Sartre je davno napisao tu, u ovom dobu instagramičnu, rečenicu: Pakao su drugi (eng. Hell is other people). U njoj je sažeo svoju teoriju pogleda, u kojoj tvrdi da nailaženje na svijest drugih neminovno ograničava našu slobodu i fundamentalno mijenja naš način razmišljanja o sebi samima.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Posmatrajmo to kroz konkretnu situaciju. Odlučili ste da odete u šetnju parkom u kojoj osluškujete prirodu, prolazite rukom kroz travu, sjedite na random mjestima i imate donekle osjećaj sreće, kontrole i autonomije. Sve se mijenja u trenutku kada se u istom parku pojavi još jedna osoba. Sa njom ne morate ni imati nikakvu direktnu interakciju. Ona vam se ne mora ni obratiti, niti vas pogledati. Dovoljno je saznanje da je ona naprosto tu. Prisustvo ove osobe vas nasilno izvlači iz svog svijeta i prebacuje u tuđi. Tada shvatate da nijeste centar univerzuma. Pojavio se neko ko sa sobom nosi svoj, sasvim drugi, novi univerzum. U trenutku tog saznanja postajete objekat nečijeg subjekta. Svo razmišljanje, ponašanje i osjećanja odjednom bivaju uslovljena informacijom da postojite u tuđim očima, tuđem pogledu. Da vas neko drugi evaluira i procjenjuje.
Sartre kaže da “pogled”, ne samo da ne mora biti stvarno zurenje očima, već sama osoba ne mora nužno ni postojati. Dovoljno je da vidite kućicu na brdu, za koju nijeste sigurni da li je neko uopšte u njoj, da bi vas sama mogućnost toga da bivate posmatrani nesumnjivo vodila promjeni stava. Zato francuski egzistencijalista kaže da su pakao drugi i njihov pogled.
Ono što je za pojedinca pogled drugoga, za male države često postaju velike sile i međunarodne institucije, koje više liče na stroge roditelje, nego na ravnopravne partnere.
Crna Gora je oduvijek pod budnim okom institucija, bilo međunarodnih, bilo onih iz Beograda.
Nekada smo u parku nalijetali na zureći pogled Srbije, a nekada Evropske unije. I dalje je tako. S tim što se čini da je ideja pridruženja EU pobijedila ideju rekreiranja srpskog sveta. I dobro da je tako, ako je to jedina ponuđena dihotomija. Ipak, nekako nas uvijek regulišu i definišu drugi. Zaboravili smo da išta dobro uradimo zbog sebe. Možemo se baviti dobrim stvarima oko sebe, samo ako je to zbog drugih.
Treba nešto uraditi na polju očuvanja životne sredine, zaštite ljudskih prava, slobodnog novinarstva, famozne „vladavine prava“? Tačno se zna za koje je to poglavlje pristupa EU povezano, koji je njegov broj i koja je to tačno tačka. Zatvaranje poglavlja postaje primarni, a bogami i jedini argument svima – od vlasti, preko opozicije, nevladinog sektora, medija, (ne)zavisnih aktivista.
Lako mogu da zamislim da, ako se desi neki pogrom organizovan od strane neofašističkih grupa, ako krenu mlatiti i ubijat ljude po ulici, sieg heil-ovat „rimski pozdrav“, skandirat Mladiću ili Draži – da će tu najveći problem svima biti „usporavanje evropskog puta“. Genocidne namjere krše (ili ne?) direktivu broj X, u poglavlju broj Z, što naši partnere neće gledati blagonaklono.
Umjesto antifašističke borbe, edukacije ljudi zašto je fašizam monstruozan, mobilizacije stanovništva – “naši” bi se posvetili tome da okrenu brojeve EU izvjestitelja, pošalju im mailove, iskucaju dopise Evropskoj komisiji i parlamentu (koje, dakako, moraju prenijeti i mediji), te se nadat da nekoga iz EU parlamenta mogu iscimat na petnaestominutni sastanak u kojem će ga možda ubijedit da za uši izvuče naše kolonijalne upravnike koji sjede u Vladi.
„E sad ćete viđet kako će vas (nas?) ocrnjet u sljedećem EU godišnjem izvještaju“ je otprilike najveća prijetnja za kojom civilno društvo može da posegne u svojoj borbi. To vam je otprilike ono „A viđećeš ga sad ti kod učiteljice!“. S tim što i u osnovnoj školi, i u pregovorima za pristup EU, autoritet izgleda mora dozvoliti diplomiranje. Osnovna škola je obavezna, isto kao što je i Evropskoj uniji obavezno da nas ugura unutra da bi pokazali da makar neko vjeruje u taj projekat i u 2026. godini. A bogami je malo takvih, osim u Crnoj Gori. Predugo smo mi u oku Evropske unije da bismo se zapitali da li van te božanstveno-roditeljske figure uopšte postojimo.
Objekat smo tuđeg subjekta. Sasvim “svojevoljno” se nalazimo u centru tuđeg univerzuma, osjećajući da nemamo pravo na vlastiti. Što je paternalizujući stav koji nikome ne čini dobro. Ni onom koji naređuje, ni onima kojima se naređuje. Zašto nije dobro da naša sreća zavisi isključivo od toga oće li nas ćaća (ili u suprotnom slučaju – ćaci) pomilovat po glavi je, nadam se, sasvim očito.
(Direktno-)demokratski kapacitet društva koje treba samo da donosi odluke u potpunosti atrofira, dok se uporedo stvara menadžerska klasa koja djeluje kao kondenzator između evropskog i „domaćeg“ kapitala.
Sjetićete se slučaja kada je naše Morsko dobro, za promjenu, pokušalo da uradi nešto dobro i ponte pretvori u zajedničko vlasništvo, te time obezbijedi svima pristup moru. „Vlasnici” ponti, koji eto žive u kućama preko puta, su se sa državom ćerali do Strazbura. Sud im je potvrdio pravo na vrhovnu svetinju Evrope: neotuđivost privatne imovine.
U sličnom maniru, kada govorimo o zaštiti životne sredine, i kada se u to uključe evropske institucije, na kraju ipak dođemo do toga da svi treba da budu jednaki u svetoj trci kapitalizma – konkurentnosti na otvorenom tržištu. Problem nije to što neko želi da devastira zaštićeno područje, već što postoji opasnost da evropske kompanije neće dobiti jednaku šansu da ga devastiraju prve.
Ćaća, možda, ipak nije savršen.
Baš prije par dana je Evropski parlament izglasao, kako Amnesty International navodi, „apsurdan, okrutan i diskriminacioni“ zakonodavni paket protiv imigracije. Od sada će Evropa moći da, u stilu američke Imigracione i carinske službe (ICE), iliti modernih stormtroopera, juri ljude po ulicama, pa da ih šalje u offshore centre na margini, u takozvane „crne rupe ljudskih prava“, u kojima će ljudi koji, silom prilika, nemaju dokumenta potencijalno biti držani do dvije godine. Veliki dio parlamenta je usvajanje ovih zakona pozdravilo srdačnim aplauzom, dok su neki uzvikivali „Send them back!“.
Svetosavski-jugend je očigledno bio ispred svog vremena kada je orkestrirao progon Turaka i Azera po Crnoj Gori, nakon čega su to političari na vlasti automatski ispratili uvođenjem viza i restriktivnih pravila. Dok je „civilna javnost“, iz navike, o tome plakala Evropi, njihovi zvaničnici su vjerovatno sa radosnicama u očima gledali mlađahne Obiliće na ulici i starije čuvare kosovskog zavjeta u crnogorskim skupštinskim klupama.
Niče, u jednako instagramičnoj rečenici kao onoj od Sartra sa početka, poručuje da ako dovoljno dugo zurite u ponor – ponor počinje da zuri nazad u vas. A možda se ponoru to što vidi i dopadne.
I, što ćeš sad, Evropo?
DUŠAN PAJOVIĆ: Probali smo visoku tehnologiju… Možemo li sada nazad?
