Prelazeći ulicu Ive Andrića, koja A-fazu Alipašinog polja polovi, a razgraničava faze B i C, Muhamed je nastojao da ne misli ništa.
U tome je i uspijevao, a ono što je zauzvrat dobijao bio je čist fokus, moć opažanja kojoj ništa nije moglo promaći, ni koja auta prolaze, ni koji ljudi čekaju da pređu cestu, ni koje ptice nebom lete.
Prolazak policijske patrole, nekulturno izbačeni lakat mladog policajca kroz prozor, podsjeti ga da Nikoli nije ispričao baš sve.
Recimo to da je na sinoćnjem sastanku u Siciliji bio prisutan i policijski inspektor Drkić, kog je Grubi predstavio kao njihovog čovjeka i s kojim je Muhamed razmijenio broj.
Bilo je to Muhamedu istovremeno gadno i poželjno otkriće, ali to nije bilo ono što mu trenutno treba, da misli o bilo čemu, tako da je prestao i usredotočio se na ono što ga okružuje, primijetivši da su zelene površine nepokošene i da pored njega, jedan za drugim, prolaze Golfovi IV, V i VI, metalik sivi, teget plavi i bijeli.
Poslije toga primijetio je trafikanticu kako slaže trafiku, na klupi mjesnu legendu Baklju kako se svađa s nekim koga nema, a na prozoru u prizemlju staru ženu kako mrvi stari hljeb za cijelo jato golubova, čije je prisustvo objašnjavalo otkud u alipašinskom povjetarcu miris kokošinjca.
Na putu do željenog ulaza mimoišao se s dotjeranim službenikom toplana, kom prijateljski klimnu glavom, a zatim i sa srednjoškolskom drugaricom Eminom, čiji je umorni izraz lica bio potkrijepljen bebom u kolicima.
S njom je stao da se fino pozdravi, ali kada je Emina na to živnula i krenula da se prisjeća ne baš tako davnih dana škole kao nečeg od prije sto godina, izvinio joj se i rekao kako je pošao na sastanak.
Osvrnuo se za njom, da vidi hoće li vidjeti u koji je haustor skrenuo; nije vidjela, glava joj je bila u kolicima kad je Muhamed nestao iza velikog grma, na stazu koja je vodila do ulaznih vrata, istih kao vrata na njegovoj zgradi, ali drukčijih po tome što iza njih nije počinjala kućna atmosfera, već…
Nije htio razmišljati, htio je fokusirati se, opaziti i zapamtiti svaku sitnicu: novu kabinu od lifta i u njoj herave potpise navijački nastrojene djece, trajanje vožnje do osamnaestog sprata, zatim i sam sprat, na kom su troja vrata bila stara, tamna drvena, a samo jedna nova, bijela i metalna, blindirana.
Pogledao je i prezimena na vratima starim, našavši Hadžića, Hodžića i treće koje ne uspjede pročitati na prvi pogled, jer to je bilo nešto šta na sarajevskim vratima od stana vidi po prvi put: kuriozitet u obliku ćirilice.
Inače je Muhamed čitao ćirilicu kao latinicu kad je štampana, ali za pisanu se morao potruditi malo više: pisalo je Čedomir Popović.
Neobično mu jeste bilo, ipak ne toliko da odmah to ne bi smetnuo s uma, a pod uticajem onoga što predstoji i zbog čega je stajao ispred bijelih blindiranih vrata.
Pozvonio je i sačekao malo, nakon čega mu vrata širom otvori Haro, sa širokim osmijehom i velikom modricom na čelu, pred kojom Muhamed sada osjeti stid, posebno kad ga Haro zagrli.
Rasploženi Haro nije to ni primijetio, kako mu je Muha – od sinoć ga je zvao tako, a ne više po prezimenu Haler – prvo pogledao u modricu.
“Hoćeš kafu, sok?”, pitao je kao da vježba za posao koji ga je čekao u drugoj smjeni.
“Čašu vode”, odgovori Muhamed, koji je izbjegavao šećer iz naučnih razloga.
Sjedoše u veliku sobu, gdje je na stolu već čekala Harina dilerska teka, zajedno sa vagom i šest-sedam rolni najlona.
Nestrpljiv da se razriješi neugodne dužnosti, Haro odmah pređe na stvar, otvori debelu teku na dugi spisak imena u četiri kolone, među kojima su neka bila i prekrižena.
“Ovo su ti svi kupci”, reče i krenu da objašnjava svakog ponaosob, među kojima je bilo i dosta onih koje je Muhamed poznavao, a među njima i njih nekoliko pred kojima je morao prikriti iznenađenje – recimo poštar Elvis ili mali Suljo čija je mama bila sudinica.
“Ja sam im već javio svima da ćeš im se od sad ti javljati”, rekao je Haro na kraju i prebacio mali službeni telefon na Muhamedovu polovinu.
“Kafa ti je sto grama, kafa i kolač dvjesto pedeset. Više od toga ti neće niko tražit, i dvjesto pedeset je rijetko”, objasni mu Haro šifre, koje mu onda pokaza i u inboksu, mnoštvo poruka koje su pozivale na kafu i samo nekoliko na kafu i kolač.
“E sad roba…”, reče Haro i usta, dajući mu rukom znak da ga slijedi.
Upalivši svjetlo u špajzu do kog ga je doveo, Muhamed ugleda dva velika bijela plastična bureta, sa bijelim i crnim poklopcima, pred kojim Haro veselo reče: “Evo kupusa!”
Poslije toga odvrnu poklopce i pokaza Muhamedu robu u pakovanjima od kilu, a onda ih brzo zatvori jer je iz buradi nahrupio snažan miris odličnog kvaliteta.
“Vadiš po kilu, pakuješ stotke, a njih čuvaš ovde”, pouči ga Haro, pokazujući očima na veliku plastičnu kutiju sa zatvaračima na polici.
“Imaš sad u kutiji dvije i po kile spremne, trebalo bi da potraje do kraja hefte.”
Još mu je pokazao dio teke u kom su bili upisani dužnici, čije je listanje učinilo da izoštrena Muhamedova percepcija opazi iza septembra oktombar, a potom novenbar i decenbar.
“Predaju radiš iza Sicilije, znaš to i sam, jedino ako se ti dogovoriš drugačije…”, reče Haro, umuknuvši pred nastavkom “kao što smo se mi prošli put dogovorili”, jer i on je bio rad da se zaboravi ono što je bilo.
“Ove što su dužni ću ja riješiti, to se ne brini”, završi Haro predaju posla, nakon čega izvadi iz džepa debeli bunt para i sa velikim zadovoljstvom reče: “Meni ćeš kafu i kolač.”
Učinilo je to da Muhamed osjeti veliku simpatiju za Haru, zbog čega se htio odreći svoga dijela – šezdeset feninga po gramu bilo je njegovo s kafe i kolača – ali Haro ga odbi uz obrazloženje da mu želi napraviti sefte.
Kad je otišao i ostavio Muhameda samog u stanu, kad je Muhamed izdvojio na stranu svojih sto pedeset maraka, osjetio je u kako mu se u grudima širi nešto što jeste bila sreća, ali sa dozom strepnje, koja ga naposljetku natjera da se nasmije, kad osvijesti da strepi od toga šta će s tolikim parama.
Još se malo provrtio po stanu, zavirio tu i tamo, a onda je na službeni telefon došla poruka: “Kafa i kolač oko jedan?”
“Dogovoreno”, odgovori Muhamed i pomisli kako će kupiti sestri laptop.
Proglas ™ ©
