je od 34 balističke rakete „Iskander-M“ presretnuto 15. Glavni razlog bilo je kritično opterećenje sistema protivraketne odbrane i nedostatak raketa-presretača za odbijanje tako masovnih napada balističkim sredstvima.
Kao posljedica masovnog napada na Kijev, oštećenja i požari zabilježeni su u svim gradskim četvrtima. Službe za vanredne situacije radile su na više od 50 lokacija. Teško su oštećene stambene zgrade, skladišta, objekti kritične infrastrukture i preduzeća. Uništene su desetine automobila. Usljed pogodaka oštećeni su dalekovodi, zbog čega su stotine hiljada potrošača u sjevernom dijelu grada ostale bez električne energije.
Posebnu pažnju izazvao je pogodak na teritoriju Kijevsko-pečerske lavre, gdje je izbio požar na krovu Uspenske saborne crkve. Takođe su zabilježena oštećenja Nacionalnog kulturno-umjetničkog i muzejskog kompleksa „Mistecki Arsenal“.
Prema jutarnjim podacima, u Kijevu je potvrđena smrt šest osoba, dok je 37 ljudi ranjeno, među kojima ima djece i trudnica.
Posebno treba izdvojiti napad na Harkov tokom kojeg su ruske snage primijenile taktiku ponovljenog granatiranja. Nakon prvog udara, koji je izazvao velike požare i brojne povrede među civilnim stanovništvom, izveden je drugi napad na isto područje dok su službe za hitne intervencije već bile na terenu. Tom prilikom poginulo je pet spasilaca, dok je još pet ranjeno. Značajna razaranja pretrpjela je i infrastruktura Dnjipra, gdje je zabilježen veliki broj civilnih žrtava i povrijeđenih.
Rusija sistematski izvodi napade na objekte ukrajinske kulturne i istorijske baštine. Još jedna potvrda toga bio je napad na Uspensku sabornu crkvu Kijevsko-pečerske lavre – spomenik svjetskog značaja koji se nalazi na UNESCO-voj Listi svjetske baštine. Hram je izgrađen prije gotovo hiljadu godina, mnogo prije prvog hroničarskog pomena Moskve.
Uprkos stalnim pokušajima Vladimira Putina da se predstavi kao duboko religiozna i pravoslavna osoba, ruski napadi na pravoslavne svetinje u Kijevu pokazuju duboku kontradikciju između deklarisanih vrijednosti i stvarnih postupaka ruskog rukovodstva.
Ozbiljna oštećenja pretrpio je i Nacionalni kulturno-umjetnički i muzejski kompleks „Mistecki Arsenal“. Osim toga, usljed raketnog udara na Nacionalni filmski studio „Oleksandr Dovženko“ uništena je najveća i najstarija kolekcija kostima u Ukrajini, koja je brojala oko 100.000 scenskih kostima i više od tri miliona odjevnih predmeta korišćenih u domaćoj kinematografiji tokom više decenija.
Pod vatrom se našao i Harkovski umjetnički muzej, u kojem se čuva jedna od najvrjednijih umjetničkih zbirki Ukrajine. Oštećenja su zabilježena i na drugim važnim kulturno-umjetničkim objektima u Dnjipru.
Napadi na kulturnu baštinu svjedoče o nastojanju Kremlja da udari ne samo na državnu infrastrukturu Ukrajine, već i na njen nacionalni identitet, istorijsko pamćenje i kulturno nasljeđe. Takvi postupci suprotni su normama međunarodnog humanitarnog prava, posebno odredbama Haške konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba.
Ponovljeni napadi na mjesta djelovanja hitnih službi postali su karakteristična odlika ruske ratne taktike. Namjerno gađanje medicinskog osoblja i spasilaca tokom obavljanja njihovih profesionalnih dužnosti predstavlja grubo kršenje Ženevskih konvencija i može se smatrati ratnim zločinom.
Nesposobnost ruske vojske da ostvari odlučujuće strateške uspjehe na bojnom polju sve se češće nadoknađuje terorom nad civilnim stanovništvom u ukrajinskoj pozadini. Budući da nije u stanju da slomi odbranu Oružanih snaga Ukrajine, Kremlj za mete bira stambene četvrti, objekte kritične infrastrukture, obrazovne ustanove, zdravstvene institucije i kulturne spomenike.
Cilj takve strategije jeste stvaranje atmosfere stalnog straha, humanitarne krize i psihološke iscrpljenosti društva s namjerom podrivanja otpornosti ukrajinske države i njenih građana.
Istovremeno, postupci Moskve ukazuju na pripreme za dugotrajnu konfrontaciju. Povećanje vojnih izdvajanja, preusmjeravanje ekonomije na ratne potrebe, masovna mobilizacija resursa i širenje vojno-tehničke saradnje s autoritarnim režimima, prije svega sa Sjevernom Korejom, pokazuju odsustvo namjere da se agresija zaustavi.
U tim okolnostima od presudne važnosti ostaje jačanje sistema protivvazdušne i protivraketne odbrane Ukrajine kroz dodatne isporuke savremenih sistema Patriot, NASAMS i IRIS-T. Svaka dodatna baterija protivvazdušne odbrane i svaka raketa-presretač znače spašene živote civila, očuvanu infrastrukturu i zaštićene objekte kulturne baštine.
Jednako je važno pojačati sankcioni pritisak na Rusiju. Uprkos postojećim ograničenjima, Moskva i dalje nabavlja zapadne mikroelektronske komponente putem posredničkih šema i trećih zemalja. Zato međunarodna zajednica treba da proširi mehanizme sekundarnih sankcija prema državama, kompanijama i finansijskim strukturama koje pomažu zaobilaženje restriktivnih mjera.
Istovremeno, postojeća ograničenja na upotrebu zapadnog dalekometnog naoružanja od strane Ukrajine umanjuju efikasnost njenih odbrambenih sposobnosti. Znatno efikasniji pristup predstavlja gađanje preduzeća ruskog vojno-industrijskog kompleksa, mjesta proizvodnje raketa i bespilotnih letjelica te logističkih centara, nego isključivo presretanje raketa iznad ukrajinskih gradova.
Danas Rusija nastavlja da povećava svoj raketni potencijal, između ostalog zahvaljujući vojno-tehničkoj saradnji sa Sjevernom Korejom, koja je Moskvi već isporučila značajan broj balističkih raketa srednjeg dometa. To još jednom potvrđuje potrebu za širenjem međunarodne podrške Ukrajini kako u vojnoj tako i u finansijskoj sferi.
Istorija pokazuje da agresora nije moguće zaustaviti ustupcima. Jedini djelotvoran mehanizam prisiljavanja Rusije na mir ostaje kombinacija snažnog sankcionog pritiska, međunarodne izolacije i široke podrške Ukrajini savremenim naoružanjem. Upravo ukrajinski vojnici danas obuzdavaju jednu od najvećih vojnih prijetnji evropskoj sigurnosti, štiteći ne samo vlastitu državu nego i temeljne principe međunarodnog prava i sigurnosti na evropskom kontinentu.
OLEKSANDR LEVČENKO: Kremlj koristi mirovne inicijative kao alat pritiska
