Mnogi će reći da su socijalne mreže propast savremenog duštva. Pošast čovjeka zagledanog u ekran telefona ili računara. No, da li je baš tako? Socijalne mreže, uz svu tamu i mržnju koju emituju, uz svu magmu dekadencije, ipak imaju svoju svrhu. A svrha je ogoliti laži. Ogoliti čovjeka. Potrgati s njega karnevalske krpe i objaviti ga svijetu onakvog kakav zaista jeste. Zapravo, sami se objavljujemo svijetu. Našom slobodnom voljom i izborom.
Piše: Đorđe ŠĆEPOVIĆ Antena M
Decenijama naše oči i uši trpe teror i uprkos crnim povezima i plutanim čepovima nije moguće sačuvati mir. Tišina je žrtva nepodnošljive buke internet terorista. Digitalno doba je jedna od manifestacija apokalipse. Apokalipse o kojoj možemo čitati u Starom i Novom zavjetu, recimo u Knjizi proroka Danila ili Knjizi Otkrivenja. No, ako vas mrzi da čitate, Holivud je snimio gomilu filmova na temu apokalipse. Elem, svakog dana u svakom pogledu svijet se sve više raspada. Neodoljivo liči na glavu maslačka koja se raspršava pred našim očima. Na kokošku kojoj na panju otkidamo glavu, ali ona obezglavljena i dalje skakuće po dvorištu. Kao muva bez glave, kao kokoška bez glave?
I, dokad će svijet izdržati, s nama ovakvima? Koliko će još pokreta načiniti dok život sasvim ne napušti tijelo. U međuvremenu vratimo se socijalnim mrežama. Ako se nešto ne objavi na nekoj od njih, kao da se nije ni dogodilo. Recimo, svijet bi bio uskraćen za saznanje da je mlađani član porodice Ražnatović u vrtiću zatečen u kostimu bubamare?! Avaj, avaj, udes to je! Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Veljka, Arkanovog sina! Među nama, i ja bih bio siromašniji za tako važno saznanje da moja divna drugarica Emina na svome fb nalogu nije objavila post u vezi s nesvakidašnjim, takoreći čudesnim slučajem mladog Ražnatovića. Šokantna vijest o dječaku kojeg u vrtiću vaspitačice oblače u kostim bubamare odjeknula je Balkanom. A javnost je gladna spektakla krenula u internet bojeve, sa sve kopljima i isukanim mačevima! I bijaše srče, i bijaše krvi do koljena. Uglavnom, da ne prepričavamo baš cijelu bitku, mnogi su bili šokirani nad prizorom srpskog dječaka obučenog u kostim bubamare. I to ne bilo kog srpskog dječaka, već potomka Željka Ražnatovića, srpskog junaka i ovlašćenog distributera za bijelu tehniku, konkretno za uvoz iz BiH i Hrvatske u Srbiju. Osvjedočeni srbomrsci i bezbožnici će kazati da je Željko Ražnatović bio ratni zločinac i kriminalac, ali, oni koji ljube istinu i Boga reći će da je Ražnatović bio filantrop, altruista, dobročinitelj i kosmopolita. Da ’69. nije bio zauzet izučavanjem zanata kojem će kasnije posvetiti cijeli svoj život, kladim se da bi Ražnatović bio u prvim redovima na Vudstoku, kao vođa antiratnog hipi pokreta! Tih godina Vijetnam nije bio naročito tehnološki napredan, niti je proizvodio bijelu tehniku za svjetske brendove, pa bi bilo sasvim opravdano i racionalno da Ražnatović ne bude na bojnom polju, već na livadi, ispred bine na kojoj Joe Cocker svojim autentičnim hrapavim glasom, koji kao lavina navire iz tijela koje je u jedinstvenom kokerovskom grču, izvodi soul-bluz obradu pjesme „With a Little Help from My Friends“! Ali, ali, manimo se pretpostavki. Projekcija. Ne znamo što bi bilo, ali znamo što jeste. Vaskoliko srpstvo stalo je u odbranu dječaka kog su zle vaspitačice, uprkos porodičnoj istoriji i pedigreu, bezočno obukle u kostim bubamare! Komentatori su fanatično i patriotski, a sve u skladu s tradicijom, najoštrije osudili ovaj sraman čin. I tako ja nailazim na moju dragu Eminu i komentar neke srpske majke koja svoje sinove vaspitava spartanski, a ne bubamarski, takoreći pederski! Ibreti se srpskoj majci Emina, ibretim se ja! Zar srpska majka ne zna baš ništa o Sparti i Spartancima? Naravno da ne zna. Kao što uostalom ne znaju i svi oni koji nam decenijama remete jutarnji, popodnevni i večernji mir, budalastim skaskama o “srpskoj Sparti”, o “srpskim Spartancima”, koji su, jelte, so srpstva (što god to značilo). Pretpostavljam da njihovo znanje o Sparti potiče iz filma “300”, i da je hrabri filmovani Leonida sve što znaju o Sparti. Da je drugačije, znali bi da Spartanci nijesu bili nikakvi mrzitelji kostima bubamare, recimo. Da je drugačije, znali bi da su Spartanci, zapravo bili sve ono protivu čega oni danonoćno podvriskuju, kao Damjanov Zelenko! A da bi znali bar nešto o čemu svakodnevno buncaju, ne moraju čitati istorijske studije, antičke izvore i istorijske romane, koji do u detalje opisuju svakodnevni život, vaspitanje, ratničku kulturu i društvene norme antičke Sparte. Mogu, recimo, pitati internet. Hvala Bogu na internetu, i hvala Svetom Savi, sinu Božjem! A internet će im reći sljedeće: “…Antički autori, poput Plutarha i Platona, opisuju spartansku pederastiju kao široko rasprostranjenu i institucionalizovanu praksu unutar vojnog obrazovanja (agoge). Plutarh u Likurgovom životopisu navodi da su stariji ratnici (erasti) birali mlađe štićenike (eromene), dijelili s njima čast i sramotu u borbi, te da su i sami dječaci željeli da imaju takve ljubavnike i mentore. Stariji muškarac je imao ulogu mentora, zaštitnika i uzora, a u slučaju da mladić pokaže kukavičluk, kaznu i sramotu snosio je njegov stariji partner. Cilj ovih veza nije bio samo lično zadovoljstvo, već stvaranje neraskidivih veza među ratnicima koji su se borili rame uz rame u falangi. Smatralo se da se ratnik neće povući niti osramotiti pred onim koga voli. Većina savremenih istoričara slaže se da su Spartanci u praksi upražnjavali istopolne odnose. Ovi odnosi bili su duboko ukorijenjeni u spartanski sistem vaspitanja i vojnu organizaciju, služeći kao sredstvo za jačanje discipline, odanosti i ratničkog morala…”
I onda, da li će i zašto će “srpski Spartanci” opet kamenovati parade ponosa? Linčovati sve drugačije i sve što ne razumiju. Zgražavati se nad kostimom bubamare. Ili će se odreći Sparte i spartanskog vaspitanja? Ne može i jedno i drugo. Izbor je vaš, gospodo.
